Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Moskva je sa Gruzijcima vodila nekoliko ratova zbog potrebe Kremlja da faktički bude prisutan na istočnoj obali Crnog mora. Stanje se nije promijenilo ni nakon preuzimanja dužnosti premijera od strane gospođe Salome Nino Levanis Zurabišvili

Rusija je prisutna u gruzijskim događajima od 1990-tih godina prošlog vijeka. Moskva će voditi sa Gruzijcima nekoliko ratova zbog potrebe Kremlja da faktički bude prisutan na istočnoj obali Crnog mora. Nije teško naći razlog za to, posebno ako postoji jaka ruska zajednica, kao u ove dvije pokrajine. U avgustu 1992. godine došlo je do rata između Gruzije i Abhazije (čitaj Rusije), koja je 21. VII 1992. proglasila nezavisnost. Kada su se u nju sklonile pristalice predsjednika Gruzije Zviada Gamsahurdije nakon pobune u Tbilisiju, gruzijska je vojska zauzela glavni grad Suhumi i preuzela vlast u Abhaziji. Krvavi neredi u kojima je poginulo više od 3000 ljudi, sa oko 250.000 izbjeglica, završeni su gruzijskim porazom 30. IX 1993. godine. Uspostavljeno je zatim primirje koje su nadzirale mirovne snage Zajednice nezavisnih država (ZND) i promatrači OUN-a (UNOMIG). Abhaziji je zajamčena autonomija. Gruzija je ostala politički nestabilno područje sa povremenim sukobima u Abhaziji (1998). Nakon što su gruzijska opozicija i međunarodni posmatrači ustvrdili da je na parlamentarnim izborima 2. XI 2003. narušena regularnost svrgnut je veteran sovjetske i gruzijske političke scene predsjednik Eduard Ševardnadze. Na čelo Gruzije je došao kontroverzni Mihail Saakašvili. Uspjeh koji je postigao na upostavi vlasti u pokrajini Adžarija, kada je u maju 2004. razoružao pristalice Aslana Abašidzea i formirao novu vlast potpuno lojalnu Gruziji, potaknuo je Saakašvilija da učini isto u Južnoj Osetiji. Ovi događaji, zajedno s optužbama o upletenosti Gruzije u II čečenski rat i približavanje Gruzije NATO-u rezultirao je pogoršanjem odnosa s Rusijom što je i dovelo do sukoba. Međudržavni sukob je izbio 1. VIII 2008. godine. Nakon nekoliko dana žestokih okršaja između gruzijske vojske i snaga Južne Osetije, gruzijski vojnici su 7. avgusta pokušali da zauzmu Chinvali, glavni grad Južne Osetije, što je bio povod Rusiji da se umiješa u sukob u Gruziji. Zemlja je optužena od Putinovog režima za agresiju i pod krinkom mirovne operacije Moskva je napala svog južnog susjeda. Za pet dana tzv. avgustovog rata Rusi su otjerali Gruzijce iz Chinvalia. Ovdje nisu stali nego su pokrenuli i vazdušne napade na vojne objekte unutar teritorije Gruzije. Iako su zaustavili kratkotrajnu invaziju na Gruziju i povukli se natrag u Južnu Osetiju, Rusi su ipak ponizili Saakašvilija. Mogućnost za povratak izgubljenih zemalja Južne Osetije i Abhazije su tako svedene na nulu. Gruzijsko insistiranje na prijemu u NATO sada je samo u sferi snova, jer je uvjet za integriranje u strukture ovog bloka nepostojanje teritorijalnih problema. Predsednik Mihail Saakašvili je optužio Rusku Federaciju da je izvršila agresiju na njegovu zemlju. Izvještajem Evropske Unije septembra 2009. godine Gruzija je proglašena krivom za izbijanja rata u Južnoj Osetiji, ali je precizirano da je do napada došlo tek nakon "mjeseci provokacija od strane Južne Osetije". Ruska Duma je jednoglasno 25. VIII 2008. izglasala rezoluciju o priznanju Abhazije i Južne Osetije kao nezavisnih država. Ovaj potez velikog susjeda mala Gruzija je ocjenila kao aneksiju svoje teritorije i stalnu prijetnju njenoj nezavisnosti izazvanu zbog želje za priključenjem NATO-u. U međuvremenu je Saakašivli počeo da gubi povjerenje naroda, pa je na narednih predsjedičkim izborima održanim 2008. dobio 53%, što je znatno smanjenje u odnosu na 96% koje je imao 2004. godine. Nemiri su karaktrerizirali njegovu vlast, pale su i ljudske žrtve 2011. godine kada je tražena njegova ostavka. Nakon toga on bježi iz Gruzije i nastanjuje se u Ukrajini gdje je jedno vrijeme bio savjetnik predsjedniku Petru Porošenku, a onda mu je oduzet pasoš. Nakon nakon Saakašvili se skrasio u Holandiji, zemlji porijekla svoje žene. Mnogo je htio i mnogo započeo, a rezultat njegove vlasti je vrlo blijed.

Gruziju danas vodi predsjednica Salome Nino Levanis Zurabišvili, koja je do predsjedničkih izbora imala i francuski pasoš. Ona je prethodno obavljala dužnost francuskog ambasadora u Tbilisiju nakon čega je promijenila državljanstvo i ušla u parlament, a novembra 2018. godine Zurabišvili je pobijedila na predsjedničkim izborima kao nezavisni kandidat. Problem sa Rusijom ostao je i dalje otvoren zbog toga što Gruzija ne želi biti podanik u vlastitoj državi.

(Sutra: Lugansk anektiran odlukom Putina)