08. februara 2023. godine u hotelu Hills u Sarajevu održana je prva promocija knjige ''Žena bez kišobrana'' autorice Anele Fetić. Na promociji koja je bila dobro posjećena govorile su pjesnikinja Ammara Šabić, pravnica Admira Ramović-Idrizović i autorica stihozbirke dok je program vodila Ajla Milišić-Pepić. Knjigu za štampu je pripremila mlada i uspješna grafička dizajnerica Amna Džafo

Prof. Amira (Ammara) Šabić:
Šta je inicijalna, a šta pogonska iskra za pisca? Naravno da svako ima individualnu, jer, kapsule smo za sebe. Kod Anele je i jedno i drugo sažeto u stihovima njene pjesme:
„Ne bira čovjek gdje će doći
po rođenju,
ali bira gdje neće ostati
po odrastanju.“
Tokom života možemo ploviti, pustiti se da nas nosi, ili pokušati da se struji kadera odupremo plivajući uzvodno. Anela zna da je to samo gubitak snage i cilja, odlazak insana samog od sebe, ukratko – nepametno, pa nam je našla recept, rekavši:
„Kada mi nije dobro,
ja samo plešem na kiši
i briga me!
Kada mi je dobro,
naprosto –
šetnjom na kiši počastim se
i bude mi još bolje.“
Koliko je čovjeku bitno da dođe do sebe, ogleda se i u svijesti da „svoj“ može biti u potpunosti samo među onima koji su sebe našli, pa daje smjernice i ohrabruje:
„Biti sa sobom u harmoniji i miru
bitnije je od najbitnijeg.
Uz Rabba, ti to možeš:
biti bolja danas nego jučer.“
Nakon što jasno stavi na znanje da je jedino istinsko „imanje“ nekoga ono koje osjetimo pripadnošću Jedinom Istinskom, poziva na obraćanje Riječi Njegovoj u svakoj situaciji:
„Kada mu se dovoljno prepustiš,
shvatit ćeš koliko je nebitno
šta se oko tebe snebiva.
Bitno je samo
Šta se unutar tebe zbiva
šta gasne, a šta tinja.“

Prvo je ovo djelo autorice, u kojemu se vidi uzlet i rast za kojega se da naslutiti da će se još više razviti, inšallah. Pod Anelinim kišobranom kojeg nema, jer kišobran ne štiti od nanosa duše, nalazimo isprepletene ushite novog života koji se svako malo budi da bi usnulom srcu rekao kako putovanje još traje i da nema pravo na nemar. Čas smirajem grli sebe i čitatelje, čas poletom entuzijazma prodrma nerve. Napominje istinu koja se samo osvjedočenjem dokuči: Najčešće nas u napretku prema cilju ometa osvrtanje unazad. Nije to ništa osim prirode čovjeka koji ponekad želi da vidi dokle je odmakao, a ponekad se, u pitanju je li uopće krenuo, poželi obračunati sa sobom. Takvo osvrtanje u svom slučaju nudi nam autorica kratko zaključujući radost, iz mladosti ponikle, kroz spoznaju:
„Od retrospektive nemam ništa, a imam sve:
neku novu mene i nove, ispunjene sne.“


I tako naša Bihorka (od milja je tako zovem), bodri i hrabri sebe pa druge, riječju i djelom. Velika je to snaga, podizati sebe istovremeno pružajući ruke drugima. Jednostavnim i pitkim izrazom dopire do čitatelja otkrivajući vlastite rane iz kojih je učila, najsjetnije stihom uzdišući za ljubavlju koju je imala, ili mislila da jeste, hrabro sijekući trnje popriječeno nasred cvijetnog puta njene mladosti, okrečući lice prema rodnom zavičaju i onima koji ga čine, ali osnažujući sebe istim tim nostalgičnim pogledima za svaki novi korak dalje. Čini se, ipak, da iz svakog slova, a ne samo stiha, u čitatelja gleda njena vjera u Ljubav nad ljubavima, Gospodara svih svjetova. Upravo pri pomenu Njega, Uzvišenog, i Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem, srce joj jače i najsvjesnije kuca. Ja sam ga iz njenih stihova čula. Tim otkucajima se vodila, oni su je nosili, pa je samo tako nije boljelo i kad joj je bol utrobu kidala. Uz nadu da ćete ih i vi čuti, toplo prepručujem knjigu stihova „Žena bez kišobrana“ za čitanje i štampu.

