„Islam je došao da izvede ljude iz robovanja ljudima u robovanje Allahu“ je izreka koja se pripisuje Omeru r.a. – drugom pravednom halifi!

Malo je rečenica, izuzimajući Kur'an i hadis, koje su, poput ove, sa toliko jasnoće, preciznosti i jednostavnosti, pojasnile suštinu i sveobuhvatnost Poslanikove alejhi selam misije. U kojoj mjeri je ova izreka zaživela u prethodnim svijetlim generacijama islamskih učenjaka i vladara, napisani su tomovi i milioni stranica knjiga, kojima je zabilježen vanredan prosperitet društvenog uređenja nemalog broja generacija. Mnogi relevantni sociolozi i historičari tvrde da su se, ukratko rečeno, pod uticajem principa ovih i ovakvih univerzalnih postulata na kojima je bila sazdana Andaluzija, desile humanizam i renesansa u tada dominantno kršćanskoj Europi u, tada za nju, mračnom srednjem vijeku. O tome kakve su i kolike refleksije humanizma i renesanse do danas na ukupnu ljudsku populaciju, takođe su napisani tomovi i milioni stranica knjiga.

Nasuprot ovome, već nekoliko stoljeća, svjedočimo konstantnoj stagnaciji, dekadenci i zaostajanju u naučnom, tehnološkom, ekonomskom, privrednom, kulturološkom, urbano-socijalnom, jednom riječju društvenom razvoju, nejvećeg dijela onoga što se danas naziva muslimanskim svijetom. Razloga za ovakvo stanje je mnogo i oni se po intezitetu i posljedicama razlikuju od zemlje do zemlje i od podneblja do podneblja, u nijansama, ali im je izvorište, po mom viđenju isto. Izvorište treba tražiti u odlučnosti širokih masa u tim društvima da ne žele odustati od islama kao svoje tradicionalno duhovne i najčešće nacionalne identifikacione komponente. Međutim njihove/naše (kvazi)elite, već nekoliko stoljeća, nisu sposobne da; nauče, shvate i primijene islamska načela i uz to prigrle i iskoriste aktuelna znanja, postignuća i iskustva, na način kojim bi se ponudila rješenja i odgovori na većinu pitanja odnosno izazova savremenog doba i trenutaka u kojima živimo.
Naša društva su danas zarobljena birokratsko-represionističkim mehanizmima koji se zvanično deklarišu kao države ili monarhije, ali su po modelima, stepenu razvoja i mogućnosti da servisiraju ljudske i društvene potrebe današnjice, zaglibljene u neki XVIII ili XIX vijek. Dovoljno je da zavirimo u osnovne definicije države, u kojima se naglašava da bi država trebala biti; najvažnija društveno-politička ustanova čija je osnovna uloga zaštita društvenog poretka, uz istovremeni i paralelni proces globalnog razvoja i usmjeravanja društvenih procesa. Po tome; država istovremeno radi na očuvanju i unapređenju svoje vanjske-međunarodne (suverenitet) i unutrašnje (prosperitet) uloge. Svakako da je pojmove uvijek lahko definirati, a mnogo teže i kompleksnije ih pretočiti u praksu, pogotovu kada oni treba da preuzmu ulogu koja je definirana pojmom države.
Nakon ovih opštepoznatih konstatacija, može se primijetiti da je država ta koja bi, sa svim onim što ona predstavlja, trebala konstantno stvarati uslove za progres društava iz kog nastaje i nad kojima bdi, međutim u praksi se, kada su u pitanju dominantno muslimanske zemlje, dešava suprotno, što upućuje na zaključak da se mora desiti suštinsko redefinisanje državnih modela ako želimo krenuti naprijed. I ovoga smo, u većoj ili manjoj mjeri svjesni i tu dolazimo do suštinskog problema i pitanja, kako i gdje pronaći/osmisliti adekvatan model!? Osvrćući se oko sebe, dosada se vrtimo u krug, zagledajući se i raspravljajući, pri tom, oko dva, po meni jednako neadekvatna društveno-administativna modela, samourušenog hilafeta i zapadnjačko-hrišćanske demokratije.

