Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Mnogi smatraju da u Tiraspolju vlada diktatorski i kriminalni režim koji je uspostavio paralelnu vlast – policiju i sudstvo. Okupacijom Krima Rusija se fizički približila Moldovi, što izaziva strepnje u službenog Kišinjeva

Pobunjeno područje Pridnjestrovlje se nalazi na istoku Republike Moldove, uz zapadnu ukrajinsku granicu. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i formiranja vlasti u Kišinjevu stanovnici ovog kraja su odlučili otrgnuti se u posebnu državu koju su nazvali Pridnjestrovska Moldavska Republika. To se dogodilo dok je još postojao Sovjetski Savez , ali ta zemlja je već bila na izdisaju. Dolskom Mihaila Gorbačova na čelo Sovjetskos Saveza, perestrojke i glasnosti, probuđen je, zapravo, separatizam u Pridnjestrovlju. U septembra 1990. godine Pridnjestrovlje se proglasilo samostalnom sovjetskom republikom i napustilo je Moldavske SSR. Ubrzo nakon toga se raspao i Sovjetski Savez. Do danas niko nije priznao nezavisnost Pridnjestrovlja, čak to nije učinila ni Ruska Federacija.
Za vrijeme mojih putovanja Moldovom nisam imao priliku vidjeti pobunjenu zemlju koja svoju vlast održava uz pomoć ruske vojske. Ova oblast predstavlja opasnost po evropski mir i danas je tempirana bomba, zajedno sa Gruzijom, a neki u tom kontekstu vide i Bosnu i Hercegovinu. Na moldavskom (rumunskom) jeziku ova se regija naziva Transnіstrіa, dok je u službenoj moldavskoj dokumentaciji „Stânga Nіstruluі“, što bi u prijevodu značilo "Lijeva obala Dnjestra". Pridnjestrovlje zauzima gotovo 17% Republike Moldove na kojemu živi približno 600.000 ljudi, glavni grad je Tiraspol. Pridnjestrovska Moldavska Republika ne drži samo vlast na lijevoj obali Dnjestra, već u njen sastav spada i grad Benderi (moldavski: Tіghіna) na desnoj obali rijeke. U razdoblju 1991.–1992. dolazi do kratkog vojnog sukoba između Moldavije i pridnjestrovskih oružanih snaga kojima pomaže nekadašnja 14. sovjetska divizija formacijski smještena u Pridnjestrovlju. Rat se završio bez pobjednika. Moldavska vlada u Kišinjevu nema apsolutno nikakav utjecaj na ovom području.

Mnogi smatraju da u Tiraspolju vlada diktatorski i kriminalni režim koji je uspostavio paralelnu vlast – policiju i sudstvo, ima vlastiti novac i vojsku, koja osigurava „nepovredivost“ pridnjestrovskog teritorija. U Pridnjestrovlju je dobro organiziran šverc oružjem koje većinom odlazi u Abhaziju i Južnu Osetiju (išao je preko ukrajinske luke Odesa). „Vlada“ krijumčari gorivo, alkohol, duhan namjenjen tržištu okolnih zemalja. Ruska Federacija koja nema dodirne veze sa Moldovom je izabrala ulogu „čuvara“ Pridnjestrovlja, jer smatra da će na taj način zaštititi etničke Ruse. Okupacijom ukrajinskog Krima Rusija se fizički približila Moldovi. Ruske akcije na istoku i jugu Ukrajine i prisajedinjenje Krima, Hersona i Zaporožja treba shvatiti kao pokušaj ovladavanja Moskve cijelim crnomorskim pojasom.

Raniji prijedlog o priznanju Pridnjestovske Moldavske Republike koji su iznijeli pobunjenici pred tadašnje saveznike Rusiju i Janukovičevu Ukrajinu, vlade u Moskvi i Kijevu su odbacile. Kremlj se plaši gubitka političkog uticaja kojeg Rusija i danas ima u Moldovi, ali i zbog toga što bi to moglo dovesti do ujedinjenja Moldove i Rumunije. Na ovaj prostor Vijeće Evrope gleda kao područje "zamrznutog sukoba" koji bi opet mogao postati ratnim.

Iako se na sastanku OEBS-a u Istanbulu 1999. godine Rusija obavezala povući svoje formacije s tog područja, do toga nije došlo. U Pridnjestrovlju i dalje borave ruske jedinice. Ovaj problem je glavni kamen spoticanja Rusije i OESS-a. Po izbijanju ukrajinske krize 2014. godine, na Zapadu su se pojavio strah da bi Rusija mogla vojno intervenirati u južnim i istočnom dijelovima Ukrajine te ih, zajedno s Pridnjestrovljem, pripojiti Rusiji. Svojevremeno, u sklopu američko-ruskih pregovora o rješavanju ukrajinske krize, Moskva je zahtijevala garancije oko statusa Pridnjestrovlja. Ona je tražila da se spor riješi u formatu 2+5, tj. između Moldavije i Pridnjestrovlja uz 5 promatrača (OESS, EU, Rusija, Ukrajina i SAD).

(Sutra: Pritajeni problem u Gagauziji)