Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

PROGLAŠENJE REPUBLIKE (5): Kako je godinu dana prije njemačkih događaja u Rusiji izvršena socijalistička revolucija sve je ukazivalo da bi i ova zemlja mogla krenuti tim putem. Nevolju su predstavljale podijeljene frakcije radničkog pokreta.

Na jednoj strani su bili „nezavisni socijaldemokrati“, skraćeno USPD („Unabhängige Sozialdemokratische Partei Deutschlands“ ). Oni su bili lijevo orijentirani. Drugu frakciju su predstavljali MSPD, socijaldemokrati koji su se zalagali za parlamentarni oblik borbe. Ne želeći izgubiti povjerenje njemačkog naroda MSPD je zahtijevao abdikaciju cara Wilhelma II. Kanzelar Maks Von Baden je 8. novembra 1918. podnio ostavku određujući za svog nasljednika Friedricha Eberta. Car Wilhelm II (Vilhelm,Vilim) je abdicirao sutradan 9. novembra i predao vlast Friedrichu Ebertu kao vođi socijaldemokratije koja je predstavljala većinu. Pod pritiskom demonstranata njemački socijaldemokrata Philipp Scheidemann (Filip Šajdeman), koji je bio član vlade, proglasio je njemačku republiku sa balkona zgrade Reichstaga u Berlinu a da se o tome nije ni s kim konsultovao.
„Radnici i vojnici, budite svjesni historijskog značenja ovoga dana. Nešto nečuveno se dogodilo danas. Veliki posao stoji pred nama. Sve za narod, sve uz pomoć naroda. Ništa ne smije da se dogodi što bi štetilo ugledu radničkog pokreta. Treba da budete složni i svjesni odgovornosti. Ono staro i truhlo – monarhija, srušila se sama od sebe. Neka živi novo! Živjela njemačka republika!“ – rekao je u proglasu Republike Philipp Scheidemann.

U razmaku od samo dva sahata revolucionar Karl Liebknecht, koji je uživao veliki ugled u njemačkom radništvu, sa berlinskog zamka proglašava socijalističku republiku.

Ebert pravi pakt sa vojskom
Ovi akti naravno nisu mogli biti dovoljan razlog koji bi umirio mase, pa je narednog dana počelo zasjedanje revoucionarne vlade koju su predvodili Friedrich Ebert iz MSPD-a i Hugo Hase ispred USPD. Gotovo svakog dana dolazilo je do masovnih demonstracija. Na brzinu je sastavljena koaliciona vlada socijaldemokrata (SPD) s radikalnim Nezavisnim socijaldemokratima (USPD). Vodio ju je predsjednik Socijaldemokratske partije Friedrich Ebert. Vlada je bila pod golemim pritiskom ulice, koja je igrala vidnu ulogu u revolucionarnim događajima njemačkog naroda. Socijaldemokrati su uživali ugled u radičkoj klasi i malo ko je mogao da predvidi da će ova stranka gušiti revoluciju umjesto da je podstiče. Ovo se zapravo događalo sa revolucijom u Njemačkoj. Proglašenje Republike od strane Scheidemana je bio iznuđen potez prouzrokovan mogućom radničkom revolucijom. On je znao da socijaldemokrati ne smiju izgubiti korak u revolucionarnim događajima. Oni su morali kontrolirati „ulicu“ i revolucionarni bijes hiljada radnika u probuđenoj Njemačkoj državi.

Socijaldemokrati i Ebert su odlučili ugušiti ljevičarsku pobunu. Tražili su oslonac u vojsci i u desničarskoj miliciji frajkora (Freikorps). Friedrich Ebert je napravio pakt sa vojskom odnosno generalom Wilhelmom Groenerom (kojeg ćemo još spominjati). Ostavio je vojsci samostalnu i nezavisnu poziciju, drugim riječima da neće biti nikakvih reformi u vojnom sektoru, dok je u isto vrijeme vrhovna komanda dala obećanje da će biti na strani vlade. Ovo je na radničkoj strani protumačeno kao izdaja. Vojska je ovim dobila itekako značajan uticaj nad sudbinom zemlje. Nekoliko dana poslije završetka Prvog generalnog kongresa radničkih savjeta, između 23. i 24. decembra 1918. situacija u Njemačkoj je dobila novi epilog. Ono što je za neupućene još bilo upitno vrlo brzo je razjasnio sam Ebert, koji je pozvao vojsku da skrši pobunu u Berlinu u novembru 1918. godine. Ebert se oslonio na komandu vojske i generala Groenera. Od njega je traženo da silom uguši protest Divizije narodne mornarice koja nije htjela da ukloni svoj štab iz berlinske tvrđave. Ona je bila jedna od prvih borbenih jedinica koja se priključila revolucionarnom pokretu. Sve maske su na tako popadale. Vojska je djelovala krajnje brutalno i bahato, što je izazvalo velike potrese na ljevici. Kontrarevolucionarni odredi su po prethodnom pristanku vlade, ušli su u Berlin. Lijevo socijademokratsko krilo USPD je objavio da prekida veze sa MSPD-om nakon samo sedam nedjelja zajedničkog rada u savjetu nacionalnih predstavnika. Vladu napuštaju Haase i još dva člana, Wilheim Dittman i Emil Bart. MSPD je optužen da je koalirao sa konzervativnom i nazadnom vojskom u gušenju revolucije.

Izlazak nezavisnih socijaldemokrata iz vlade dovodi do januarskog ustanka. Kada je formirana Komunistička partija Njemačke (KPD) u decembru 1918. od strane krajnje ljevice i grupa slične orijentacije iz USPD i Spartakusa, došlo je do potpunog rascjepa na lijevom spektru. Socijaldemokrati i komunisti su imali suprotna viđenja revolucije. Dok su socijaldemokrati u 9. novembru vidjeli krajnju tačku revolucije za Komunističku partiju Njemačke to je bio samo početak revolucionarne borbe, zapravo polazna tačka. Sparatkovci su pak podsticali mase na nastavak dalje borbe, koja treba da stvori socijalističku republiku a njihova deviza je bila „sva vlast sovjetima“. U uvodniku Die rote fahne opomenuti su revolucionari da se „čuvaju od ushićenja“... Parola revolucije treba da bude - nije važna samo republika „nego socijalistička republika“... i da se „ne treba suviše rano radovati postignutoj pobjedi“. Dok su spartakovci opominjali pobunjenu masu da stalno bude oprezna i da se osvajanje vlasti naroda može postići samo revolucionarnom borbom, dotle su socijaldemokrati tražili povratak demonstranata svojim kućama. Spartakovskom zahtjevu za „socijalističkom republikom“ socijaldemokratski list Vorwärts je suprotstavio sasvim drugačiju tezu – o socijalnoj republici. Uvodnik Vorwärtsa kaže da je obrazovanjem Ebertove vlade „javna vlast prešla u ruke naroda“ i da sada samo treba izvršiti primopredaju sa starih na nove ljude, odnosno da se „revolucija treba svesti na preobražaj političkih institucija u parlamentarnom pravcu“.

Radilo se o dva različita koncepta i viđenja revolucije. Sve je vodilo daljem rascjepu unutar radničkog pokreta koji će završiti odmazdama pobjednika – umjerenih socijaldemokrata.

(Sutra: Poraz njemačke revolucije)

Foto: Alliance AKG