Dijelovi muslimanskih društava koji u većoj mjeri drže do vjersih principa i postulata, kada razmišljaju i govore o društvenim reformama, uglavnom maštaju o hilafetu, upadajući tako u zamku zadovoljenja historijografskim narativom o „svijetloj prošlosti“. Zaboravlja se, pri tom, da su se davno promijenile mnoge unutrašnje i vanjske životne i društvene okolnosti, navike, stremljenja, sposobnosti, kako jedinki tako i društava u cjelini, naših i tuđih. Smatram da je hilafet kao društveno-administrativni model, vršeći neadekvatno svoju funkciju, u zadnjim stoljećima dopuzao do toga da se urušio jednako pod uticajem unutrašnjih kao i vanjskih faktora i uzroka, što je Ataturk 1922. godine samo formalno i potvrdio. Hilafet i njegovu ulogu stoga trebamo sagledati realno, kao prolazni model koji je u nekoliko stoljeća, dok je bilo živosti u autentičnoj misli i konstantnom proaktivnom djelovanju, adekvatno vršio svoju ulogu. Dok je u rukama muslimana bio sredstvo, oruđe i mehanizam, koje se na osnovu ispravne svijesti znanja, truda i iskustava konstantno unapređuje i usavršava, vršio je adekvatno svoju funkciju. Kada je „proglašen“ za cilj, koji se životima, više i prije nego li znanjem, umijećem i nadogradnjom brani, a još pritom istovremeno zaogrtan vjersko-mistifikacijsim atributima, počeo je gubiti, sve dok nije u potpunosti izgubio, svoju funkciju. Takođe treba imati na umu da usljed sve učestalijih migracija, potaknutih na raznorazne načine, sve veći broj država poprima multinacionalni karakter, pri čemu koncepti jednonacionalnih društava gube na snazi, a time i na smislu.

Na drugoj strani, veoma paradoksalno, imamo i one muslimane koji se, makar na razini tradicije i folkloristike, ne odriču pripadnosti islamu, ali su podlegli tome da za loše stanje u njihovim društvima i državama optužuju upravo islam, uz pojašnjenje da islam nema adekvatne odgovore na mnoge svjetovne potrebe i stremljenja kako jedinki, tako i društava u cjelini, već je sposoban udovoljiti samo aspektu duhovnih potreba čovjeka. Ovi i ovakvi se zalažu, a često teže, čak i represivnim metodama, u dominantno muslimanskim društvima, nametnuti demo-hrišćanske modele društvenih uređenja metodom iskopiraj-nalijepi.

Da bismo krenuli u ispravnom smjeru, smatram da je neophodno, u širem kontekstu, sagledati metodologiju i pristup onih generacija koje su, pronoseći ideju islama definiranu izrekom sa početka teksta, ostvarili nevjerovatan uspjeh, izgrađujući pri tom društveno-administrativni aparat, u vidu neophodnog sredstva, kojim su se pokazali i prikazali čovječanstvu kao jedna od najprosperitetnijih civilizacija koje je historija zabilježila. Tim prilikama, te svijetle generacije su, susrećući se sa tekovinama civilizacija koje su im prethodile, pomno tražile i brižljivo birale sve one pozitivne tekovine na koje su pri tim susretima nailazile, iz sfere nauke, tehničko-tehnoloških postignuća, pragmatičnih administrativnih uređenja i slično. Preuzimajući ih, provlačili su ih kroz filtere sveobuhvatne vjere, iskazane Kur'anom i pojašnjene i zaživljene sunetom, odbacujući pritom sve negativno i oplemenjujući onim što eventualno nedostaje kako bi se uskladilo sa novonastalim potrebama individua i kolektiviteta. U ovakvom prisupu sabrana su iskustva i postignuća miliona ljudi nastajala stotinama ili hiljadama godina prije. Sve ovo je uobličavano u jedan precizno osmišljeni i pravilima i uredbama jasno definisani sistem koji je kao stalnu aktivnost imao težnju ka neprekidnom razvoju i prosperitetu.

