Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

U godinama socijalizma Bjelorusija je kao industrijsko-poljoprivredna zemlja bila naseljavana Rusima. Nakon 1991. godine naseljavanje je prestalo. Početkom jula 2022. Putin je kazao kako politički pritisak Zapada ubrzava integraciju Bjelorusije i Rusije.

Sada da vidimo zemlje koje okružuju Ukrajinu i koje su indirektna prijetnja Kijevu. Bjelurusija i Rusija zatvaraju Ukrajinu u obliku otvorenih čeljusti koje se spremaju da zagrizu svoju žrtvu. Na sjeveru je Bjelorusija, a na istoku Rusija. Ovo je uvod za priču o Bjelorusiji, akteru događaja vezanih za Ukrajinu na koju je agresiju izvršila Rusija i koja polaže historijsko pravo na ovu državu. Ali, najprije o samoj Bjelorusiji.

Ova zemlja je i stara i mlada. Stara jer ima bogatu kulturnu prošlost koja je mjeri brojkom od hiljadu godina, ali je njena nezavisnost od skora (1991.). Bjelorusija je kroz svoju historiju u državničkom i kulturološkom smislu bila uglavnom vezana sa Ukrajinom u sklopu Kijevske Rusi i Poljsko-Litavske Unije. Obje zemlje tada su u posebnoj federaciji bile poznatije pod imenom Rutenija odnosno Rus' u lokalnom slaveniziranom obliku, a konkretno u slučaju Bjelorusije – Bijela Rus'. To je u najkraćem povijest na kojoj se nećemo dugo zadržavati.

U godinama socijalizma Bjerulusija je kao industrijsko-poljoprivredna teritorija bila naseljavana Rusima. Nakon 1991. godine naseljavanje zemlje je prestalo. Privredna kriza započeta još dok je Bjelorusija bila u sastavu SSSR-a nastavljena je do kraja 1990-tih godina. Izmijenili su se predsjednici Nikolaj Dementej (koji je smijenjen jer je podržao puč protiv Mihaila Gorbačova) Stanislav Šuškević i nakratko Mečislav Grib. Promjene nastupaju sredinom 1990-tih godina. Stanovnici su bili umorni od privatizacije pa nasljednik predsjednika Šuškeviča odnosno Griba Aleksandar Lukašenko u prvim godinama je jako popularna ličnost, jer već privatizirane firme vraća pod državno okrilje. Tako je bilo u početku, ali kasnije njegov rejting pada. U prvim godinama Lukašenko je imao rezerviraniji stav prema Rusiji. On se bojao ruske sjene iako je žalio za SSSR-om. Suočen sa nemirima protiv aktuelne vlasti počeo je sve više da se približava ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Ovaj odnos se pretvorio u vazalni kada je Lukašeko krajem 2020. bio suočen sa gušenjem protivvladinih protesta izazvanih predsjedničkim izborima za koje je opozcija tvrdila da su falsificirani, a što su potvrdili posmatrači iz zapadnih zemalja i OEBS-s. Američka državna seketarka Condoleezza Rice uvrstila je Bjelurusiju 2005. godine među šest zemalja u svijetu u kojima vlada tiranija. Aleksandar Lukašenko je postao mnogo odaniji i svakako privrženiji Moskvi koja mu je pružila političku i materijalnu podršku. Ne treba prenebregnuti da su Bjelorusija i Rusija potpisale 1997. godine Ugovor o uniji dvije države kojim bi se u budućnosti obnovile pokidane veze nakon raspada zajedničke države. Početkom jula 2022. ruski diktator Vladimir Putin je kazao kako politički pritisak Zapada ubrzava integraciju Bjelorusije i Rusije. Jer, prema njegovim riječima, radi se o političkom i društevnom pritisku bez presedana koje on naziva kolektivnim Zapadom. On tjera Rusiju i Bjelorusiju da ubrzaju proces ujedinjenja kako bi zajednički minimizirali štetu od „nezakonitih sankcija“, a ruski ministar odbrane Sergej Šojgu je krajem juna 2022. rekao da dvije zemlje moraju preduzeti hitne „zajedničke mjere za poboljšanje svojih odbrambenih sposobnosti i borbene gotovosti“. Šojgu je 28. jula otkrio ono što se manje više znalo: „Imat ćemo novi Sovjetski Savez, velik i jak“. Prema Ugovoru o Uniji svaka država ostaje i dalje suverena, ali građani druge države dobijaju pravo boravišta odnosno državljanstva. Ruski predsjednik bio je krajnje jasan kada je rekao da će susjednoj Bjelorusiji, koja zaokružuje Ukrajinu sa sjevera, poslati raketne sisteme Iskander-M koje mogu ispaljivati balističke i krstareće rakete i konvencijalne i nuklearne, dok je njemu Lukašenko kazao da je Bjelorusija zabrinuta zbog „konfrontacijske agresivne i odbojne politike Litvanije i Poljske“, koje su NATO članice. Vlast u Minsku je odmah počela masovno slati pozive za mobilizaciju, koji su obrazloženi „za svaki slučaj“, a pozivi su upućivani i onima što su prethodno proglašeni „nesposobnim“ za vojnu službu. Aleksandar Lukašenko je zatražio pomoć Moskve u „simetričnom odgovoru“ kako bi se pariralo NATO-ovom izazovu sa nuklearnim oružjem. Zanimljivo je ulagivanje Aleksandra Lukašenka koji je tokom sastanka ljetos (2022.) u Sankt-Petersburgu kazao sljedeće:

„Bjerusija mora biti spremna na sve, pa i na upotrebu teškog naoružanja za odbranu naše domovime od Bresta do Vladivostoka, čime je stavio dvije države u istu ravan kao zajedničku domovinu.“

(Sutra: Lukašenko, ugašena nada)