„…čast je čast, a vlast je vlast…“ kažu stihovi pjesme pokojnog i dobrog čovjeka koji je istinski volio Sarajevo. Zapitamo li se nekad, šta je to što Sarajevo čini tako voljenim među ljudima? Pored mnogih prednosti, izdvajam mir i spokoj koje Sarajevo posjeduje i baštini u svojoj kulturi. Taj spokoj se reflektuje na odnose i čini ih neformalnim, besprotokolarnim, bez strategija, bez planova, bez osmišljavanja i sl. A takva jednostavnost nekoga baš i privlači. Kultura kao zajednički jezik svijeta se jednostavno razumije, pa je stoga možda ta nenametljiva sarajevska kultura upravo i privlačna drugima. Neke pojave su Sarajevu jednostavno nepoznate. Naprimjer, sjetimo se perioda intenzivnog „projektovanja“ maternjeg jezika kod naših zapadnih susjeda. Sarajevski duh, odnosno bosanski duh, mogao se samo dobro nasmijati na „zelenoćehano štapikalo“ kao alternativi riječi bilijar. Sarajevo posjeduje nešto o čemu (ne)ima potpunu spoznaju, ali sa čime je u dubini svog bitka potpuno zadovoljno jer ne sumnja u svoje bazične postavke postojanosti i jedinstvene prepoznatljivosti. Ta bazična postojanost i jedinstvena prepoznatljivost i bez megalomanske intervencije Sarajevu omogućuju da jednostavno teče sa vremenom i opstaje u odnosu na svoju konkurenciju. Sarajevo ne voli „strategisanje“ unatoč potrebi da se nekad probudi iz svog „naivnog“ sna jer konkurencija nikad ne spava. Za bosansku kulturu, bosanski jezik i ljude koji se ugodno osjećaju u prirodnom bosanstvu veliku konkurenciju ne predstavljaju planske kulture. Te projektovane kulture koje predstavljaju konkurenciju integraciji bosanskohercegovačkog društva imaju određeni rezultat, međutim taj rezultat nije konačan i teško je održiv jer je suprotan odnosu prema prirodi rodne grude i prirodnoj domaćoj kulturi. A priroda je jača od svega. Za kulturu i cjelovitost bosanskog duha nema brige, jer je to pored svega onog što kao društvo generišemo i naša priroda, naša bit i naš duh koje oblikuju vrijeme i bazične vrijednosti dobrote naših ljudi. Ono što brine, jeste razjedinjenost bosanskohercegovačkih političkih konkurenata, koji svoju retoriku baziraju na (ne)mogućoj bosanskoj državi. A političku masu i društvo kojem se svojim porukama ti politički konkurenti obraćaju ne intersuje u prvom redu, gdje su koga uhljebili i ko će na koju funkciju. Toj političkoj masi je i na početku i u konačnici bitno da je stanje ekonomski održivo, okruženje sigurno a sloboda i država neugroženi. Sad se postavlja pitanje kako tu političku razjedinjenost pretvoriti u konkurentsku prednost? Pa jednostavno, treba promjeniti paradigmu i krenuti sad. Recept je teško dati, međutim ostaje potreba za povremenim sabiranjem u različitim periodima i otvorenim debatama za potrebnim strategijama i akcijama. Tako je upravo ovo krizno razdoblje pravo vrijeme za promišljene akcije i debate o novim strategijama za našu budućnost. Stoga u daljem tekstu par riječi o konceptu generičkih strategija iz riječnika o teoriji upravljanja, kako sam ih lično razumio. A svakako više mogu ponuditi stručnjaci iz oblasti samo ih treba pitati. Osnovna ideja te teorije jeste, da se konkurentska prednost nalazi u bazi svake strategije, a ostvarivanje te prednosti zahtijeva da se (naravno ukoliko se želi uspjeh) donose odluke koje jesu ili će biti na tragu odabrane strategije. Pružanje mira svima, popuštanje ili „uravnilovka“ da svi budu zadovoljni recept je za ispodprosječan performans. To često znači da neko ne posjeduje potencijal ili ne može izgraditi konkurentsku prednost, a kao takav sasvim sigurno upitnog uspjeha, opstojnosti i teške budućnosti. Ta teorija kaže da osnovne konkurentske prednosti u kombinaciji sa rasponom aktivnosti dovode do tri generičke strategije za postizanje iznadprosječnog performansa, a to su vrijednosno vodstvo, diferencijacija i fokusiranje. Primjer slijeđenja strategije i iznadprosječnog performansa može se lako prepoznati u djelovanju aktuelnog predsjednika manjeg BH entiteta. Ove formulacije jesu iz riječnika upravljanja kompanijama ali imaju refleksiju i na neke druge segmente jer uvijek postoje interesni subjekti koji se vode ostvarenjem uspjeha u odnosu na druge učesnike ili konkurente.

