BORBA ZA PANAMSKI KANAL (4)
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 11. Dec 2022. 20:12:55
Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.


DIKTATOR KOJEG SU VOLJELI


Legendarni vođa Paname Omar Torrijos Herrera, o kome se danas raspredaju razne priče o tome kako je bio “veliki pijanac”, kako je “ganjao suknje”, pušio najljepše kubanske cigare i posebno da je bio diktator, strašno me podsjećaju na epizodu iz bliže jugoslovenske historije, ali i slična naklapanja koja redovno dolaze poslije smrti velikih lidera. Omar Torrijos je zaista vladao čvrstom rukom, ali u poremećenoj zemlji kakva je bila Panama kasnih šezdesetih godina postavlja se pitanje da li je mogao drugačije raditi ako je htio uspostaviti normalno društvo u kojem neće biti dominacije vladajućih elita kao dotada. Kada se gleda iz različitih uglova slijede i različiti odgovori. On sam je govorio da se našao u prilici da vlada autokratski ili da u protivnom ne uradi ništa. Izabrao je prvu opciju, tako da je njegovim ličnim naporom Panama preuzela kontrolu nad zonom kanala sa posljednjim danom 1999. poslije stotinu godina tuđinske uprave. Danas se nad Kanalom vihori panamska zastava. Ali, prije nego što kažemo nešto više o Torrijosovom djelu koje je danas poznato ne samo u njegovoj zemlji već u cijelom svijetu, samo ukratko o njegovom putu.


General Omar Torrijos je obrazovan u vojnim školama u Salvadoru, Sjedinjenim Američkim Državama i Venecueli. Po završetku je 1952. godine imenovan je za drugog poručnika Nacionalne garde Paname (Guardia Nacional), jedine vojne sila u zemlji. U redovnoj vojnoj proceduri postao je potpukovnik 1966. godine, pukovnik 1968. i brigadni general 1969. godine. U oktobru 1968. predvodio je državni udar sa majorom Borisom Martinezom, kojim je po treći put svrgnut predsjednik Paname Arnulfo Arias. Torrijos dobija titulu šefa vlade i vrhovnog vođe panamske revolucije. Postao je jedan od rijetkih latinoameričkih čelnika koji su posjetili Fidela Castra na Kubi, ali je također potisnuo ljevičarske radničke agitatore i studente u Panami. Pod njegovom vladavinom, socijalne usluge su se proširile, a Panamci afričkog porijekla imali su istaknutije uloge u vladi. Na početku feljtona sam rekao da je ambasador Paname u SFRJ Virgilio Brandford, koji je obavljao tu dužnost polovinom 1970-tih godina, bio crnac. Ali, revolucionarna zbivanja u Panami praćena su kao i u ostalim tranzicionim zemljama korupcijom i trgovinom drogom.

Ovaj istaknuti panamski lider završio je svoj život posljednjeg julskog dana 1981. u avionskoj nesreći pod nerazjašnjenim okolnostima. Torrijos je rođen 1929. godine. Dosegnuo je visine na komandnom položaju u Nacionalnoj gardi, ali i na tronu države. Kada je 11.oktobra 1968. započeo puč pod njegovim rukovodstvom protiv vlade tek ustoličenog predsjednika Arnulfo Ariasa javnost je vjerovala da je to tek jedan u nizu državnih udara koji su tih godina potresli Latinsku Ameriku. Vrlo brzo će biti jasno da se radi o jednoj potpuno drugačijoj promjeni vlasti. Predsjednik te države Arnulfo Arias se praktički nije ni snašao u predsjedničkoj fotelji u koju je sjeo po treći put, a već je nakon 11 dana provedenih u njoj morao da bježi preko granice kako bi se spasio od buntovnih pukovnika koji su tražili njegovu glavu. Pobjegao je na teritoriju Panamskog kanala koju su držali Amerikanci. Pučisti su pokušavali u tim prvi danima da uspostave neki oblik civilne vlasti. U početku su namjeravali postaviti Arnulfovog potpredsjednika Raula Aranga za novog predsjednika Paname, a na veliko iznenađenje i zaprepašćenje majora Borisa Martineza koji je zajedno sa Torrijosom bio predvodnik državnog udara. Imenovana je, ipak, vojna hunta na čelu sa pukovnicima José María Pinilla Fábrega-om i Bolívar Urrutia-om. No ova hunta samo nominalno predodila državu, ali stvarnu vlast su imali oficiri Martinez i Torrijos. Neposredno nakon vojnog prevrata Omar Torrijos je dobio čin pukovnika i imenovan je za komandanta Nacionalne garde. Ali, očigledne razlike u viđenjima novog rukovodstva oko budućeg kursa Paname dovele su do puča protiv samog Torrijosa. U decembru 1969. dok se nalazio na konjičkim trkama u Meksiku pukovnici Silvera, Pinilla i Urrutia pokušali su da eliminiraju Torrijosa, ali nakon intervencije pukovnika Alejandra Arauza i drugih visokih oficira puč je ugušen i stanje se vratilo u normalu. Šef dotadašnje vojne hunte José María Pinilla, koji je učestvovao u pokušaju eliminiranja Torrijosa, smijenjen je sa dužnosti i udaljen sa političke scene Paname.


