POLITIČARI TREBAJU SAVJETOVANJE I KONTAKT SA NARODOM!
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 27. May 2023. 20:05:43
Nikada neće biti dovoljno naglašena važnost i korisnost savjetovanja u politici. Politika ne prestaje da traži od političara da svoje odluke donose tek nakon savjetovanja, bilo da se radi o privatnim ili javnim problemima. Ovo posebno trebaju da znaju bošnjački političari, koji misle da su Bogom dati i da su sveznalice. Oni ne traže savjet i kontakt sa narodom osim kada ih trebaju birati na koje kakvim izborima, i kada ih izaberu oni im okrenu leđa. Umjesto naroda imaju svoj odabrani tim savjetnika, a kako ih oni savjetuju vidi se na svakom koraku. Njihovi politički koraci su: posrtanje, padanje, ustajanje, teturanje kao da se vraćaju iz kafane, a ne iz institucije u kojoj (ne)rade.

Bošnjački političari bi trebali da se ugledaju na postupke Muhammeda a.s., koji je uprkos svojih izvanrednih kvaliteta kao čovjeka, ipak uvijek tražio savjet od svojih drugova, kao i od predstavnika plemena vjernika, prije nego bi donio neku odluku. I prve halife bile su isto tako vatrene pristalice institucije savjetovanja.

Ustav propisuje metode u pogledu broja poslaničkih mjesta u parlamentu, način izbora, trajanje mandata itd. Sve je to prepušteno diskrecionom pravu svakog sistema i svake zemlje. Važno je samo da se vladar okruži reprezentativnim osobama koje uživaju povjerenje onih koje predstavljaju i koje su poznate po odlikama svoga karaktera.

Samo se po sebi razumje da to daje priliku stanovnicima (biračima) dotičnog mjesta, čak i onim najskromnijima, da se nađu sa političkim rukovodiocem toga mjesta u bilo kome momentu i da mu se požale za neku pretrpljenu nepravdu. A ako takva žalba ne urodi plodom, postoji mogućnost da se dođe do višeg funkcionera vlasti, u nekom daljem mjestu, sve do šefa države u glavnom gradu.

Ovo je teorija, a svjedoci smo kako to u praksi izgleda u Bosni i Hercegovini. Narodu se laže, narod je često prisiljen da pravdu traži na ulicama, a u to vrijeme političari su, na: sastancima, službenim putovanjima, stranačkim susretima, u kancelarijama, a u posljednje vrijeme neki su stigli u zatvorske ćelije ne zato što su branili narod nego što su ga lagali i plaćkali.

Nema ništa zajedničkog između laži i istine. Ništa se, na svijetu, više ne razlikuje od te dvije stvari! Već u najneznatnijim pitanjima svakodnevnog života, vidi se koliko je laž zla, koliko se ne želi i odbacuje. A tek, šta da kažemo kada se radi o pitanjima vječnog spasenja, vjerovanja, osnovnog i izvornog učenja vjere!

Moramo se upitati: -Da li tom svijetu pripada i Bosna i Hercegovina, njeni narodi i političari?
Da ne bude zabune, izlaz iz ovih situacija ima. Lahkog, brzog, jednostavnog i jasno vidljivog ako se hoće samo poslušati savjet i kontakt sa narodom, zbog kojih sistem i postoji, ali političari to ne vide. Umjesto da ih se narod odrekne, oni se odrekli naroda.

Nažalost, ovo ne vide ni domaći mediji, oni ponosno citiraju negativne nastrojene strane medije, čime pred lokalnom javnošću legitimiraju tačnost vlastitih stavova. Dok utjecajni evropski mediji (uglavnom njemački i austrijski) selektivno citiraju, birajući uglavnom negativne reakcije i izjave bosanskohercegovačkih javnih ličnosti i medija.

Radi vlastitog, već polovičnog odsustva brige za interese naroda ili države političari nisu sposobni uvidjeti da izraženim negativizmom nanose štetu čitavom kolektivu, a oskudna i gotovo nepostojeća politička vizija im jednostavno ne dopušta da vide dalje od onoga što im se signalizira iz određenih vanjskih centara moći.

Bošnjački političari su siromašni idejama i bez jasne ideologije, još sasvim ne razumjevajući pojmove političkog suvereniteta i demokratije, njihove intelektualni horizonti završava s uvjerenjem da se na vlast dolazi uz odobrenje dijela ovdašnjih zapadnih ambasada, i da tu počinje i završava politika.

Bošnjački političari su sebi dozvolili da im drugi diktiraju vanjsku politiku, da im biraju prijatelje da li na zapadu ili istoku, da bi oni gledali tuđe umjesto vlastite interese, da budu drugima igračka sebične evropske politike koja će ih prvom prilikom baciti u neki ćošak i zaboravit decenijama. A onda će ih izvući iz tih budžaka da se s njima poigraju u nekom za njih važnom političkom kolu, ali opet kao kolovođe.

Bošnjački političari bi napokon trebali znati da nije više pravednost Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, da budu „most između Istoka i Zapada“ i da nemaju veliku odgovornost koja nosi brojne vanjske i unutrašnje opasnosti u sprečavanju te uloge, zato se oni više ne pitaju.

Bošnjački narod će opstati, po temelju bošnjaštva, a ako bošnjački političari napuste pravo bošnjaštvo, tada im neće ostati ni politička partija niti oni kao političari.

Sigurni smo da bošnjački političari koji zbog političkih razloga mogu da lažu, da govore neistine, da ubjeđuju prave zdrave ljude, da napadaju druge političare, jer su u drugim politočkim strankama i šire notorne neistine o svojim sunarodnicima i Bošnjacima, nisu Bošnjaci, ma kako se predstavljali. Samo kroz ono što im je zajedničko: država i bošnjaštvo mogu da uspostave jedinstvo u svojim redovima.