Ovu priču ću početi rečenicom iz stiha jedne pijesme koji glasi: "Nema raja bez rodnoga kraja", koji budi emocije i u dušu gadja sve nas, koji smo daleko od domovine. Ma koliku udobnost tuđa zemlja nam pružala, nedostatak voljene zemlje i zavičaja, teško da nešto može nadomijestiti. Ali, na sudbinu se ne smijemo ljutiti, ni mi, koji smo vani, niti oni koji su ostali u rođenoj zemlji. Postoje načini i vrijeme kada jedni drugima obostrano možemo biti od koristi a urođenim merhametom svaki dobar insan to čini. Najvažnije od svega je to, da ostanemo dobri ljudi i da taj insan u nama bude čovijek, ma gdije živijeli. Međutim, odlazak stanovništva sa mog dijela Sandžaka, onog najosijetljivijeg, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, nikada nije prestao. Moja najranjivija područja su sela, na koja sam baš slaba. Uvijek sam se divila toj grupi ljudi koji radom na svojoj zemlji hrane porodicu. Danas su mnoga sela mog zavičaja najvećim dijelom prazna. Sela u kojima još uvijek postoji života, naseljavaju uglavnom penzioneri i starija populacija dok mlađih osoba je jako malo. Inače, zbog različitih faktora današnjice, bez obzira da li žive u gradu ili na selu, naš narod u zavičaju većinom se zatvorio u svoja četiri zida sa svim svojim mukama i sve je rijeđe onog komšijskog kahvenisanja koje je ljude spajalo.

Ali, raduje me činjenica, da je situacija u jednom selu mog zavičaja koje se zove Zabrnjica, suprotna od one, gdje jednog komšiju nije briga, kako mu živi drugi komšija. U selu Zabrnjica živi žena, koja ne može zaspati a da zna da će u susijedstvu neko nemoćan zanoćiti gladan. Blago li se takvoj osobi!!

Gospođa Sadija Terzić (rođ. Rizvanović), živi u selu Zabrnjica na teritoriji opštine Priboj, skoro 24 godine. Život je nije mazio ali itekako Sadija čuva u sebi onu pozitivnu i lijepu stranu proživljenog vremena u tom selu, koje je i danas motiviše da čuva svoj toprak i živi, čovjeku, dostojanim životom. A prošla je kroz mnoga teška iskušenja. Nakon što je njen, sada već rahmetli suprug Bilal Terzić, postao onkološki pacijent, sve obaveze jednog seoskog domaćinstva pale su na njena pleća. Činila je sve što je bilo u njenoj moći, kako bi olakšala svom suprugu boli i borbu sa opakom bolešću. Uporedo s tim, Sadija je zasadila posijed malina kako bi došla do neophodnih novčanih sredstava potrebnih jednoj porodici. Znamo, koliko truda, znoja i samih problema oko naplate je bilo potrebno proći jednom malinaru da dođe do svog cilja a samim tim možemo zamisliti, kako je u svemu tome bilo jednoj ženi koju su pritiskali mnogi drugi problemi. Ipak ona je izdržala sve. Povrh svega, sačuvala je svoj vedri i optimističan duh, koji život čini ljepšim, ma kakav on bio.

Teško stanje u kući

Uz sve seoske poslove i bolesnog muža, Sadija se uvijek brinula i o drugima, ponekad, uz samo minimalnu nadoknadu jer taj humani dio njenog bića joj nije dao da miruje. U njenoj kući bilo je mjesta za ostavljenu dijecu, čak i onu sa posebnim potrebama kojima je gospođa Sadija bila hranitelj. Šest ipo godina brinula se o jednom starom, nemoćnom dijedu po imenu Gane Gledović. Primila ga je u svoj dom gdje je ostao do same smrti i pripremila dženazu po našim adetima u svoje porodično mezarje, te mu na kraju podigla i nišane.

