Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Danas se Gruzija zajedno sa Moldavijom i Bosnom i Hercegovinom smatra ruskom metom i zbog toga je u centru pažnje Zapada. Sve gruzijske vlade traže prijem u NATO duboko svjesne svog položaja na geopolitičkoj karti svijeta.
Džordžija koju poznajemo uglavnom kao Gruziju je predivna zemlja. Ali, ona, baš kao i Bosna i Hercegovina, kojoj za vrat puše Srbija, ima također grabežljivog susjeda. To je Ruska Federacija kojoj nikada nije dosta tuđe zemlje. Gruziju čine posebnom i njeni ljudi koji su gostoljubivi i izuzetno srdačni. U Gruziji je rođen i najveći svjetski diktator Josif Visarionovič Staljin, koji se smatra protagonistom velikog svjetskog mučilišta u ime komunističke ideje, a zapravo zarad vlastitih samoljubivih ciljeva. Gruzijci se ne ponose ovom činjenicom. Vjerovatno opterećeni krvavom prošlošću Gruzija je čak promijenili ime svoje zemlje u Džordžija. Ta zemlja je na sjeveru naslonjena na Rusiju. U njezinoj povijesti Moskva je vojno intervenirala nekoliko puta, a posljednji put 2008. godine kada je došla do pred sam glavni grad Tbilisi. Zahvaljujući šatl-diplomatiji francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ruske trupe su se nakon eptodnevne vojne intervencije povukla iz ove zemlje. Nakon posljednjeg rata Gruzija i Ruska Federacija su prekinule diplomatske odnose pa danas vlada apsurdnu situaciju da je Tbilisi pun ruskih turista, jer Gruzija nije uvodila vize prema njima dok je pravi problem za Gruzijce ako žele ići prema sjeveru.

Gruzija je smještena u Zakavkazju, na istočnoj obali Crnog mora. To je neuralgična tačka koju Rusi žele kontrolirati i izuzetno su osjetljivi na zahtjeve Gruzijaca za njihovo pridruživanje NATO paktu. Danas se Gruzija, zajedno sa Moldavijom i Bosnom i Hercegovinom smatra ruskom metom i zbog toga je u centru pažnje Zapada. Stoga nije ni čudo što su joj čelnici zemalja Evropske unije na posljednjem sastanku (jun 2022.) obećali evropsku perspektivu. Zbog nedostatka prostora neću govoriti o bogatoj prošlosti države Kolhide i Iberije. Ovdje samo pominjem da ju je uništio mongolski vladar Timur 1220 godine. U sljedeća tri vijeka za Gruziju se borile Turska i Perzija. Kneževine Kartli i Kaheti oslobodile su se 1760. od perzijske vlasti i udružile u Istočnogruzijsko kraljevstvo, a zapadni je dio ostao pod vlašću Turske. Ruski car Aleksandar I manifestom je ukinuo Istočnogruzijsko Kraljevstvo 1801. godine.

Nakon toga Gruzijci su živjeli pod Rusima preko 180 godina. U tom periodu se dogodila Oktobarska revolucije u Rusiji koja se odmah prelila u Gruziju gdje su tamošnji boljševici uspostavili sovjetsku vlast. Ali, menjševici (desno krilo socijaldemokrata) su je srušili uz podršku Turske i Velike Britanije i 26. 5. 1918. proglasili Gruzijsku Republiku. Februara 1921. godine gruzijski komunisti predvođeni Josifon V. Staljinom i Grigorijem K. Ordžonikidzeom podigli su oružani ustanak, a u pomoć im je priskočila i Crvena armija. Uz njezinu podršku je 25. 2. 1921. proglašena je Gruzijska SSR. Nakon toga se Gruzija, Armenija i Azerbejdžan udružuju u Zakavkasku Sovjetsku FSR, koja se pretposljednjeg dana u decembru 1922. godine priključila Sovjetskom Savezu. Njenim raspuštanjem 5. 12. 1936. osnovana je Gruzijska SSR u okviru Sovjetskog Saveza. Gruzija je sve do 9. 4. 1991. bila u sastavu „crvenog carstva“. U vrijeme propadanja komunizma širom svijeta separatističke ideje su sve prisutnije i u ovoj zemlji. Na referendumu 31. 3. 1991. koji je prethodio proglašenju nezavisnosti, čak 89% glasača bilo je za ponovno uspostavljanje gruzijske demokratske republike osnovane 1918. godine. Na predsjedničkim izborima pobijedio je Zviad Gamsahurdija i uspostavio diktaturu. Time je pokrenuo talas demonstracija koje su umalo prerasle u građanski rat između njegovih pristalica i protivnika. Nakon tih dramatičnih događaja 2. januara 1992. vlast je preuzelo Vojno vijeće, sastavljeno od opozicionih lidera, koje je smijenilo predsjednika i vladu. Imenovan je Državni savjet na čelu sa gruzijskim liderom Eduardom Ševardnadzeom, koji je u vrijeme Sovjetskog Saveza u Gorbačovljevoj eri obavljao dužnost ministra vanjskih poslova (1985–1991). Nakon raspada SSSR-a Ševarnadze se vratio u rodnu Gruziju i bio joj na čelu u prvim godinama nezavisnosti. Ovaj politički veteran Sovjetskog Saveza i kasnije nezavisne Džordžije svrgnut je u Revoluciji ruža 2003. godine koja je izazvana javnim nezadovoljstvom zbog prevara na parlamentarnim izborima i raširenoj korupciji u državi. Nakon svrgavanja Ševarnadze se više nije se vraćao u politiku. Umro je u 86. godini, vratio se parvoslavlju. Ovaj nekadašnji istaknuti komunistički prvak ukopan je uz vjerske obrede.

(Sutra: Rusija ante portas)