Danas je islamski umet zaglavljen u raspravama i sporenjima o temama koje su ili davno izgubile na značaju da bi im se pridavala tolika važnost, ili su toliko marginalne i sporedne da nikako ne mogu potaknuti bilo kakav značajniji pomak ka prosperitetu, trošeći istovremeno veliku energiju masa. Takva atmosfera se nerijetko nameće iznutra koliko i svana, da bi se pažnja širih masa, koje imaju makar minimum interesovanja za društvena zbivanja i težnje ka boljitku, konstantno držala pod kontrolom. U takvom ambijentu, izostaje pojava svježih ideja koje bi; hrabro napale i raskrinkale učmalost, ali još hrabrije definirale viziju djelanja dovoljno superiornu da probudi neutoljivu želju za slobodom u kojoj bi se izgrađivali društveno-administrativni modeli svrsishodni izazovima i životu današnjice.

Istinskom prosperitetu islamskog umeta danas stoje na put jednako autoritarni režimi koliko i kvazi elite, a pritom su nam i jedni i drugi nametnuti, čije su stvarne uloge međusobna pomoć i očuvanje postojećih statusa. Državno-administrativni aparati su razvijeni samo do razine koja je dovoljna da nametnutim elitama obezbijedi komfor i „uzdignutost“ nad društvenim masama, kao i dovoljnu moć i efikasnost da ih kontrolišu i crpe društvenu snagu. A „elite“ su educirane i obučene taman toliko da mogu biti u službi autoritarnim režimima, sa taman dovoljnom razinom raspolaganja znanjem i informacijama da vješto baratajući njima mogu vršiti stalnu manipulaciju masama.

Kako bi se ovakva, već uspostavljena, stanja „stabilno“ održavala, nerijtko se (zlo)upotrebljava vjera kojom se mase hendikepiraju i/ili anesteziraju, u zavisnosti od situacije i trenutnih potreba. Ovo nerijetko dolazi kao posljedica sprege korumpirane vlasti i poturene „uleme“. Kada se krene raspravljati o potrebi iznalaženja efikasnih administrativno-državnih uređenja mnoga „ulema“ iz redova kvazielite jedino „zna“ da je demokratsko-zapadnjački model kufr-nevjerstvo, a ako ih upitate šte je alternativa, većina će još dodati da je to uspostava hilafeta. I tu nastaje zastoj, jer je anestezija ubrizgana. Međutim, nameće se logično pitanje, kakav hilafet? Je li onaj model hilafeta koji je sam sebe dokinuo prije jednog stoljeća? Pa takav hilafet nije bio upotrebljiv i održiv ni za potrebe XIX i XX, a kamo li za XXI stoljeće. Da bih naveo na razmišljanje kako i gdje da krenemo u potragu za tim modelom želim podsjetiti na period nakon preseljenja Muhammeda alejhi selama. Zar nije on alejhi selam imenovao za svog nasljednika Ebu Bekra r.a. koji je, u svom mandatu, uspostavio prvi model državno-administrativnog uređenja društva. Ebu Bekr je, pred svoje preseljenja, imenovao Omera r.a. koji je nastavio uspostavu i razvoj državno-administrativnog aparata i sistema shodno novonastalim okolnostima, izazovima i potrebama, nadograđujući prethodno. Već je Omer pred svoje preseljenje promijenio model dolaska na vodeću poziciju državno-administrativnog aparata ne želeći da direktno imenuje svog nasljednika, nego je imenovao vijeće sa zadatkom da ono odabere predvodnika. Potom je Alija izabran, opet, na način različit od prethodnih. Da ne govorim o promjenama i smjenama raznih modela državno-administrativnih aparata i imenovanja-odabira njihovih prvih predstavnika-predvodnika u ovih 14 stoljeća od pojave Muhameda alejhi selam do danas.

Sve ovo nam govori da način odabira predvodnika, kao i sam razvoj i ustrojstvo državno-administrativnih sistema nije precizno definisana – dogmatizirana, kategorija sa jasno propisanim procedurama, već spada u domen promjenljivih potreba i izazova koje se moraju rješavati shodno vremenskim okolnostima, društvenim potrebama i izazovima međusobno uslovljenim i prožetim spolja i iznutra. Ove činjenice treba razumjeti kao blagodat i vrhovnu mudrost Stvoritelja prema čovječanstvu.

