Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Sjedinjene Američke Države su veoma cijenile predsjednika Stanislava Šuškeviča, posebno zbog oslobađanja Bjelorusije od nuklearnog oružja iz sovjetske epohe. Zbog toga je doživio smjenu glasanjem u Vrhovnom sovjetu Bjelorusije nakon posjete Billa Clintona Kijevu.
Stanislav Šuškevićem je došao na čelo Bjelorusije u predvečerje raspada SSSR-a . Raspustio je Sovjetski Savez zajedno sa Rusom Borisom Jeljcininom i Ukrajincem Leonidom Kravčukom u decembru 1991. godine. Šuškevič je kasnije pričao da su ga Jeljcin i Kravčuk odredili da tu vijest prenese sovjetskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu, što je on i učinio telefonskim pozivom dok je Boris Jeljcin informirao američkog predsjednika Georgea Busha. "SSSR, kao geopolitička realnost i subjekt međunarodnog prava, više ne postoji", napisala su trojica predsjednika i istovremeno proglasili osnivanje nove nezavisne Zajednice nezavisnih država (ZND).
Kao predsjednik Vrhovnog sovjeta Bjelorusije suočio se sa krupnim problemima. SAD su veoma cijenile Šuškeviča posebno zbog oslobađanja Bjelorusije nuklearnog oružja iz sovjetske epohe. Kada je američki državni sekretar Warren Christopher posjetio Bjelorusiju u oktobru 1993. godine pohvalio je ovo kao „blistav primjer za države u regionu“ nadajući se da će i drugi, posebno Ukrajina, slijediti primjer Minska. Isto je mislio i predsjednik Bill Clinton koji je stigao tri mjeseca kasnije, obećavši finansijsku pomoć u denuklearizaciji Bjelorusije. Ali, protiv sebe Stanislav Šuškevič je imao neprijateljski parlament u kojem je dominiralo tvrdo komunističko jezgro. Ono se protivilo Šuškevičevoj politici, a posebno njegovom otporu u povezivanju sa Moskvom. Krajem 1993. Stanislava Šuškeviča optužuje predsjednik Odbora za borbu protiv korupcije bjeloruskog parlamenta zajedno sa 70 visokih vladinih zvaničnika da koristi sredstva za ličnu korist. Na čelu tog odbora je bio Aleksandar Lukašeko. Ali, Šuškevičevi protivnici nisu bili samo komunisti već i liberali tako da je za manje od dvije sedmice od posjete američkog predsjednika Minsku Stanislavu Šuškeviču izglasano nepovjerenje u Parlamentu. Tako je zaustavljen predsjednik zajedno sa premijerom Vjačeslavom Kebičem. Napore koje je činio u ekonomskim reformama Stanislav Šušekič je obrazlagao da je jedini put demokratija, a ne socijalizam, jer demokratija znači tržištnu ekonomiju. „Živimo u siromašnom polariziranom društvu sa mnogo ekstrema. Komunisti su u većini i nisu svjesni da je ekonomija osnova onoga što radimo, a ne ideologija.“
Na dužnosti predsjednika Vrhovnog sovjeta Ukrajine zamjenjuje ga kratko (svega dva dana) Vjačeslav Kuznjecov, poslije kojeg dolazi Mječislav G(H)rib. Nakon pola godine su održani izbori (u julu 1994.) za predsjednika države na kojima ubjedljivo pobjeđuje Aleksandar Lukašenko, koji će ustavnu pobjedu zamijeniti namještenim izborima kasnije i vladati sve do današnjih dana. Nekadašnji predsjednik Stanislav Šuškevič je u međuvremenu osnovao političku stranku Bjeloruski socijaldemokratski sabor. Pokušao je 2004. godine da učestvuje na parlamentarnim izborima, ali mu je izborna komisija odbila registraciju. Nakon toga Stanislav Šuškevič je postao glasni kritičar predsjednika Lukašenka.
„Ako može sve, on je Mosije. Ali, nije. Solženjicin je rekao za ruskog vatrenog ultranacionalistu Žirinovskog da je karikatura ruskog patriote. Pa, Lukašenko je karikatura Žirinovskog“– rekao je Šuškevič o Aleksandru Lukašenku u intervjuu za The Times u julu 1994. godine.
Šuškevič se nikada nije mirio sa Lukašekovom politikom koju je povezivao sa onom ruskog predsjednika: „Putin i Lukašenko su još uvijek nezadovljni padom SSSR-a. Oni žele vladati zauvijek. Ovo nije način da se stvori demokratija“, rekao je Šuškevič u posljednjem intervju iz decembra 2021. pola godine prije smrti. Umro je 87 godini života.
U nastavku feljtona bit će riječi o centralnoazijskim zemljama, i naročito Kazahstanu, koji kako kaže Putin nikada nije imao svoju državnost, a danas ima svoju državu. Neki ruski nacionalisti kažu da su državu Kazahstanci dobili na poklon. Ove zemlje Putin smatra svojevrsnim ruskim lenom. O „otimanju“ Kazahstanu i pokušaju neformalnog uvođenja ovog teritorija u rusku sferu uticaja, pisat ću u narednom nastavku.

(Sutra: Kazahstan - buđenje usnulog diva)