Kao vremešni građanin ove nam lijepe i voljene jedine domovine Bosne i Hercegovine, rođeni Sarajlija i Bosanski Srbin, sa ove vremenske didtance od osamdesetak ljeta, kao živi svjedok prisjećam se i nerado sjećam, mnogih prošlih događanja i sadašnjih neprilika.
Kao dječak ili mališan iz redova moje raje sa otpjevanog moga Vratnika, tadašnjih nestašluka i vragolija, prisjećam se slika sa Marijinog dvora, obješenih patriota ( iako u ta vremena nisam poimao značenje ovoga izraza ) kao nedjela Vjekoslava Maksa Luburića, kako su stari pričali velikoga “ustaše“.
Istina je, da sam u docnijem periodu i obilazio njegovu zloglasnu vilu u području Skenderije, gdje je isti zlikovac prema kazivanjima, mučio, klao i ubijao, upravo mnoge patriote, ilegalce i tzv. „komuniste“.
Kao građanin Sarajeva, njegov stanovnik u porodičnoj kući i neposrednoj blizini uz čuvenu vojnu kasarnu ili destinaciju tzv. Jajce kasarnu, gdje su boravile mnoge i razne vojne postrojbe, ali između ostalih i brojne ustaške jedinice.
Kao dječak, sa svojom starijom rajom sa Vratnika, među prvima smo i uletjeli u ovu Jajce kasarnu, danom oslobođenja 06.aprila 1945. godine.
Događaji i doživljaji su brojni, kao i prisjećanja, ali mi je film „Valter brani Sarajevo“ ponajviše prepričao sve te silne dogodovštine, u prepoznatljivom ambijentu sarajevske moje mladosti.
Ispod njenih zidina, kada jedan od njemačkih „ firera „ svome jaranu pokazujući na grad, sa ove divne panorame, te riječima „Das ist Valter“ docnije sam shvatio znčaj i ulogu svih patriota i ilegalaca u gradu, jer Valtera nisu uspjeli niti mogli pronaći i uništiti, cio je grad stajao iza njega i njegovih saboraca.
Sjećanja su to bila iz tih prošlih vremena i prohujalog drugog svjetskog rata, sa brojnim njegovim negativnim posljedicama.
Međutim, u aktuelnoj sadašnjosti i realnoj istinskoj stvarnosti ovdašnjeg perioda agresije, na državu Bosnu i Hercegovinu i grad višegodišnjeg moga prebivališta Mostar, sjećanja su veoma svježa i veoma sadržajna.
Upravo su se moja prisjećanja u startu tih devedesetih godina agresije, kroz crnokošuljaše tzv. HOS-a, povratila u one početničke godine mojih opservacija iz rodnoga Sarajeva.
Doživljavao sam i preživljavao sudbinu iz dječačkih dana, ali ovoga puta od već znanih i prepoznatljivih značenja Ustaša i njihove ideološke stvarnosti i nakana.
Kako sam se, kao Bosanski Srbin i građanin ovoga grada osjećao i doživljavao sve nemile događaje i trenutke, djelo9vanja ovih snaga pod rukovodstvom, nekog generala Blaža Kraljevića, koji je kako se pričalo i bio za Bosnu i Hercegovinu, možda i „da“ ali bez pravoslavaca svakako, čime su to svojim nedjelima dokazivali svakodnevno i njegovi bojovnici.
U zgradi bivše vojne bolnice JNA u gradu Mostaru, koju su okupirali i koristili za svoje zatvore i mučiličke radnje, brojnih uglednih Srba ovoga grada, a istovremeno su i zavladali cijelim kvartovima ovoga grada.
Doživio sam i tu nesreću, da je jednoga dana u moj stan upala petorica „crnokošuljaša“ i iživljavali su se kao kabadahije, uz igru da li da me objese, odmah ustrijele ili zakolju ili... ili šta ne više, dok su drugi ispreturali cio moj stan, uzimajući što im se dopalo, te uz neposrednu prijetnju da ne izlazim i da nikome ne pričam, šta su to oni radili i šta su htjeli.
Došao je i dan ili trenutak, kada su tog istog generala „patriotu“ Blaža Kraljevića u blizini Kruševa, dočekali upravo njegovi bojovnici iz HVO-a, te ga likvidirali.
Ostaju činjenice za istoriju, da se isto nije desilo, vjerovati je da se niti jedan Srbin ne bi zadržao na ovim prostorima njihovoga djelovanja, jer je istinski volio BiH bez Srba.
Docnije sam se malo detaljnije pozabavio likom i nedjelima ovoga generala, zahvaljujući javnim informativnim mrežama, te sam pouzdano spoznao mnoge realne ocjen i procjene, kada je u pitanju bila ustaška ideologija i njene nakane na ovim prostorima.
„Tko god je u proljeće i ljeto prve bosanskohercegovačke ratne godine slušao Kraljevićeve intervjue, čitao ih ili ga osobno sreo, danas ne može biti iznenađen riječima njegova suradnika i suborca Ante Prkačina, koji je nedavno kazao kako HOS jest nastao i radi baštinjenja ustaškog naslijeđa.