Admira Ramić-Idrizović:
Kada konvoj misli navali, a tišina zagrmi i poprimi znakove duše usnuli slikar na sanjalačkim staništima pronađe djevojčicu koju odavno već, možda oduvijek zagrlih srcem. Po duši se ljudi poznaju, prepoznah je i prigrlih sebi sličnu. Kao što pjesnikinja znalački reče: “Ne skreći pogled, zaviri mi u dušu” danas u navalentnom, užurbanom i perfidno zamaskiranom svijetu rijetki smjelo koračaju kaldrmom skrivenih odaja vlastitog bića. Otkriti smisao bitisanja i šarmantno uz čuvanje vlastitog identiteta dijeliti čistu emociju, pruženu ruku i iznenadni topao zagrljaj postaje gotovo anegdota u našim životima. Usporiti korak i spustiti na tlo sva nadanja i žal, sav teret i val opakih naviranja ljudskih, pretočiti u vrijedan stih, žednima dati nadu, tužnima utjehu a tragačima mudrost je ono što je ANELA uspjela u svojoj prvoj knjizi poezije. Poete se srcem poznaju.

Nisam znalac o stihovima i strofama i gramatičkim formama, tek još jedan sanjar s paletom u rukama koji na kaldrmi života iz pjesnikine avlije presluša svaki stih dušom. Odvažno tvrdim da bi svaki pojedinačno mogao biti motivacijski podstrek, mudrost koju bi zasebno trebalo analizirati i praktično primjeniti na vlastitom putu izgradnje. Sjetih se dok pišem ove redove kada sam tek bila u procesu upoznavanja pjesnikinje pomislila sam da se radi o ženi koja je u 40-tim godinama svog života. Lahko sam donijela zaključak o tome na osnovu njene elokventnosti i emocionalne zrelosti. Iako žena u kasnim dvadesetim u svojoj zbirci pjesama uči nas i podučava velikim životnim istinama, mudrostima, stvaralačkom jednostavnošću i kompleksnom paradom emocionalne i duhovne zrelosti uvodi u jedan novi svijet ženske spoznaje.

Širina koju Anelu odlikuje i čini njene stihove drugačijim u odnosu na druge je jednostavnost jezika, kompleksnost tema koje obrađuje i pitkost koju čitalac može osjetiti u svakom stihu. Svjesno čitaoca vodi po kišnim sarajevskim kaldrmama u kojima pronalazi u svakom budžaku inspiraciju i vraća ga uvijek iznova na Izvor. Poruka da dunjalučku obuću sami biramo, kojim ulicama ćemo hoditi ostavljeno je nama na izbor. Izujte tek ponekad obuću i bacite kišobran strahova i kompleksa, vlastitog ega i htijenja i zakoračite iskreno srcem u stihove ove mlade žene.

“Moja dova bit će ti dom, dom u kojem nema nemira” (Moja dova tvoj dom). U Anelinim stihovima sjećanja i čista ljudska emocija uspijeva da nadživi prolaznost vremena i materijalnog propadanja ukazujući da je “kompas” koji čovjeka odvodi od beskrajnog lutanja vjera.

“Ljubavni ibrik” je smjeli podsjetnik na Džubranovo poimanje ljubavi, a opet svojstveno ženskom stvaralačkom umijeću. U osami najglasnija su unutarnja previranja, šutnje u koje stane sav bezdan sumnji, neizgovorenih riječi i progutanih suza, skrivenih duboko ispod kapka viđenja, ljudskog podsmjeha. U tišinama prigrlimo bujicu prošlosti i ličnih stradanja, skrivajući ljudsko od sebe i od čovjeka, saputnika, stranaca i znalaca.

