Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Kada je Hitler došao na vlast 1933. godine, Iljin pozdravlja njegov dolazak, kao i Musolinijev u Italiji. Obojicu fašističkih diktatora posmatra kao „vođe s one strane historije. Rusiju je shvatao kao „besmrtni živi stvor“, kao živi organizam, a Ukrajince kao sastavni dio ruskog organizma i nikada ih nije pisao bez znakova navoda.

Ivan Iljin rođen je 1883. godine u aristokratskoj porodici u Moskvi. Otac mu je bio Rus a majka Njemica. Stoga je odlično govorio njemački jezik. Na početku 20. vijeka Iljin započinje studirati pravo na Carskom moskovskom univerzitetu. Njegov profesor Jevgenij Trubeckoj zadržava Iljina 1906. godine na katedri za pravnu enciklopediju i historiju filozofije prava. Kada je magistrirao 1909. godine Iljin je počeo držati predavanja iz istorije filozofije prava na privatnim ženskim visokim pravnim školama u Moskvi. Prihvata ideje anarhizma, a onda se približava desnim pokretima. Protivnik je „crvenih“, ali se ne pridružuje otvoreno bijeloj armiji protiv crvenoarmejaca. Štiti ga sovjetski vođa Vladimir Iljič Lenjin, ali čekisti ga ipak protjeruju iz zemlje 1922. godine i on napušta Rusiju sa brojnim nepoćudnim filozofima, književnicima, historičarima, oficirima odnosno plemićima. U Njemačkoj je u izgnanstvu i aktivno se pridružuje antiboljševičkom frontu. Ima status državnog službenika u Ruskom naučnom institutu. Iz Berlina prati borbu za Lenjinovo političko naslijeđe, a 1933. godine piše knjigu o gladi u Sovjetskom Savezu, koja je rezultat kolektivizacije sovjetske poljoprivrede. Kada je Hitler došao na vlast 1933. godine Iljin pozdravlja njegov dolazak, kao i Musolinijev u Italiji. Obojicu fašističkih diktatora posmatra kao „vođe s one strane historije“. Kaže da je “moralo doći do reakcije na boljševizam“ i da je evropska civilizacija osuđena na smrt, „ali sve dok Musolini vodi Italiju, a Hitler Njemačku, izvršenje presude se odlaže“. Opravdava naciste što bojkotuju jevrejske trgovine. On optužuje Jevreje za sva zla koja su pogodila Njemačku. Iljin se trudio ubijediti svoje slušaoce da je vođa Trećeg rajha Adolf Hitler u pravu kada je Jevreje proglasio agentima boljševizma. Prema njemu fašizam je „reakcija na boljševizam“ i predstavlja koncentraciju „desnih državno-odbrambenih snaga“. U vremenu haosa i totalitarizma koji je izazvala ljevica, fašizam je bio, po Iljinu, „zdrava, neophodna i neizbježna pojava i da „fašističko osvajanje vlasti predstavlja čin spasenja. Volio je da su fašizam izmisli Rusi, a ne Talijani. Govorio je da je prethistorija cjelokupnog fašističkog pokreta otpor bijelih boljševicima. Ipak krajem tridesetih godina prošlog stoljeća počinje sumnjati u nacionalsocijalizam i pada u nemilost nacista. Iljin se seli 1938. godine u Švajcarsku. Kada su Njemačka i SSSR napali Poljsku, on ne vjeruje tom savezu. Ubijeđen je da će Staljin izdati Hitlera, ali dogodilo se suprotno, jer je Wehrmacht napao Sovjetski Savez 1941. godine. Njemačku invaziju na Sovjetski Savez doživljava kao presudu boljševicima. Kada su Sovjeti pobijedili u II svjetskom ratu promijenio je stav. Rat je prepoznavao kao još jedan zapadnjački napad na rusku vrlinu. Tema „čednosti“ postaje jedna od omiljenih ovog ruskog filozofa. Za Rusiju kaže da je bezgrešno carstvo koje se širilo a da nikoga nije napalo i da je njena prošlost, kako kaže „samoodbrana“, a da je u hiljadugodišnjoj povijesti broji isto toliko godina historijske patnje. Rusiju je uvijek shvatao kao „besmrtni živi stvor“, kao živi organizam, a Ukrajince kao sastavni dio ruskog organizma i nikada ih nije pisao bez znakova navoda. Njegovu misao je preuzeo ruski lider Vladimir Putin, koji se zarad ostvarenja ovog sna zaglibio u agresiju na Ukrajinu od februara 2022. godine, a rat je nazvao benignim imenom „specijalna vojna operacija“. U njoj gine na hiljade ruskih vojnika, a među njima veliki broj oficira, pa i generala. Zbog tih razloga, neuspjeha na frontu, Putin je proveo ograničenu mobilizaciju tri stotine hiljada muškaraca, a računa se da će na taj način biti obučeno milion stanovnika Ruske Federacije. Iz Rusije je tako počeo bijeg potencijalnih vojnika u zemlje okruženja, a poželjna destinacije je Beograd sa kojim Rusija održava avio veze. Kažu da se karta plaća i 10.000 eura. Skupa cijena rata.

(U sljedećem nastavku: Demonstracija potpunog muškarca)