U BiH je Kraljević došao sa slikom svijeta s kojom je otišao na Zapad. Upravo je Prkačin svjedočio o njegovu iznenađenju činjenicom da se Muslimani – što je bilo službeno ime – što je očekivao, ne ćute Hrvatima islamske vjere, te da ni sve njegove vojnike islamske vjere, a bilo ih je između trideset i četrdeset posto, zapravo ne zanima obnova granica NDH nego očuvanje onih BiH. Vezivno tkivo bio je, međutim, zajednički neprijatelj i prilično sličan, ako ne i navlas isti odnos prema Srbima zapadno od Drine. Za neke od njih je HOS otvorio koncentracijski logor Dretelj, isti onaj u koji će malo kasnije, tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata, HVO masovno odvoditi hercegovačke Bošnjake. "Mi smo vojska Bosne i Hercegovine. Osobno bih želio vidjeti Hrvatsku do Drine, ali o tome će odlučiti ovi ljudi ovdje, stanovništvo BiH, kad rat završi", kazao je Kraljević, koji će s činom general-bojnika postati i član Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine prihvaćajući zapovjedništvo predsjedništva države“ /citat Express.hr/

„Čini mi se da bi trebalo posvetiti dužnu pozornost barem dvjema skupinama pita¬nja. Prvo, trebalo bi osvijetliti ustašku ideologiju s obzirom na muslimane te političku praksu državnih vlasti prema njima. S druge strane, trebalo bi vidjeti koliko su muslimani bili suglasni s takvom političkom praksom i u kojoj su mjeri nastojali manipulirati raspoloženjem državnih vlasti pre¬ma njima u svoju korist, što nije uvijek nužno bilo u suglasju s državnom politikom. Drugo, trebalo bi pobliže ispitati odnos bosansko-hercegovačkih muslimana prema srpskom stanovništvu.

Jure Krišto, Bošnjaci i NDH

Zna se da je taj odnos u početku bio brutalan, ali i to da se s vremenom mijenjao. No potrebno bi bilo ispi¬tati je li ustaška vlast koristila muslimane za ostvarenje planova s pravo-slavnim življem ili se postupak muslimana prema pravoslavcima u Bosni i Hercegovini može razumjeti iz njihova tradicionalno antagonističkog ras¬položenja prema kršćanima, napose prema pravoslavcima (“hrišćanima”). /završen citat Jure Krišto/
Upravo, u ovom postdejtonskom periodu, sa aktuelnim događanjima i zbivanjima sa vlašću i u domaćoj vlasti, može se konstatovati, da je „ gred slučaja „ Mostar, istinska slika i prilika, kao posljedica koalicionog djelovanja u zajedničkim nakanama, dvije stranke HDZ-a, kao nacionalističkom i ustaškom ideologijom iz perioda Franje Tuđmana i velikom nacionalnom strankom u Bošnjaka SDA, čiji je osnivač i prvi predsjednik upravo bio rah. „babo kod Bošnjaka“ Alija Izetbegović, inače dobitnik i odlikovanja „oca hrvatske nacije“ Franje Tuđmana.
Jedan od velikih naših književnika Meša Selimović u svome romanu „Tvrđava“ veoma slikovito i dobro je definisao, rekao bih bošnjačke „ulizice“ u koaliciji, sa svojim neposrednim partnerima i izvršiocima vidovite ustaške ideologije, HDZ-om i Draganom Čovićem i njegovim brojnim saradnicima.



Mostar kao grad, je u cjelosti izdan i prepušten ovim ustaškim ideološkim sanagama iz HDZ-a od strane stranke SDA, Bakira Izetbegovića i njegovih brojnih saradnika u vlasti.

Primjeri su brojni, polazeći od brojnih firmi koje su uzurpirane u cjelosti ili upropaštene, Aluminij, Soko, Hepok i brojni drugi javni i gradski objekti, od stadiona pod Bijelim Bregom, plivačkog bazena, doma kulture i brojnih gradskih institucija.
Gradonačelnik ovoga grada je isključivo Hrvat iz HDZ-a, poilicijom upravlja i rukovodi isključivo kadar HDZ-a, po brojnim drugim institucijama javnoga karaktera, rade isključivo dogovorno kadrovi HDZ.a i SDA, u veoma bijednom i sramotnom broju i odnosu.


Normalni Srbi su postali misaona imenica za ovaj grad, istina je da se sada spominju i nagovještavaju neki minorni „dodikovci“ kod prijema u policiju, ali Srbin nikako ne može biti nikakvo rukovodno lice bilo u prosvjeti ili Elektroprivredi ili Telekomu ili Eronetu ili u bilo kojem domenu društvenog karaktera djelovanja.
U ovome cijelom postdejtonskom periodu, apsolutno su bili prisutni nakaradni odnosi i kafanski dogovarani, koalicioni potezimi riješenja, između HDZ-a i SDA , odnosno Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, sa saradnicima, što se u mnogome negativno i odnosilo na brojne nacionalističke podjele i neprimjerena riješenja.
Definisani „uliznički“ odnos i karakter njihovih kadrova, veoma se dosljedno i nakaradno očitovao u svim društvenim porama suživota ovoga grada i šire regije.
“Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji,
najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.” /Meša Selimović/
Zašto se ne priupitati da li su naši Bođnjaci istinski svoji na svome, sa svojim sopstvenim indentitetom i svim drugim njihovim običajima, ili su kako ih već poodavno „križaju“ njihovi susjedi, Hrvati islamske vjeroispovjesti.
Bilo bi svakako dobro i saznanje koliko naših Bošnjaka imaju zvanične „putovnice“ ili kako to naglasi Ante Prkačin, da li ih je zaista oko 40% bilo angažovanao, kao Hrvate islamske vjere, mu redovima HOS-a ili HV ili HVO-a.