Vojno rukovodstvo predvođeno generalom Omarom Torrijosom, koje je došlo na vlast u oktobru 1968. godine, zabranilo je svaku političku aktivnost i raspustilo narodnu skupštinu. Vojska je pod svoju kontrolu stavila štampu. Torrijos se nakon četiri mjeseca “oslobodio” pukovnika Borisa Martineza, kojeg je protjerao u Miami 23.2.1969., zajedno sa pukovnikom Jose H. Ramosom. Torrijos je objašnjavao “da njegova revolucija djeluje za sirotinju, a ne za vlasnike", donio je novi ustav, proveo agrarnu reformu, donio Zakon o radu i priznao radničke i seljačke sindikate. Populistički je vladao, otvarao nova radna mjesta, osnovao je nekoliko škola kako bi omogućio obrazovanje siromašnima, podijelio je poljoprivredno zemljište sirotinji i obuzdao moć zemljoposjednika. Ovo je bila najpopularnija mjera njegove vlade. Sve ove reforme je pratio veliki program javnih radova. Ali, došao je u sukob sa sjevernoameričkim multinacionalnim kompanijama, jer je preraspodijelio 180.000 hektara neobrađene zemlje. Slijedeći OPEC- ov model za naftu, pokušao je u februaru 1974. osnovati Uniju zemalja izvoznica banana s drugim državama Cenralne Amerike kako bi odgovorio na uticaj tih multinacionalnih kompanija. Ali, nije dobio njihovu podršku. Srednja klasa je prodisala, a autohtone zajednice su živnule. Vojni režim je održao 1972. godine kontrolirane izbore za Skupštinu predstavnika zajednica kada je usvojen novi Ustav. Nakon što je general Omar Torrijos preživio vojni udar 16. 12. 1969. godine, njegov prijatelj Demetrio Basilio Lakas, koga su zvali Jimy, imenovan je za predsjednika privremene vlade, a onda od 1972. do 1978. godine za predsjednika Republike. Ipak stvarnu vlast u svojim rukama držao je general Omar Torrijos koga se pitalo za sve. On je imao apsolutno vlast tokom narednih šest godina. I pored diktatorskog načina vladanja i strogo kontroliranih medija, većina Panamaca je voljela ovog čovjeka, koji je na neki način predstavljao većinsko stanovništvo. Omar Torrijos Herrera je smatran dopadljivim čovjekom premda ga različiti prikazi čine kontradiktornim. Otvorio je mnoge škole i stvorio nove mogućnosti zapošljavanja. Raspisao je 1972. godine izbore koji su bili strogo nadzirani, a samo jednom opozicionom vođi bilo je dopušteno natjecanje. “Skupština predstavnika zajednice” (505 članova) odobrila je uvođenje novog ustava.

Torrijos je podržavao demokratski izabranog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, kojeg je pučem svrgnula desničarska vojna hunta vođena iz CIA-nih ureda. Pomagao je hiljadama izbjeglica iz Čilea koji su nakon državnog udara 1973. godine pobjegli iz zemlje. Pomagao je i sandinistima u Nikaragvi i pobunjenicima u Gvatemali i Salvadoru, a obnovio je diplomatske odnose sa socijalističkom Kubom. Svi su znali da kada je 1978. godine odstupio sa mjesta šefa vlade i predao vlast svojoj marioneti predsjedniku Aristidesu Royu, da je to najobičnija farsa kojom se pokušava odobrovoljiti američku administraciju. Predsjednik SAD Jimmy Carter mu je rekao da američki Senat nikada neće odobriti ugovore o kanalu, osim ako Torrijos ne učini neki napor da liberalizira svoju vlast. Iako general nikada nije proglašen predsjednikom, hvaljen je kao "vrhovni šef vlade" i "najveći vođa panamske revolucije”.

Sutra: Smrt generala