U stihovima pjesme “Umorni mornar” ispoljava akumuliranu religioznu i moralnu paradigmu svega ljudskog u čovjeku. Šta je smisao do ukrotiti “šakale” lične i oduzeti moć “krvoločnim zvijerima” na vlastitom putu misije.

“Tragaj za prostranstvima kakvih niko nema” (Kad bude vakat došao). Doista vrijeme sve odnosi. Svakom od nas pružene su prazne stranice na dar, kakav sadržaj će svako od nas ispisati ovisi o sadržaju naše duše i plemenitosti. Duboko sam ubijeđena da će ova zbirka pjesama nadživjeti sve ovosvjetsko jer sadrži uiverzalnu poruku poziva na dobro i vraćanje UZVIŠENOM. Neka ova zbirka bude prekrasna uvertira za nastavak ANELINOG stvaralačkog umijeća i poziv onima koji promišljaju i traže autentičnost u svijetu sličnih.

Samira Hodžić-Kajtazović:
Anelina poezija, ispunjena životom, godinama, usponima, padovima, rađanjem nakon smrti, izranjanjem nakon loma, razotkriva svoju prirodu, i ne, ne čini to golim umom već cijelim tijelom, dušom, cjelokupnim bićem, protkana dunjalukom i ahiretom – biljeg religije – ona se proteže na sve što je dostojno njene ljubavi.

Senzualna i u tome smislena, jednostavna, slikovita, poezija Anele Fetić nastaje u ritmu životnih titraja kao svojevrsni dijalog, ali i monolog čitaoca, s ličnim oblicima ljubavi, uz dašak religije, stub, na kojem počiva sama autorica. Poezija kao biljeg, stamen da je živjela, disala, propinjala se u snažnoj organskoj pulsaciji životnog ritma i nezaustavljivoj rotaciji planete, kadera, ljubavi, bola, smjene dana i noći, studeni života.

Poezija u kojoj se prepliće emocija, surova realnost, crno i bijelo, život i smrt, kao jedno ili, jedno iza drugog, orijentirana je spram čitatelja koji želi i traži identifikaciju s autorom. Htio to ili ne, osjeća je, poistovjeti se. Hrabra, smjela, čvrstom odlukom, ona nas ne plaši svojom učenošću, intelektualizmom, naprotiv, u labirintu mršenja, pada, osvaja jednostavnošću i ohrabruje da i sami (terapeutski) posegnemo za pjesmom kao lijekom i utjehom, ili da u vremenu, prosto, ‘zaledimo’ ono što jedan život nosi. Da odamo priznanje, prolaznom spram Vječnog. Znano, neznano. Strmoglavo, udahne i izdahne, sve u jednom trenu. Kazuje u dahu, i pobjednik i gubitnik, oboje pobjeđuju.

Ono što me posebno dojmilo u poeziji Anele, jeste trag, dašak, minimilističan, (zaista, se mora osjetiti,) semantičkog konkretizma, to je inače, stilski pravac unutar postmodernističke poezije koji se odlikuje tzv. hipermetaforičnošću, to jest inzistiranjem na metaforičkom izražavanju do te mjere da ono čitatelju više ne približava već udaljava pjesničku misao, jer su stvari koje se na ovaj način izjednačavaju kroz metaforu gotovo nespojive u svojim osnovnim značenjima. Ono što nosi i osjeti sam pjesnik. Tako se za semantički konkretizam obično kaže da on zagovara „zaumno“ pjesništvo, to jest stihove nepovezane misaonom logikom već zvukom i slobodnim asocijacijama. Rezultat ovakvog stila pisanja obično je poezija potpuno otuđujuća i strana bilo kome osim samome autoru! Ali moram priznati, poezija Anele Fetić svojim stilom definitivno je blago bliska semantičkome konkretizmu, u određenim riječima, stihovima, maltene, nevidljiv trag, i rijetki ga ‘prepoznaju’, no ova autorica zapravo nikad ne čini posljednji i fatalni korak kojim bi iz stanovite razumljivosti i komunikativnosti definitivno prešla u potpuno hermetični izraz koji postaje svrha samome sebi jer potpuno isključuje publiku iz svoje komunikacije, iako, krene smjerom nepovezane misaone logike, na kraju nas počasti jednostavnošću u kojoj se možemo pronaći, poistovjetiti, zaploviti u svijet oslikan kroz slova. I hvala joj na tome. Zaista, hrabar potez umjetnika. Užitak i zadovoljstvo unutar svakog daha, riječi, preloma.

