Višegrad je jedna od općina u Bosni i Hercegovini sa najvećim brojem stradalih žena i djece, posebno djece mlađe od deset godina, rekao je za Anadoliju Amor Mašović, čovjek koji je postao simbol potrage za onima koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Duži vremenski period radio je na poziciji predsjedavajućeg Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, a penzionisan je prije nekoliko godine.

"U mom sjećanju postoje dva Višegrada i nijedan nije lijepi. Jedan je onaj ratni Višegrad, grad djecoubica i ženoubica. O tome sam svjedočio pred Haškim tribunalom u postupcima protiv ratnog zločinca Mitra Vasiljevića, ratnih zločinaca Milana i Sredoja Lukića i protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića. Dakle, Višegrad je jedna od općina u Bosni i Hercegovini sa najvećim brojem stradalih žena i djece, posebno djece mlađe od deset godina", rekao je Mašović.

U Višegradu su počinjeni neki od najstravičnijih zločina iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a žive lomače na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, tokom suđenja Milanu Lukiću u Hagu, okarakterizirane su kao primjeri nehumanosti u dugoj i tužnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku.

U kućama Adema Omeragića u Pionirskoj 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.

"I postoji onaj postratni, današnji Višegrad, koji također nije lijep, ja ga ne doživljavam takvim, a to je grad šutnje. To je grad povremenog negiranja zločina koje su Višegrađani, komšije počinili nad svojim komšijama Bošnjacima, djelimično Hrvatima i Albancima, da ne zaboravimo jer je Višegrad grad stradanja i Albanaca koji su se tu doselili i bavili se različitim zanatima", pojasnio je Mašović.

Naglasio je da je Višegrad i grad povremenih glorifikacija tih zločina.

"Prisjetimo se samo dočeka ratnog zločinca Mitra Vasiljevića u Višegradu, kada je gorio cijeli Višegrad stao uz tu muziku koja je dočekala jednog ratnog zločinca, nakon što je prijevremeno pušten iz zatvora", rekao je Mašović.

Posmrtni ostaci osam žrtava proteklog rata spremni su za kolektivnu dženazu i ukop koji će se obaviti danas na mezarju Stražište u Višegradu.

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su ubijene 1992. godine, a čiji su posmrtni ostaci u proteklim godinama ekshumirani na području Višegrada, Srebrenice i Žepe.

"I ova dženaza je opet dženaza ženama. Najveći broj Višegrađana, nažalost, možda čak i veći od ovog broja koji je dosad pronađen u velikom broju masovnih i pojedinačnih grobnica, se nalazi u mrtvačnicama u Goraždu, Visokom i na mezarju u Stražištu i ponajveći broj u najvećoj masovnoj grobnici na Balkanu, možda i u Evropi, u rijeci Drinu, odnosno jezeru Perućac", izjavio je Mašović.

Prema njegovim riječima, uglavnom su na tom području u pitanju primarne grobnice i rijeka Drina kao grobnica.

"Mnoge od ovih žrtava su pronađene daleko od mjesta gdje su ubijane. Neke su ubijene u Višegradu, a njihova tijela su doplovila do Slapa, to je 30-tak kilometara nizvodno od Višegrada. Mi smo Višegrađane nalazili u jezeru Perućac, čak na području susjedne Srbije, uz desnu obalu. Višegrad predstavlja masu onih najmonstruoznijih zločina, od silovanja žena, starica i djevojaka, do konc logora Uzamnica i ubijanja u tom logoru, preko načina ubijanja na mostu, klanjem, strijeljanjem do 'živih lomača'", pojasnio je Mašović.

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana danas u Višegradu je Munevera (Salko) Šabanija, rođena 1970. godine u Višegradu. Ona je imala svega 22 godine, kada je, 1992. godine, ubijena na području Višegrada. Njeni posmrtni ostaci su u decenijama nakon njene smrti pronađeni i ekshumirani na dvije različite lokacije i to Stražište, 2005. i Đurevića polje, 2010. godine.

Ove godine konačan smiraj će nakon 30 godina u Višegradu, na mezarju Stražište, naći braća Jašarević - Hajdar i Senad.

Oni su nestali 1992. godine, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su na različitim lokacijama osam odnosno 10 godina nakon smrti. Hajdar (Mujo) Jašarević je imao svega 28 godina kada je ubijen, na području općine Rogatice 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice koja je na lokalitetu Slap – Žepa otkrivena 2000. godine.

Njegov stariji brat Senad imao 36 godina kada je ubijen u Višegradu. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2002. godine na lokalitetu Gornja Crnča u Višegradu.

U Višegradu će se, osim Munevere, ove godine ukopati još dvije žene.

Konačan smiraj naći će Asima (Asim) Tvrtković, rođena 1952. godine u Višegradu. Ona je nestala na području ovog grada 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci pronađeni su prilikom ekshumacije koja je izvršena 2010. godine u mjestu Stražište, općina Višegrad.

Ove godine će se ukopati i Hana (Abdulah) Mujezinović, rođena 1941. godine u Višegradu. Ona je također nestala 1992. godine, a njeni posmrtni ostaci su ekshumirani 16 godina kasnije na lokalitetu Sjedače u Srebrenici.

Kolektivna dženaza klanjat će se i za Hasiba (Hašim) Nuhanovića rođenog 1954. godine u Višegradu. On je također nestao 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani u julu prošle godine na lokalitetu Gornja Crnča.

Također će u Višegradu biti ukopan i Osman (Šaban) Ribac, rođen 1932. godine u Višegradu. Njegovi posmrtni ostaci također su ekshumirani u mjestu Stražište u Višegradu 1992. godine.

Najstarija žrtva koja će bit ukopana je Amir (Ćamila) Omerović. On je u momentu likvidacije imao 62 godine, u junu 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani 30 godina kasnije, na lokalitetu Gornja Crnča u Višegradu. ​​​​​​​