Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Ogromna ulaganja američkog kapitala

Nakon pljačkaškog perioda provedenog od strane Evropljana dolazi do kratkotrajnog smirivanja kada 1739. godine Panama ulazi u potkraljevstvo Nova Granada. Poslije rušenja španske vlasti 1819. godine Panama je postala dio novostvorene Federativne Republike Velika Kolumbije kao dio Nove Granade. Ova državna tvorevine nije dugo trajala pa su se na njenom tlu iskristalizirale nove republike Ekvador, Venecuelu i Sjedinjene Države Nove Granade (buduću Kolumbiju). Ova posljednja je obuhvatala i teritoriju Panamske prevlake, koja će promijeniti ime 1863. godine u Sjedinjene Države Kolumbije a onda tri godine nakon toga u Republika Kolumbija. Šta se dalje događalo sa ovim teritorijom? Dok se pravila nova karta Evrope u Berlinu 1878. godine, dotle je na drugoj strani svijeta kolumbijska vlada dala Ferdinandu Marie de Lessepsu koncesiju za izgradnju kanala preko Panamske prevlake. Lesseps (1805. – 1894.) je bio francuski diplomata koji izgradio Sueski kanal. On sam je mislio da će posao u Panami biti još lakši i nadao se da će prokopavanje brzo završiti. Radovi su započeli 1880. godine a obustavljeni su devet godina kasnije. Prokopavanje je ubrzo zapelo zbog tehničkih teškoća i tropskih bolesti koje su ubijale radnike. Klimatski je ovo bilo veoma nepogodno područje, jer su se graditelji odmah suočili sa kišom, sa visokim postotkom vlage u vazduhu, a vladale su žuta groznica, malarija, kolera i druge tropske bolesti od kojih je umrlo 20.000 radnika. Život je za koloniju graditelja postao neizdržljiv. A onda su se pojavile „finansijske bolesti“. Nisu pomogla ni potkupljivanja vladinih službenika. Vladala je velika korupcija, a uz to skupila se i veoma loša administracija pa se Lesseps suočio sa bankrotom za izgradnju međuokeanskoga kanala. Potrošeno je 287 miliona dolara. Tako je 1889. godine francuski pokušaj izgradnje Panamskog kanala doživio potpuni fijasko. Naravno to je izazvalo Panamsku aferu, u kojoj Lessepsu sud presuđuje pet godina zatvora, zbog čega je ovaj graditelj Sueckog kanala i panamskog u pokušaju, mentalno obolio i nije dočekao rehabilitaciju.

Amerikanci su bili veoma zainteresirani za izgradnju Kanala. Oni čine sve da izazovu pobunu protiv kolumbijske vlade. Kolumbijski senat odbija ratificirati koncesiju za SAD-u na teritoriju Paname. Dolazi do ustanka protiv kolumbijske vlade 1903. godine u gradu Ciudad de Panama, a američki predsjednik Roosevelt šalje marince sa zadatkom da proglase nezavisnost Paname i stvore uslove da se pod američkom kontrolom sagradi Panamski kanal. Predsjednik SAD Theodore Roosevelt je tako nastavio radikalni imperijalistički kurs. Takvu politiku uobličio u tzv. Doktrinu velike palice. Postao je zagovornik državnog intervencionizma u SAD. Drugim riječima Amerikanci su dobili pravo biti policajcem na zapadnoj hemisferi i intervenirati u unutrašnje poslove latinoameričkih država, što će biti nastavljeno sa njegovim nasljednicima Taftom, Vilsonom, Hardingom ...

Izgradnja Panamskog kanala

Iako je kolumbijska vojska krenula da guši izvana organiziranu pobunu, u novembru 1903. je zaustavljaju Amerikanci. Nije trebalo mnogo čekati. Za nekoliko dana je proglašena Republika Panama, a prvi predsjednik te zemlje postao je Manuel Amador Guerrero (Gerero) po kojem će kasnije vlada Paname ustanoviti visoko odlikovanje zemlje, koje će polovinom 1976. među rijetkima dobiti jugoslovenski predsjednik Josip Broz Tito. Sljedeće godine trupe SAD su zaposjele zonu Panamskoga kanala što je dovelo do pogoršanja odnosa sa Kolumbijom. Trebalo je proći 20-tak godina da Bogota uspostavi diplomatske odnose sa Panamom i faktički prizna ovu zemlju.

Pošto je propao prvi pokušaj izgradnje Zone kanala, uslijedila je četverogodišnja pauza. Nakon što se ova zemlja odcijepila od Kolumbije, SAD preuzimaju izgradnju Panamskog kanala. Najveća zasluga za ovaj projekat pripadaju američkom državnom sekretaru John Hay-u (Džon Hej).

Amerikanci su izvršili neophodne pripreme za izvođenje radova, jer su znali sa kakvim teškoćama su se susretali Lessepsovi graditelji. Osnovano je nekoliko tijela kojima je je bila zadaća da obezbijede kontrolu provedbe projekta. Isthmian Canal Comission (ICC) je „skenirao“ prokopavanje puta između Pacifika i Atlantika, dok je Public Health Service (PHS) pazio na zdravstveni aspekt projekta.
Trebalo je provesti odgovarajuće zdravstvene mjere za zaštitu radnika putem provođenja sanitetskih mjera. Zona Panamskog kanala je pretvorena u otvoreni laboratorij za provođenje eradikacije malarije kao i drugih infektivnih bolesti. Public Health Service (PHS) je vodio računa o čistoći zgrada i WC-a, bilo je zabranjeno pljuvanja, štetočine su uništavani, voda je stalno testirana. U dokumentima PHS-a piše da je upotrebljavan boraks, jer natrijev borat ima insekticidno djejstvo. Na taj način se sprječavalo razmnožavanje muha. U dokumentima iz tog vremena piše da se malarija neutralizirala tako što su se vršena premazivanja uljem kako bi se uništile jajašca/ličinke komaraca. Bolnice su osposbljene za borbu protiv malarije i drugih zaraznih bolesti. Poslije dvanestogodišnjeg mukotrpnog rada Panamski kanal je završen 1914. a pušten u pogon 1915. godine. Ono što nije pošlo za rukom Francuzima, ostvarili su Amerikanci. Panamski kanal je uspješno završen, jer su Sjedinjene Američke Države odgovorno pristupile ovom poslu. Povezivan je rad na terenu sa istraživanjima ljekara i naučnika pa je tako širenje bolesti stavljeno pod kontrolu.

Sutra: Panama u stoljetnom drijemežu