Glavna stilska okosnica ove zbirke definitivno su “jednostavne metafore”. One su zapravo i glavni razlog zašto će se ova zbirka nekome svidjeti ili ne svidjeti.Jednostavne metafore koje nose dašak, pomenute semantike, (trag same autorice) jednostavnosti, smislesnosti.

Anelinin način izražavanja i predočavanja stanovitih slika kadera, i mentalnih stanja, putanja života, nemoći čovjeka i moći Stvoritelja, definitivno je vrlo istinit, realan, osoran, u isti dah, nježan, minuo, u isti dan, početak i kraj.

Primjerice, pogledajte ove njezine stihove:

“Postoji jedno pravilo
da pravila nema.
Razum može dobiti
samo ako srce drijema.
I nikada nema dogovora
između toga dvoga.
Razum odgaja gorštake,
spretne askere i kočijaše,
al’ vruće srce pokreće
i bez njega dobivene bitke
nisu iste, nisu bitne.
Postoji jedno pravilo:
Nije uvijek onako
kako se oku čini da jeste.”

Ili:

” Kada me pitaju kog’ imam u životu
i šta je razlog mog osmijeha,
ja kažem Tvoje ime, Allahu.
Ja bez Tebe ne umijem.
Ja bez Tebe ne znam.
Ti moj mrak pretvoriš u sjaj,
tugu odjeneš u sreću.”

Kao što vidite, Aneline metafore donekle su doista “hipermetaforične”, krenula je u smjeru sebe, duše, svog, ali dominira, kontroliše, vraća se brzo na površinu onih koji čitaju slova, spram onih koji čitaju emocije, no kvaliteta i smislenost cijelog ovog postupka počivaju u tome da ona svojim začudnim jezikom ipak komunicira određena misaona stanja, određene konkretne asocijacije, misli i dojmove, koje na vlastitoj koži osjetimo, tako lahko i jednostavno. Čak i kada njezina poezija komunicira “samo” određeno duhovno ozračje, čini mnogo više nego li samo pjesništvo. Život je veliko djelo, Velikog Pjesnika.
Pjesme iz ove zbirke su, općenito gledano, zasnovane na ozračju, istini, umjesto na kakvoj tradicionalnoj poruci. Upravo je to ono što ovu poeziju čini i religijskim iskustvom, jer potrebno je doista uroniti u neke stihove kako bi se doprlo do njihovoga značenja, a kada vam to pođe za rukom, kada shvatite, osjetite bivate nagrađeni osjećajem stapanja s nečijim tuđim iskustvom i mišlju koje počinjete prepoznavati kao svoje, u dahu iste religije, ili duhovnosti, kao lijekom i sigurnošću jedne emocije, jednog bića.
Znajući i ne znajući šta sve nosi i jedan život, i jedna duša poetska, umjetnička, Anela Fetić, rekla bih, na kraju svojih slova, ipak se nasmiješila kroz suzu, žena bez kišobrana u životu, i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, i pobijeđena i, poražena, i pobjednik, i prva, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da žena, stvara svjetlo, daje život. Stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo koračala, osluškivala, gledala, drhtala, i toliko, mnogo, jako, žarko voljela…

