Prije 45 godina, 7. septembra 1977. potpisima tadašnjeg predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera i panamskog vođe generala Omara Torrijosa Herrere (O. Torihos Erera) započeo je proces predaje Panamskog kanala zakonitoj vladi te zemlje nakon jednog stoljeća američke vlasti. Sporazum je stupio na snagu u ponoć 31. 12. 1999. i kontrola nad Panamskim kanalom je predana vlastima te zemlje. Uz 45- godišnjicu sporazuma prof. dr. Adamir Jerković, poznavalac prilika u ovom dijelu svijeta, piše o Panamskom kanalu i ovoj neobičnoj zemlji koja se trgla iz neokolonijalističkog stanja za vrijeme vladavine Omara Torrijosa Herrere. Istina, Torrijos je vladao čvrstom rukom, ali je istovremeno ostavio neizbrisiv trag u historiji Paname. Nakon dugog drijemeža Panama se uspravila na međunarodnoj sceni zašto je Torrijos dobio nedvosmislenu podršku jugoslovenskog maršala Josipa Broza Tita, čiji je bio veliki poštovalac. Kao sve latinoameričke nacije Panama je prebolovale revolucije, pobune, nasilne smjene vlasti, vojne intervencije, invazije i period okupacije od strane SAD.

Priču o Panamskom kanalu i toj neobičnoj zemlji, njenom vođi Omaru Torrijosu Herreri (O. Torihos Erera) započinjem 1977. godinom. Kao svršeni gimnazijalac započinjao sam svoj hod gazeći po novinarskom trnju, koji iako bolan, predstavljao je najljepšu priču u mome životu. Te 1976. godine, još dok sam bio učenik IV razreda gimnazije, počeo sam da pišem vanjsko-politički feljton u zeničkim novinama „Naša riječ“ pod nazivom „U susret Kolombu“, u kojem sam predstavljao učesnice Pete konferencije nesvrstanih zemalja, koja se održavala u glavnom gradu Šri Lanke. Jugoslavija je, kao utemeljitelj nesvrstanog pokreta, vodila ovaj pokret koji je okupljao većinu svijeta. Ne treba ni pričati koliko je ovo bila značajna tema i koliko joj je naša tadašnja država pridavala značaj. Još od ranije sam usvojio veliko spoljno-političko znanje i mogao sam s lahkoćom pisati vanjskopolitičke teme i feljton o kojem je riječ.

Historijski sporazum Torrijos-Carter o Panamskom kanalu 7. septembra 1977. godine

Jedna od zemalja koju sam predstavio bila je Republika Panama, centralnoameričke država, koja se počela buditi iz stoljetnog drijemeža. Nedugo poslije moga napisa u Našoj riječi javio mi se tadašnji panamski ambasador u SFRJ Nj. E. Virgilio Brandford i zamolio me za susret. Dogovor je bio da se vidimo najprije u Beogradu, a kasnije u Bosni i Hercegovini. Brandford je bio crnac, postavljen za ambasadora u vrijeme generala Omara Torrijosa. Ne mogu se tačno sjetiti, jer su godine prohujale, gdje se tada nalazila ambasada Paname u Beogradu, ali se sjećam razgovora sa Brandfordom koji je iskazao poštovanje za moje znanje panamske političke historije. Razgovarali smo o tek započetkim pregovorima o budućnosti Panamskog kanala i viđenjima panamske strane. Rekao mi je da pregovori nisu lahki, da se Amerikanci teško odriču kanala i da još uvijek nije siguran u ishod pregovora. Brandford je predstavljao novu politiku emancipacije crnog stanovništva ove zemlje koja je započela u vrijeme Omara Torrijosa. Ali, prije nego pređem na elaboraciju teme, nešto više o zemlji o kojoj pišem.
Najprije, da kažem da je pojam „panama“ višeznačan. Za konfekcionare „panama“ podrazumijeva vrstu tkanine, boemi će objasniti da je to vrsta šešira, špekulanti da je to područje ovozemaljskog raja sa offshore kompanijama, a pomorci da se panamskom zastavom označavaju brodovi koji plove širom svijeta.

