Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Predsjednik Paname Arnulfo Arias, ikona političkog života Arnulfo Arias

Izgradnjom Panamskog kanala SAD su dobile neograničeno pravo njegove upotrebe i pravo eksteritorijalnosti kao i vojne intervencije ako budu nalagale prilike. Sa Republikom Panamom Washington je sklopio ugovor na 99 godina na koncesiju za prokopani kanal koji je povezao dva okeana. Ova zemlja je postala protektorat velikog sjevernog susjeda koju je kontrolirala kompanija „Panamski kanal“. Od 1936. godine postignut je novi ugovor sa SAD-om kojim se ukinute neke od velikih američkih povlastica. Ovo je bilo vrijeme pred II svjetski rat.

U Panami je 1940. godine na predsjedničkim izborima pobjedio politički veteran ove zemlje Arnulfo Arias Madrid, koji je bio obožavalac italijanskog fašističkog vođe Benito Musolinija, kod kojeg je krajem 1930. bio akreditiran kao ambasador. Prije nego što su se SAD uplele u II svjetski rat, potražile su obrambene lokacije izvan Zone kanala. To su bila polja za slijetanje, ceste, protivvazdušne baterije i stanice za upozorenje. Arias, koji je otvoreno simpatizirao fašizam, tražio je kompenzacije u obliku gotovine ili prenosa raznih nekretnina u Panamu. Naravno da su Amerikananci bili nezadovoljni Ariasom, a jedan broj historičara smatra da je predsjednik Franklin Delano Roosevelt podržao njegovo svrgavanje. Prevrat se dogodio početkom oktobra 1941. godine dok je panamski predsjednik bio u privatnoj posjeti Kubi. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor 1941. godine, deseci hiljada američkih vojnika bilo je stacionirano u zoni kanala. Panama je objavila rat Tokiju, Berlinu i Rimu. Zanimljivo je da je „Zemlja izlazećeg sunca“ planirala je napasti Zonu kanala, ali je rat završen prije nego što je Japan pokrenuo svoju silu u tom pravcu.


Nakon završetka II svjetskog rata smjenjuju se predsjednici Ricardo Adolfo de la Guardia Arango, a Enrique Adolfo Jiméneza, koji je došao sa ambasadorske funkcije u Washingtonu polovinom juna 1945. donosi novi ustav, kojim je učvrstio predsjednički sistem. Na čelu Paname „privremeno“ostaje tri godine. Nacionalna izborna komisija proglasila je 1948. godine za predsjednika države Dominga Díaza Arosemenu, oduzevši tako Arnulfu Ariasu pobjedu. Díaz je, međutim, kratko obavljao dužnost predsjednika Paname. Sljedeće godine on umire a dva potpredsjednika koji su najprije prihvatili da preuzmu ulogu predsjednika države, odustaju od toga. Ni naslijednici Arosemene, Daniel Chanis Pinzón ni Arnulfo Arias (drugi put izabran 25. novembra 1949. do početka 1951.) nisu dugo ostali u fotelji predsjednika Paname. Protiv obojice je stajao pukovnik Antonio Remón Cantera, koji se „oslobodio“ najprije Pinzona, a onda i Ariasa, i preuzima ulogu predsjednika Paname pod sumnjivim okolnostima. Tokom kampanje i za vrijeme predsjedničkih izbora opozicija je proganjana. Remon je proglašen pobednikom u maju 1952. godine. Uticaj SAD na vlade Paname ostao je dominantan. Remon je počeo pregovare sa američkom administracijom Dwighta D. Eisenhowera o amandmanima na ugovor o Panamskom kanalu. Pregovori su urodili sporazumom koji je ratificiran 1955. godine. Njime se značajno povećao godišnji anuitet, sa 430.000 dolara na 1,9 miliona dolara, što je rezultirao primopredajem imovine vrijedne 20 miliona dolara od kompanije Panamski kanal vladi Paname. Ovo je bilo veoma teško vrijeme za Panamce, jer se predsjednici mijenjali svako malo. Remon Cantera je ubijen je u atentatu na samom početku 1955. godine kada je na trkačkoj stazi upao u zasjedu trojice napadača naoružanih automatima. Iza nemira u zoni Panamskog kanala stalno su stajali Amerikanci, koji su neinstitucionalno vladali Panamom. U antiameričkim demonstracijama koje su izbile u zoni Panamskoga kanala januara 1964. poginulo je više osoba. Uprkos izabranim predsjednicima, stvarnu vlast imali su zapovjednici policije (Nacionalna garda).

Američka administracija je podržavala antikomunističke režime. Takav je bila nenarodna vlada diktatora Jose Remon Cantera. Na slici sa američkim predsjednikom Dwightom Eisenhower-om.

Demonstracije građana protiv Paname protiv prisustva SAD u njihovoj zemlj

Period relativnog političkog zatišja nastupa od 1956. i traje do 1968. godine, kada zemljom vladaju Ernesto de la Guardia Navarro, Roberto Francisco Chiari i Marco Aurelio Robles Méndez. De la Guardia se smatra smatra jednim od najdemokratskijih predsednika koje je zemlja ikada imala. Na predsjedničkim izborima 1960. godine pobijedio je Robero Chiari. Uprkos državnom dugu od 83 miliona dolara i proračunskom deficitu od oko 10 miliona dolara, upustio se u golemi program čišćenja sirotinjskih četvrti, izgradnje bolnica. Chiari se najviše pamti po historijskim događajima od 9.1.1964. godine, danas poznatim kao Dan mučenika. Došlo je do spora između panamskih i američkih učenika oko prava na podizanje panamske umjesto američke zastave u srednjoj školi Balboa, pri čemu je panamska zastava pocijepana. Ovo skrnavljenje zastave izazvalo je četverodnevne borbe između civila i američke vojske. U ovim događajima poginula su 22 Panamca i četiri Amerikanca. Roberto Chiari je prekinuo diplomatske odnose sa SAD pa je tako Panama postala prva latinoamerička zemlja koja je to učinila. Ovi događaji su doveli do smanjenja prihoda od Panamskog kanala i zabrinuli su strane investitore. Nakon toga došlo je do pregovora koji su na kraju okončani sporazumima Torrijos–Carter iz 1977. godine, kojim je 31. decembra 1999. raspuštena zona kanala. Zalepršala je napokon panamska zastava koja je označila kraj američke kontrole nad Panamskim kanalom. Zbog toga je Chiari poznat kao „El Presidente de la dignidad“ (Predsjednik dostojanstva).

Privremenu upravu u Panami nakon ubistva predsjednika Remóna preuzeo je José Ramón Guizado

Predsjednik Arnulfo Arias Madrid, koji je po treći put došao na vlast 1.10.1968. bio je prisiljen nakon samo 11 dana provedenih u predsjedničkoj palati predati vlast Nacionalnoj gardi, jedinoj oružanoj sili u zemlji. Prije toga je pokušao rekonstruirati komandu Gardu. Državni udar policijskih snaga vodio je potpukovnik Omar Torrijos Herrera, koji će vladati Panamom u ulozi vođe revolucije sve do 31. jula 1981. godine kada gine u avionskoj nesreći pod još nerasvjetljenim okolnostima. O tome ćemo se baviti u sljedećem nastavku.

U kasnim šezdesetim godinama pukovnik Omar Torrijos (kasnije general) imao je najveći politički utjecaj sve do smrti 1981. godine. Kako je Torrijos došao na vlast pišem u sljedećem nastavku.

Sutra: Diktator kojeg su voljeli