Jasmina Hanjalić:
Ispred mene je tekst knjige poezije od blizu 130 stranica. Prilično, ali polako ploveći stihovima uronih u najljepše dubine unutarnjeg svijeta jedne meni nepoznate pjesnikinje.
“Sve što sam na sedždi šapnula,
procvjetalo mi je.
Sve što sam ljudima rekla,
uvenulo mi je”
/SUPTILNOST/
Ovako počinje svoju knjigu poezije Anela Fetić, ali svoje pjesme napisala je baš svima, nama raličitim ljudima, ženama i muškarcima, vjernicima i nevjernicima.
Književnost takva jest – univerzalna ili se, u suprotnom, gubi njen smisao.
Čitajući ovu poeziju znam da neće ništa uvenuti. Štaviše! Svakog pažljivog čitaoca će dojmiti.
Pjesnikinja nam poručuje da onaj ko iskreno poštuje Allaha neće se nikad i ničim promijeniti, a posvećenost vjeri najsigurniji je put. Dakako za one koji su sljedbenici
baš tog puta.
“Umjetnikova je dužnost da pokazuje, a ne da dokazuje” – misao je ruskog simboliste Aleksandra Bloka. Upravo sam takav utisak stekla, – Anela nam ukazuje, a
samim tim pokazuje ljudske moralne vertikale. Bez prijetnji bilo čijom kaznom. Pjesnikinja izbjegava bilo što vulgarno iako često pjeva o realanom životu koji često
jest takav. Pri tome nas ne štedi istine.
“Kada me pitaju kog’ imam u životu
i šta je razlog mog osmijeha,
ja kažem Tvoje ime, Allahu”
/SAMO TEBE IMAM/
Polazeći od te duhovne konstante ona nas sasvim praktično vodi kroz razne prostore i iskušenja koja nosi život. Čitaoc stiče utisak da se radi o životno iskustvenom
stvaraocu. No, iskustvo nije samo lično!
“Razdvoji poznanstva od prijateljstva,
ljudske emocionalne grimase
od gluposti bahate
…
Razdvoji i one koji obećavaju kule i gradove
od onih koji šute, ali ustrajno rade.
I one koji te vole jer im trebaš
od onih koji te vole u svakom slučaju.
/ EVO, KAD TE MOLIM/
Slobodnim i jasnim stihom pjesnikinja veze skladan poetski stil. Tradicionalnom ona daje moderan izraz pa je čitaocu vrlo prijemčiv. Čistota njenih misli, spoznaja i
emocija podudara se s čistotom stiha koji je srezan da bude bez imalo suviška. Jezik je živopisan, uzbudljiv, životan:
“Uzmi sve sokove života,
ne oklijevaj
radoznalošću”
/RADOST ŽIVOTA/
Često njeni stihovi djeluju kao Kuranske sure, pobožnost probija u svakom stihu kroz izvorno islamsko učenje. Ali, ne nedostaje proživljenost svakodnevnim životom,
bogatstvo misli, širina ideja, osebujnost zapažanja. Tu su zastupljene i praktične teme, a pojedini stihovi mogu biti upustva za pravilan životni put:
“ Nikad neće isto voljeti i cijeniti
tvoje prisustvo onaj koji za tebe uvijek ima zamjenu”
ili
“Kad srce obnevidi,
vid oka ne pomaže”
ili
“Ostanak sa pola srca nije ostanak već mučenje”
Pjesnikinja zaista gotovo da traži od nas da izbjegnemo prosječnost čak i u izgledu, zahtjevima, davanjima, odgoju, ljubavi, u učenju ili poslu, ali da imamo stav! To je
poruka koja mi nedvosmisleno ukazuje na modernu i samosvjesnu ženu čiji izbor jeste prije svega religioznost. No, ona ne podrazumijeva sterotipe koje većinom
posjedujemo, pogotovu iz aspekta ljudi suprotnog duhovnog opredjeljenja.
Na kraju, preporučujem pročitati ovu pitku knjigu poezije jer ćete svakako biti na dragocjenom dobitku.