Ambasador Virgilio Brandford iskazao je divljenje autoru ovog feljton

Panama je inače najjužnija država Centralne Amerike. Obuhvata dio kopnenog mosta poznatijeg kao Panamska prevlaka, koji spaja kontinente Sjevernu i Južnu Ameriku. Panama graniči s Kostarikom na zapadu i Kolumbijom na istoku. Na jugu je zapljuskuje Tihi okean (Pacifik), a na sjeveru Karipsko more, odnosno Atlantski okean. Ova zemlja posjeduje izuzetan strateški položaj, jer praktično nadzire pomorsko-trgovački prolaz Panamskog kanala. Zemlja se prostire na 78.200 četvornih km (malo veća od Srbije), a ovu oblast naseljava preko 3,1 miliona ljudi od kojih su u većini mestici (mješanci Indijanaca i Španaca), crnci i mulati (potomci afričkih robova iz kolonijalnoga doba ili doseljenika iz Barbadosa i Jamajke, koji su bili angažirani na gradnji Panamskog kanala) čine 14,0% kao i stanovništvo indijanskog (6,7%), španskog i azijskog porijekla. Blizu 195.000 stanovnika, što je oko 8,3% od ukupnog broja žitelja govori nekim od indijanskih jezika, a najrasprostranjeniji je guaymi (170.000). U gradovima živi 56% stanovništva od kojih su najveći Ciudad de Panama i San Miguelito, Colon, David... Katoličanstvo ispovijeda 80% stanovništva i to je službena religija u ovoj zemlji, ali ima i protestanata (12%), određeni broj muslimana (4,4%), vjera bahá'í (1,2 posto) jevreja, grko-pravoslavaca i hindusa.

Ljudska civilizacija počinje u Panami još prije 12.000 godina, a prije nego što su ovamo stigli španski konkvistadori ovo područje su naseljavali indijanski narodi Chibchan i Chocoan. Pljačkaše trupe Rodriga de Bastidasa ovamo su došle 1501. godine u potrazi za zlatom, a godinu dana kasnije se iskrcavaju trupe Kristofora Kolumba. Desetak godina nakon Kolumba Vasco Núnez de Balboa dokazuje da je Panamska prevlaka kopneni put između Atlantika i Pacifika. Zahvaljujući tom otrkića Panama postaje važno saobraćajno središte unutar Španskog carstva u Novom svijetu. Naseljavanje i potraga za blagom, međutim, izaziva stradanje domorodačkog stanovništva u Panami. Španski dvor je bio itekako zainteresiran da sučuva Panamu unutar svog carstva i ovu zemlju drži u kolonijalnom položaju tri vijeka, zvanično od 1538. do 1821. godine. Postaje dio Kolumbije od koje se odvaja 1903. godine nakon ustanka koji su pomogle SAD. Dvadeseto stoljeće karakterizira velika korupcija praćena nestabilnošću, a veliki sjeverni susjed, SAD, se nalazi u ulozi skoro kolonijalnog gospodara. Ovo se najbolje vidi na proimjeru posjedovanja dijela panamske države unutar koje je američki kapital izgradio panamski kanal ne pitrajući praktično nikoga. Politička nestabilnost uzrokovat će interevencije invazionih trupa SAD na kraju XX vijeka, 1989. Godine. Nakon kratkotrajnog rata američke trupe su uhapsile panamskog vojnog vođu Manuela Noriegu, sprovele ga u SAD i sudile mu za trgovinu drogom. Nakon toga SAD su predale 31.12.1999. Panamski kanal, infrastrukturu i administraciju Republici Panami, kao rezultat sporazuma predsjednika SAD Jimmy Cartera i vođe panamske revolucije Omara Torrijosa Hererre od 7. septembra 1977. godine što je bilo prije tačno 45 godina. Ovim povodom je nastao ovaj feljton o Panami, Panamskom kanalu, i akterima ove priče, a prije svega Omaru Torrijosu Herreri.

(Sutra: Trnovit put do nezavisnosti)