Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Od sredine decembra 1989. do kraja januara 1990. godine trajala je vojna invazija SAD na Panamu pod kodnim imenom “Just Cause” (Pravedni cilj). Operacija je u početku imala kodno ime “Plava kašika”. Vojna akcija Washingtona dogodila se za vrijeme predsjednika Georgea H. W. Busha i uslijedila je deset godina nakon što su sporazumi Torrijos–Carter ratificirani za prijenos kontrole Panamskog kanala od Sjedinjenih Američkih Država na Panamu do 1. 1. 2000. godine. Glavni cilj invazije bio je uklanjanje sa vlasti panamskog diktatora generala Manuela Norijege, a SAD su ga tražile zbog reketiranja i trgovine drogom. Panamske odbrambene snage su nakon invazije raspuštene. Novoizabrani predsjednik Guillermo Endara položio je zakletvu u američkoj vojnoj bazi. Ovaj postupak Amerikanaca je osuđen od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija i Organizacije američkih država, koji su ovaj akt kvalificirale kao kršenje međunarodnog prava.

U cijeloj zoni kanala SAD su imale svoje vojne baze kako bi zadržale kontrolu nad ovim strateški izuzetno značajnim područjem. Američki predsjednik Jimmy Carter i de facto vođa Paname general Omar Torrijos potpisali su 7. 9. 1977., sporazume nazvane Torrijos–Carter u smislu predaje Zone kanala panamskoj kontroli do 2000.godine. Zona kanala je bila namijenjena panamskoj administraciji, ali vojne baze su ostale. Jedan od uslova SAD bio je da kanal ostane otvoren za američku plovidbu. Washington je imao dugogodišnje odlične odnose sa vojnim upravljačem Paname generalom Noriegom, koji je bio američki obavještajac i plaćeni špijun CIA-e od 1967. godine, kada je Bush bio na čelu CIA-e (1976 –1977). Američke protivnike, sandiniste i FMLN, podržavao je Omar Torrijos, dok je njegov nasljednik Noriega, američki špijun, sabotirao ove grupe u Nikaragvi i Salvadoru. Sandinisti su nikaragvanski socijalistički pokret koji je srušio Anastasia Somozu 1979. godine. U Salvadoru je, pak, djelovala ljevičarska oružana grupa Farabundo Marti (FMLN) koja se borila protiv vlade te zemlje. (Mirovnim sporazumima u Čapultepeku potpisanim 16.1.1992. okončan je građanski rat u Salvadoru). Protiv ovih u osnovi socijalističkih pokreta bila je, dakako, američka administracija, a glavni saboteur bio je Noriega. Sada se zna da je Noriega primao više od 100.000 dolara godišnje od 1960-ih do 1980-ih, da bi mu plata bila zatim udvostručena. Zanimljivo je da je u isto vrijeme Noriega radio sa Upravom za borbu protiv droga. Njegov zadatak je bio da onemogućava ilegalne pošiljke droge. On se, međutim, upleo u mrežu sa dilerima droge od kojih je također dobijao značajna finansijska sredstva. Ovaj odnos se pogoršao jer su njegova korupcija, represija i dosluh u švercu droge postali previše očigledni da bi se ignorirali. Nakon hapšenja generala Manuela Noriege otkriveno je da su šverceri droge preko njega dobili američku zaštitu, a omogućio je također pranje novca od poslova sa drogom i narkoticima. Tako umjesto da sprečava švercerske kanale general Noriega je obezbjeđivao zaštitu prodavcima droga i narkotika od DEA istraga jer je imao poseban odnos sa CIA-om. Njegova moć je bila koncentrirana na komandu nad odbrambenim snaga Paname, koje su uključivale ne samo vojsku nego i policiju, carinu i istražne službe. Represivni aparat Paname imao je na raspolaganju hotele, prodavnice pića i novine i iznuđivao milione dolara kroz reketiranja. Vladini čelnici, šef države, predsjednik nacionalne skupštine, izvršavali su Norijegine naloge. Zanimljivo je svjedočenje generala Colin L. Powella, predsjedavajućeg Združenog generalštaba: „Niste mogli kupiti Manuela Norijegu, ali ste ga mogli iznajmiti.” Ovaj diktatorski režim bio je nemilosrdan prema svojim protivnicima. Njemu nije bilo ništa maknuti predsjednika države kada bi se opirali njegovoj volji, sa dvojicom je to učinio. Njegove lutajuće paravojne bande koje su zvali “bataljoni dostojanstva” ili “digbatovi” zastrašivali su neistomišljenike. Ali, kako to biva, odnosi između dojučerašnjih saveznika su se naglo počeli pogoršavati. Američki predsjednik Ronald Reagan je 1986.godine zatražio od Noriege da se povuče, jer je jedan novinar razotkrio u “New York Timesu” njegovu aktivnost. Ali, on je to odbio učiniti.
Sutra: Panama proglašava ratno stanje