Piše: Ljubomir Filipović/CdM

Dobro jutro! Prisustvo crnogorskih ministara na proslavi dana Republijke Srpske nije nikakav incident, to je neka nova Crna Gora na koju ćemo se i mi i svijet morati naviknuti.

Dobrodošli u srpsku Spartu
Dragi Bosanci i Hercegovci svih vjera i nacija, to vam je neka nova Crna Gora na koju ćete se morati naviknuti. Očekujte naše ministre i gradonačelnike na svim srpskim nacionalističkim okupljanjima i poselima u vašoj zemlji. Ovo sa Kovačem i Damjanovićem nije prvi put. Gradonačelnici moga grada pohode ta i takva okupljanja već dugo. Ne samo kod vas, nego i u susjednom Kosovu. Išli su i na parade u Moskvu. To nije ona Crna Gora koja je kupila i platila navijački kombi, nego ona koja ga je na prvom mjestu zapalila. Crna Gora, koja sa Bosnom i drugim susjedima iskreno želi prijateljske odnose, je u nestajanju. Pitanje je vremena kada će navijače koji pjevaju “burek sa sirom” zamijeniti oni koji pjevaju “nož, žica, Srebrenica”. To se već desilo sa navijačima podgoričke Budućnosti, koji šire transparente sa rasističkim provokacijama upućenim Albancima, ili sa onima u Petrovcu, koji sunarodnicima i sudržavljanima iz Plava psuju majku tursku.

Opštinske vlasti u Nikšiću već finansiraju događaje koji rehabilituju pripadnike vojske i dobrovoljce iz ratova devedesetih. Vrlo brzo ćemo imati audijencije i koncerte za naše “heroje” sa Košara i drugih ofanziva srpskog “otadžbinskog” rata devedesetih.

Crnogorac i Crna Gora su pojmovi koji za ljude van Crne Gore bude asocijacije na ono što čini većinsku Crnu Goru u određenom trenutku. Liše liberala, socijaldemokrata i manjinskih naroda devedesetih, pominjanje Crne Gore i Crnogoraca našim susjedima je značilo strah i zločin. Crnogorci su tada bili monstrum sa Grbavice, Šljivančanin sa Ovčare i Željko Ražnatović Arkan. Rade Bulatović i mnogi drugi aktivni sudionici i arhitekti krvavog pira devedesetih. Svi su oni bili Crnogorci, samo što je za njih biti Crnogorac značilo nešto drugo od onoga što je biti Crnogorcem značilo Slavku Peroviću.

Nemojmo nikad da smetnemo s uma da su predvodnici genocidne velikosrpske politike isto bili Crnogorci – Radovan Karadžić i Slobodan Milošević. Prvi rođen u Crnoj Gori, drugi rođen u Srbiji, ali obojica Crnogorci. To kako su se izjašnjavali, i kojim su idejama služili, što je za njih značilo biti Crnogorac – to je druga priča.

To što rat sa svima i kreiranje velike Srbije nije bio crnogorski nacionalni interes, to niste mogli objasniti dvotrećinskoj Crnoj Gori tada. Crna Gora je postojala kao samostalna autonomna republika samo na papiru, tj. u formi, dok je u suštini bila samo srpska Sparta.

Kao što je džaba to što ćemo mi sada na protestima vikati da to nisu pravi Crnogorci, “Momirovi plaćenici”, i da to nije prava Crna Gora. Jer to jeste prava Crna Gora. Većinska Podgorica je već rekla svoje. Njen gradonačelnik više nije čovjek koji je sa sarajevskom gradonačelnicom gradio prijateljski odnos. Novi gradonačelnik Podgorice, koji tek treba da stupi na funkciju, je po ideologiji i svjetonazoru mnogo sličniji Drašku Stanivukoviću. Na sljedećim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, samo nas čudo može spasiti od toga da na čelu države ne budu novi-stari Vučićevi puleni.

Crkve i manastiri većinske vjerske zajednice u Crnoj Gori nikad nisu prestali da služe toj ideologiji, mediji su nam sada dominantno prosrpski. Tri od četiri televizije sa nacionalnom frekvencijom su u vlasništvu firmi iz Srbije, a četvrta televizija, naš javni servis je kadrovski postao dominatno prosrpski. Proizvod toga je prosrpsko javno mnjenje koje će se do kraja artikulisati u apsolutnoj većini parlamentu.

Školama i univerzitetom nam upravljaju prosrpski i proruski političari i aktivisti. Kontrolu obrazovanja nam sprovodi prosrpski političar, koji je na čelu tog tijela. Sada se otvaraju i privatne srpsko-pravoslavne škole.

Sve se polako ali sigurno i stabilno kreće ka potpunoj promjeni demografsko-političke slike Crne Gore. Crnogorska građansko-suverenistička, ili što bi nekad rekao Vučić “separatistička Crna Gora”, je osuđena na diskreditovane i korumpirane političke elite. Potpuno je zbunjena, nejedinstvena i pogubljena. Uski partijski interesi su pojeli jedinstvo i sinergiju. Kompromisi sa srpskim nacionalizmom, koji nikad nisu prestajali, značajno su kumovali realnosti koju živimo danas. Lični interesi takođe. Važnije je bilo kupiti stan za desetak hiljada eura nego stvarati institucije.

Crna Gora već danas u očima majki Srebrenice izgleda kako izgleda. Nisu gospođe majke to samo Abazovićevi ministri. Abazović ih je učinio i crnogorskim ministrima.

Zato će vrlo brzo Crna Gora u očima Evrope i svijeta postati opet ono što je bila devedesetih. Nadam se samo da neće biti konflikta koji militirizovanom policijskom paradom priziva Dodik. Konflikta koji svako malo podizanjem borbene gotovosti priziva Vučić. Konflikta koji porukama o drugom frontu priziva Putin. Ako do konflikta na Balkanu, ne daj Bože, dođe, Crnoj Gori je u okviru velike Sauronove (Vladimir Putin) i Sarumanove (Aleksandar Vučić) koalicije ostavljeno najkrvoločnije mjesto. Mjesto slično Kadirovljevim Čečenima u sadašnjem obračunu sa Ukrajinom. Mjesto koje bi trebalo za vazda da nas omrzne u očima drugih i osudi nas na samo jedne prijatelje i saveznike. Izgleda da ćemo se morati naviknuti na neku novu Crnu Goru, koja se cijelim bićem priprema za takvu ulogu koju su joj namijenili u Mordoru.

S poštovanjem,

Ljubomir Filipović, analitičar CdM