Zaista, ovo su odlike samo velikih ljudi. U međuvremenu njen muž Bilal gubi bitku sa bolešću i Sadija postaje samohrana majka jedne divne dijevojčice, najboljeg učenika generacije koja je trenutno takođe odličan student Pribojske gimnazije. I tada ova vrijedna žena nije klonula niti duhom niti snagom, već još više zasukala rukave kako bi svoju kćer izvela na selamet. Obzirom da je najmlađa u selu, ljudi joj se obraćaju za različite vrste pomoći. Trudi se da ih posluša koliko može a i da njihove probleme socijalne prirode, prenese u Institucije opstine koja je dužna brinuti se o staroj i nemoćnoj populaciji stanovništva. Zalagala se za poboljšanje uslova seoske osnovne škole pa i sama pokretala akcije za njeno uredjenje i sanaciju vodovodne mreže, ali na žalost, ova hrabra i vrijedna žena, nije naišla na podršku većine aktera vezanih za ovaj projekt, koji se zato zaustavio negdje na pola puta. Sadija je trenutno staratelj dvoje mentalno zaostalih ljudi, brata i sestre Džanović i pomaže im da kako tako održavaju dom u kome su rođeni i gdje su najsretniji. Ovo dvoje ljudi nisu jedini u selu koji trebaju nečiju njegu ili starateljstvo. Znaju se u selu međusobno ljudi, ali su rijetki oni, koji zaista žele sagledati realnost i nemoć starijuh i od svih ostavljenih osoba. Jedna od rijetkih je gospođa Sadija Terzić. Primjetila je da u ne tako bližem susijedstvu, jedan starac od sedamdeset godina živi sam u jako lošim uslovima. Razgovarala je više puta sa miještanima i pružala svoje ideje, kako da mu se pomogne. Razne predrasude drugih ljudi nadvladale su njenu želju ali ona nije odustajala. Nakon nekoliko obraćanja institucijama i Centru za socijalni rad, u kuću izvijesnog Skorupan Smajila došla je komisija, ustanovila činjenično stanje i poslala riješenje. Tim riješenjem, državni organi su imanje tog starca koji nema porodicu, stavili pod hipoteku i dali mu neku minimalnu mijesečnu nadoknadu. Od te nadoknade osoba mora plaćati toj istoj državi struju, lijekove i rasporediti za ostale životne potrebe. Kako starac nije u stanju da održava domaćinstvo, a i da je najumniji sa tom sumom novca je nemoguće, pao je u očaj i tako nemoćan i beznadežan, životari dan za dan. Svraćaju komšije i ubace mu hljeba tek da nije gladan ali i taj hljeb se nagomila i pozeleni pa možemo samo zamisliti kakva je njegova situacija i da li je adekvatna ta pomoć, koju mu država pruža, nauštrb njegovog imanja.

Nakon što se Sadija angažovala da se očisti kuća i koliko je moguće dovede ured.

Nastavila je ona povremeno odnijeti hrane i popričati sa starim komšijom kako bi mu bar malo razbila brige i samoću. Kako je i sama prošla kroz mnoga iskušenja i bila u situaciji da joj je trebala pomoć, postala je osoba koja je sav svoj život posvetila drugima iz samo jednog razloga a to je,da ih na neki način usreći. Nije više mogla posmatrati uslove u kojima živi njen komšija. Nije mogla zanoćiti u čistom krevetu a znajući u čemu jedan nemoćan starac živi. To ju je mučilo. Nedavno je pokrenula akciju čišćenja njegove kuće kojoj se odazvalo još troje ljudi. Sav brlog u kome je živio starac, izbacili su vani i zapalili. Očistili šta se očistiti moglo. Nabavili prostirke, krevet, posteljine, jorgane i još puno potrebnih sitnica. Dani su sve hladniji pa su mu i malo drva sakupili, tek za prvu pomoć da ugrije svoj dom. Na kraju akcije ove vrijedne žene i onih koji su je podržali, ni sam starac nije mogao prepoznati prostorije u kojima je živio, niti krevet u kome je spavao. Nakon ko zna koliko vremena, osijetio je njihov komšija da nije napušten i sam. Trud koji su uložili je ljudski a imati ispred sebe osobu kojoj ste svojim "malo"stavili osmijeh na lice i od sreće izazvali suze u očima, za prave ljude je najbolja satisfakcija. Ali, ovaj čin nije trajno riješenje i završena priča.Osobe ovog tipa neko treba povremeno obilaziti. Ovih i sličnih slučajeva u našim selima i gradovima je mnogo. Samo se treba osvrnuti oko sebe i to prepoznati.Da to nije učinila gospodja Sadija Terzić, njen komšija Smajil Skorupan, zimu bi dočekao u uslovima nedostojnim čovijeku.A to je sramota cijelog društva,da ne kažem onih najbližih.

Svojim primjerom gospođa Sadija Terzić iz sela Zabrnjica kod Priboja na Limu, šalje poruku svima, da se osvrnemo oko sebe, da pokucamo na vrata svojih komšija, da učinimo nešto što će usrećiti druge. Da u svom biću probudimo čovjeka i budemo ljudi. Da se svi uvijerimo, kako naše malo, nekome znači mnogo!!!
Njen gest me ganuo i zato sam bez razmišljanja podijelila ovu priču. Znam, kako u zavičaju, tako i svuda u svijetu postoje nemoćni ljudi u našoj blizini a da to ne znamo. Pronađimo ih i pomozimo ih!

Ma gdje bili, važno je da budimo ljudi!!!