Pored toga što još ne znamo kakav model društvenog uređenja nam treba, a da bi skrenuli pažnju sa važnih pitanja i stremljenja, nerijetko spomenute kvazielite vrše anesteziranje i hendikepiranje društvenih masa tumačenjem „mogućih scenarija“ krupnih društvenih dešavanja u budućnosti, koristeći se pritom raznim vrstama predaja i vjerskih izvora koji se odnose na predznake Sudnjeg dana, navodeći nerijetko na pogrešne zaključke da je islamski umet u svojoj prošlosti već potrošio svoje historijske šanse za blistavim civilizacijskim sjajem, te da u budućnosti treba još samo da dočekamo i ispratimo Mehdija i „pregrmimo“ Dedžala, poslije čega je nastup Sudnjeg dana „toliko blizu“ da je izlišno i misliti o velikim planovima i ovozemaljskim ulogama u kontekstu traganja za pragmatičnim društveno-administrativnim sistemima.

Dovoljno je da makar malo zavirimo u sadašnjost, kada nam se dešavaju neke vanredne situacije poput; poplava, požara, suša koje uzrokuju glad, zemljotresa, brutalnih vojnih agresija i slično, koje u trenutku pokose stotine hiljada muslimanskih života. Šta muslimani primarno rade u tim situacijama!? Upućuju dove-molitve Allahu. Naravno, za mene je, Allahova moć, jednako kao i milost, neprikosnovena, ali? Zar nismo stvoreni i uzdignuti nad drugim bićima; razumom, kompleksnom fizionomijom tijela kojim možemo izvoditi najkompleksnije pokrete i vršiti najsofisticiranije radnje, čulima i spoznajama kojima možemo opažati svijet oko sebe upoznajući zakonitosti prema kojima je sazdan. Zar nije ljudski rod razvio do sada, na osnovu, prethodno spomenutog, nauku, tehniku, tehnolohiju oruđa i oružja, te razne metodologije, procedure i taktike, kojima može sebe zaštititi ili makar umanjiti štete koje mogu nastajati u tim vanrednim situacijama. Danas se na jednoj strani planete ljudi štite od nadiranja i plavljenja stihije okeanskih voda, dok se na drugoj dave i gutaju cijela naselja u buicama koje se „ne mogu“ staviti pod kontrolu od omanjih buičnih rijeka i većih potoka. Ta nemoć se ogleda u nepostojanju jasno definiranih društveno-administrativnih aparata u kojima bi se precizno znala odgovornost koja sa sobom povlači i posljedice u slučajevima kada sistem zakaže. U sadašnjoj percepciji i pristupu stiče se utisak, nakon tih patetičnih dova koje se upućuju iz atmosfere pasivnosti, da bi Allah trebao svako malo da interveniše na neki način, kako bi muslimani mogli da se nose sa svim izazovima sa kojima se u većoj ili manjoj mjeri suočavaju svi ljudi na planeti!? Ne sumnjam da je „dova najače oružje vjernika“, ali tek nakon što se preduzmu maksimalni napori, radnje, resursi i umijeća kako bi se izgradio što bolji životni ambijent na zemlji. Tek u takvom životnom ambijentu, sazdanom na odgovornosti, imamo pravo i mogućnost na implementaciju vjere u punom kapacitetu, a čija je jedna od osnovnih misija maksimalno očuvanje ljudskog integriteta svakog pojedinca radi još bolje svjetlije budućnosti, koja je jedino moguća u džennetu.

Umjesto zaključaka potrebne su nam upute. Ovo su teme koje ne trpe zaključke, jer se u okviru ovakvih tema rješavaju jedni, a nastaju drugi problemi i izazovi. Stoga nam je potrebno definisati krupne, suštinske ciljeve i donositi stalne upute za njihovo ostvarivanje koje će se neprekidno nadograđivati. Koliko je samo desetina i stotina hiljada mladih ljudi danas zarobljeno u začaranim krugovima dezorijentiranosti u mistično-historijografskim narativima o prošlosti svijetlih generacija. Islam ljude podsiče da se orijentišu isključivo ka budućnosti, a ne nikako da budu zarobljeni u sadašnjosti, a kamo li u prošlosti. Ne smijemo nikako dopustiti da nas anesteziraju i hendikepiraju „vjerom“, jer vjera, ona suštinska, može i treba samo biti podsticaj, u njoj nema relativizacije već je trebamo upoznati i hrabro i suštinski je primijeniti i zaživjeti. Radi budućnosti!