Jeljcin i Putin, prvi je otišao u historiju, a drugi se popeo na prijestolje
FELJTON: PUTINOVA GEOMETRIJA - OBNOVA ILI PROPAST POVIJESNE RUSIJE (7)
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 27. Oct 2022. 14:10:51
Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka.
U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.


PUTINOVO MESIJANSTVO

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Putin je bio nepoznat kada ga je predsjednik Boris Jeljcin odabrao za budućeg premijera. Do izbora je došlo nakon političke audicije koju su sproveli Jeljcinovi saradnici, a operacija je nazvana „Nasljednik“.

Nije lahko razjasniti Vladimira Putina. Njegovo početno zauzimanja u postsovjetskoj eri za demokratsku Rusiju, a onda gušenje demokratije u stilu najgorih desničarskih diktatura i pohod na „rusku zemlju“ Ukrajinu, kako je svojataju u Kremlju. Po svemu sudeći, od početka je Putin imao ovakvu predodžbu svijeta koju je vješto tajio. U međuvremenu se naoružavao, sklapao savezništva sa NR Kinom i imperijalnom politikom prodirao u zemlje nekadašnjeg tzv. trećeg svijeta, čekajući svoj trenutak. Taj čas je kucnuo početkom druge decenije 21. vijeka.

Kroz historiju gledano svjetski diktatori su pronalazili svoja filozofska uporišta i predstavnike škola kako bi svoju vlast zaokružili, upotpunili, oblikovali i usmjeravali. Takvi „novi ideolozi“ nisu morali živjeti u vremenu aktuelne vlasti, dakle nisu morali biti ni živi, bitno je da se njihova teorija podudarala sa viđenjima vlastodržaca kako da zadrže poluge vlasti i osmisle upravu. Putin je odabrao poziciju ovozemnog mesije. Iščupao je Rusiju iz prijetećeg rasula kojemu su prijetili unutrašnji neprijatelji počev od čečenskih islamskih fundamentalista, ali i ruskih oligarha nastalih još u Jeljcinovoj eri i sila Zapada, vječnih neprijatelja Rusija, kako ih smatraju u Moskvi. Putin je odabrao za svog duhovnog oca fašističkog mislioca Ivana Iljina koji je živio od 1884. do 1954. godine. Ruskoj javnosti ovaj fašistički filozof bio je skoro potpuno nepoznat.

Priča o Vladimiru Putinu započinje od samog kraja 20. vijeka. Nakon raspada Sovjetskog Saveza Putin je bio skoro nepoznat kada ga je predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin odabrao za budućeg premijera. Do izbora je došlo nakon političke audicije koju su sproveli Jeljcinovi saradnici, a operacija je nazvana „Nasljednik“. Ako je vjerovati informacijama koje kolaju zapadnom štampom, kao najpopularnija ličnost je ispao major Stieglitz, sovjetski špijun iz II svjetskog rata o kojem je snimljena tv serija koju smo i mi nekada gledali. U njemu su operativci „prepoznali“ lik bivšeg šefa KGB u Drezdenu Vladimira Putina koji je morao napustiti Njemačku nakon pada Berlinskog zida 1989. godine. Novoustoličeni premijer Rusije Vladimir Putin se odmah potrudio izgraditi dostojnu reputaciju. Po preuzimanju vlasti rat sa Čečenima je vjerovatno isfabrikovala ruska služba FSB podmetanjem eksplozija u moskovskim zgradama. Zato su okrivljeni Čečeni odnosno ruski muslimani. S njima je Putinova vojska započela drugi rat od avgusta 1999. do posljednjeg dana aprila 2000. godine. Čečenska Republika Ičkerija je dotada uživala plodove svoje nezavisnosti. Ovaj rat dobija Rusija poslije krvavih borbi 2000. godine, posebno u glavnom gradu Groznom. Radikalni Putin trijumfuje, stiče povjerenje većine stanovnika kojima vraća samopouzdanje poslije niza neuspjeha u Jeljcinovoj eri i vojne propasti. Rusi nisu imuni od obožavanja svojih lidera i pravljenja kulta ličnosti. Kada je 2000. godine preuzeo vlast, Vladimir Putin je na putu da postane ruski mesija. Vole ga svi. U 2000. godini kada je postao predsjednik Rusije, Putin je ubijeđen da bi njegova zemlja mogla postati država vladavine prava. U drugom čečenskom ratu Vladimir Putin je započeo kao premijer. On će ga koristiti za dolazak na mjesto predsjednika i uspostavu režima koji će mnogi kritizirati zbog autaritarnosti i masovnih kršenja ljudskih prava. Nezamislivo mu je da Rusija bude izolirana od Evrope i kako je rekao „civiliziranog svijeta“. Od tada je proteklo više od dvije decenije a Rusija se odmakla daleko od Evrope i svijeta. Blokirana i zaključana. U toj zemlji dolazi do cvjetanja privrednog kriminala. Predsjednik počinje enormno da se bogati, spominje se uloga Putina u nerazjašnjenoj trgovini narkoricima. Od taksiranja kojim se bavio po raspadu SSSR postaje krezovski bogat čovjek. Ruska Federacija je postala središte kriminala. Reforma države postaje nemoguća. Trebalo je tražiti novu rusku priču, koju Vladimir Putin dobiva pobjedom nad oligarsima. Podređuje ih sebi i svom bogaćenju. Time uspostavlja punu kontrolu nad oligarsima i nad njihovim televizijskim kanalima. Postaje medijski magnat iz sjene koji vlada apsolutno, a tvorac Putinove politike koja se temelji na idejama Iljina postaje Vladislav Surkov. On se smatra utemeljiteljem putinizma i glavnim kremaljskim propagandistom. Iljinovu dogmu koju je prihvatio Putin, vješto koristi za propagandu suverene demokratije. Na drugoj strani, Ruska pravoslavna crkva je bezgranično odana Vladimiru Putinu i širi mit o njemu. Ima punu podršku od patrijarha moskovskog i sve Rusije Aleksija I, a nakon njega od decembra 2008. od njegovog nasljednika Kirila, koji sa slijepom pokornošću sluša nekrunisanog ruskog cara. Patrijarh Kiril podržava rusku invaziju na Ukrajinu što nailazi na negativne reakcije Vatikana i samog pape, a izbjegao je crnu listu EU zahvaljujući Orbanu i Mađarskoj koji su se usprotivili sankcijama na temelju "vjerske slobode". Krajem septembra 2022. godine kaže da smrt u Ukrajini „pere sve grijehe“. Ovo se odvija u trenutku objave Kremlja s početka oktobra 2022. o djelomičnoj vojnoj mobilizaciji za rat u Ukrajini u kojoj Rusi doživljajvaju krah svoje vojne doktrine, ljudske gubitke i velika dezerterstva. U Rusiji se prožimaju ideje pravoslavlja i autoritarne države. Vladimir Putin se uživi u ulogu cara Petra Velikog. Treba mu ideolog za oreol novog nedodirljivog vladara. Iz povijesne rapotarnice Ivana Iljina izvlači 2005. oskarovac Nikita Mihalkov. Ekshumacija i pogrebna svečanost imale su strogo zvanični karakter. Svirala je vojna muzika i uz zvuke ruske himne zemni ostaci Iljina su prebačeni iz Švajcarske i pokopani u manastiru Donskoji pokraj Moskve. Počinje Putinovo upozvananje djela Ivana Iljina koje postaje abeceda nove politike.

(Sutra: Politička vrhuška čita Ivana Iljina)