E sad, subjekti koji se odluče za strategiju diferencijacije (jednu od tri) uglavnom prepoznaju izvore/snage u diferencijaciji (svojim različitostima) koje ih čine jedinstvenim/različitim u ponudi a samim time i u prednosti u odnosu na druge. Ako bi za primjer uzeli navedeni sarajevski model kulturnog razvoja, mogli bi to dodijeliti generičkoj strategiji diferencijacije. Šta bi to značlo? Npr. Sarajevo ne treba puno da planira na kulturnom planu jer će se svakako nešto originalno i drugačije desiti. Bosansku pjesmu sevdalinku i četiri vjerska objekta na trista kvadratnih metara površine teško može neko drugi napraviti/ponuditi. Sarajevo (ne)svjesno, na svom putu prema zamišljenom uspjehu, igra na kartu prednosti koje generiše zbog svoje različitosti, odnosno jer je drugačije. Na tom putu, Sarajevo koristi svoje jedinstvenosti odnosno osnovne prednosti. Jedna prednost u odnosu na druge koja se bazira na vrijednostima koje Sarajevo nudi i druga prednost koja se bazira na različitosti ponuđenog. Iz toga se skoro aksiomatski potvrđuje „Sarajevo će biti, sve drugo će proći“ jer samo još Jerusalim može u tom smislu ponuditi neku konkurenciju. Stoga, ako sad bude pameti, više neće biti upitno da li će taj model biti rješenje za Bosnu i Hercegovinu, nego bi se mogla otvoriti perspektiva da taj sarajevski model bude neizbježan model uspješnosti za Zapadni Balkan.

Radi uporedbe još nekoliko riječi o druge dvije generičke strategije. Strategijom cjenovnog vodstva subjekt usmjerava svoje tokove (unutrašnje i vanjske) u skladu sa najnižim troškovima bez referisanja na vrijednosti ponuđenog. Povoljnost ponuđenog privlači korisnika, međutim ta povoljnost/jeftinoća ne predstavlja dugoročne benefite koji bi mu osigurali uspjeh na pozornici. Naprimjer, našim istočnim komšijama je teško svome društvu (prema unutra) prodati istinski potrebne promjene i prave vrijednosti koje samo katarza može donijeti u iskrenom pokajanju i izmirenju sa svim svojim susjedima. Istočni susjedi su izabrali da uz „manje troškove“ ponude rješenje svom društvu kroz novi Srpski sv(ij)et (dakle prema vani). Oni su svjesni u spoznaji i kao i mi svjedoci u vremenu da su određene vrijednosti tog svijeta motivirale mnoge zločine i patnje devedesetih, genocid u Bosni a kasnije i stravične organizirane zločine nad kosovskim Albancima. Ne samo da je povoljnije, jeftinije i jednostavnije gurnuti glavu u pijesak i mudrati o nebeskom narodu, nego je to ujedno i sebično i neodgovorno prema generacijama koje dolaze kojima bi ta aktuelna strategija mogla doći na naplatu. U slučaju BiH, primjer strategije vođene troškovima bi predstavljao prihvatanje svih neprincipijelnosti samo da se uđe u vlast sada pod izgovorom da „se rješava kočničara“. Ako se uzme u obzir da ta strategija ne osigurava dugoročni uspjeh na pozornici, vrlo lako se može desiti nestanak političkih subjekata do narednog izbornog ciklusa.

"Bolje dijeliti vlast nego dijeliti Bosnu" je dobro poznata preporuka, jer nam je takav i usud. Malo više strpljenja u raspodjeli vlasti u ovim trenucima može otvoriti perspektive i benefite koji su trenutno zamagljeni i jasno neprepoznatljivi. Možda sad treba promjeniti strategiju. Strategija fokusiranja je usmjerena ili fokusirana na određeni segment i njegove potrebe te usklađivanjem aktivnosti na tom tragu se grade prednosti u odnosu na konkurenciju. Ideja te strategije jeste da se posebnostima zadovolji određenu skupina u jednom ili nekoliko segmenata. Ova strategija zavisi o stvaranju posebne vrijednosti za ciljanu skupinu. Strategija fokusiranja prema vani za skupinu Bosanaca i Hercegovaca (naroda i građana) bi značila naprimjer potvrđeni put u NATO i EU. Generička strategija fokusiranja prema unutrašnjosti bi podrazumijevala tri stuba i to: skupina fokusa su Bosanci i Hercegovaci, segment je država Bosna i Hercegovina a vrijednost je inkluzija/integracija preko političkih zastupnika. Stoga smatram da je generička strategija fokusiranosti trenutni recept, a političke partije moraju sad potvrditi vrijednosti inkluzije i zajednički sadržilac i sa SDA. Taj sadržilac je nova politička kultura sa državom u centru spremnoj za nove generacije i izazove budućnosti. Moglo bi se tvrditi da oni veoma dobro kontaju samo što nemaju dovoljno političke kulture i malo sabura u izgradnji inkluzivnog društva, jer više vole trenutne beneficije nego što imaju spremnosti da preuzmu historijski potrebnu odgovornost, koju vlast u ovom trenutku donosi. Znači da se vode jeftinim troškovima i kratkoročnim ciljevima i ta strategija ne podrazumijeva ništa drugačije i ništa novo i ništa progresivno, osim što neko trlja dlanovima.