Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Nekoliko sati nakon početka invazija javosti se službeno obratio američki predsjednik George H.W.Bush. Opravdanje za intervenciju Bush je našao u panamskom proglašenju ratnog stanja sa SAD i napada na američke trupe. On je naveo da je invazija izvedena u cilju zaštite života američkih državljana u Panami. Bush je rekao da je Noriega izjavio da postoji ratno stanje sa SAD te da je ugrozio živote oko 35.000 američkih građana koji tamo žive, a kao opravdanje je naveo ubistvo jednog američkog marinca. Prema Bushu američka intervencija je izvedena u cilju odbrana demokratije i ljudskih prava u Panami i borbe protiv trgovine drogom. Naveo je da je Panama postala centar za pranje novca i tranzitna tačka za trgovinu drogom u SAD i Evropu. Zatražio je i zaštitu integriteta Torrijos–Carterovih sporazuma. Stvoreno je ozračje i među republikancima i među demokratima, da je operacija opravdana. Kongresmeni su tvrdili da je general Noriega ugrozio neutralnost Panamskog kanala i da SAD imaju pravo prema slovu ugovora da vojno interveniraju kako bi zaštitile kanal. Bush je dobio podršku nekih kongresmena i javnog mnjenja. Operacija “Just Cause” je izvedena sa 27.684 američka vojnika i preko 300 aviona, uključujući taktičke transportere C-130 Hercules i drugu ratnu tehniku. Operacija je započeta napadom na strateške objekte, kao što su civilni aerodrom Punta Paitila u Panama Cityju i PDF garnizon i aerodrom u Rio Hatu, gdje je Noriega imao rezidenciju. Panamske oružane snage nisu predstavljale veliku vojnu prijetnju. Njihova ukupna snaga je bila oko 16 hiljada vojnika. Imale su 38 lakih aviona, 17 helikoptera bez značajnije protivvazdušne odbrane. Amerikanci su znali da sukobu ne nosi opasnost vazdušnog napada na njihove kopnene snage. SAD su imale apsolutnu vazdušnu prevagu. Nekoliko sati nakon što je invazija počela Guillermo Endara je pred panamskim sudijom položio predsjedničku zakletvu u Fort Claytonu. Endara je bio "pretpostavljeni pobjednik" na predsjedničkim izborima koji su održani u maju te godine.

Operacija “Nifty Package” bila je operacija koju su pokrenuli mornarički SEAL kako bi spriječili Noriegin bijeg. SEAL-u se obično naređuje da zarobi ili ubije ciljeve viskog nivoa ili da prikuplja obavještajne podatke iza neprijateljskih linija. U akciji su potopili Noriegin mornarički prevoz i uništili njegov avion. Vojne operacije su nastavljene još nekoliko sedmica. Noriega se nakon objavljene američke potjernice od milion dolara sklonio u diplomatsku misiju Vatikana. Ali, nakon velikog psihološkog pritiska koji je obuhvatao neprekidno sviranje glasne rokenrol muzike u gusto naseljenom području, panamski diktator se predao američkoj vojsci 3. 1. 1990. i odmah je bio prebačen u SAD. Predsjednički kandidat Revoucionarno demokratske partije Carlos Duque, koji je teško poražen od Endare, nazvao je američku invaziju "najvećom greškom" i pozvao na borbu protiv američkih snaga. Ne zna se tačan broj poginulih, ali evo nekih podataka iz različitih izvora: Američka armija je izgubila 24 vojnika, dok je 325 ranjeno. Pentagon kaže da je tokom invazije ubijeno 516 Panamaca, dok interni dopis američke vojske procjenjuje broj na 1.000. Prema UN bilo je 500 smrtnih slučajeva kod civila, dok je Americas Watch procijenio da je umrlo 300 civila. Nezavisna komisija je procijenila da broj civilnih žrtava u Panami dostiže 4000 ljudi. Predsjednik Guillermo Endara je rekao da je "manje od 600 Panamaca" poginulo tokom cijele invazije, a bivši državni tužilac Ramsey Clark procijenio je smrt 3.000 civila. Podaci Rimokatoličke crkve kažu da je ukupno ubijeno 673 Panamaca. U izvještaju Human Rights Watcha iz 1991. stoji da su brojke o civilnim žrtvama "još uvijek problematične". Broj civilnih žrtava bio je najmanje četiri i po puta veći od vojnih i dvanaest ili trinaest puta veći od američkih žrtava. Više od 20.000 Panamaca je raseljeno tokom invazije, a nered je trajao skoro dvije sedmice.

Sutra: Nezakonita invazija