U okviru programa Rijasta Islamske zajednice o temi „Međumuslimanski dijalog“, jučer sam se u Banjoj Luci družio sa imamima Muftijstva banjalučkog, koje pokriva deset medžlisa: Banja Luku, Bosansku Gradišku, Bosanski Kobaš, Ključ, Mrkonjić Grad, Bosansku Dubicu, Bosanski Brod, Derventu, Kotor Varoš i Prnjavor.

Svaki bosanski grad ima svoju povijesnu priču, koja u nama budi osjećaj ponosa zbog junaštva naših predaka, ali i osjećaj tuge zbog nemoći da se odbrane.

Upravo tako, kad-god ulazim u Banja Luku osjećam ponos zbog junaštva, kojeg je pokazao energični vezir Hećimoglu Ali-paša u avgustu 1737. god. u obrani Banja Luke od moćne austrijske vojske. Uradio je to vezir Ali-paša na svoju ruku bez suglasnosti Visoke porte (Bâb-i-âlî) u Istanbulu.


Ništa manja nije ni tuga koja me obuzme kad-god ulazim u Banja Luku dok mi se u glavi nižu tužne slike izgladnjelih i izmorenih Banjalučanki i Banjalučana, koji su me, nakon Daytona, dočekali ispred puste zgrade u haremu Ferhat-pašine džamije, u haremu gdje nije bilo ni traga od džamije. Iz tadašnje perspektive nije se moglo ni zamisliti da će se Ferhat-pašina džamija ikad obnoviti. Ali, čovjek snuje, a Bog Svevišnji određuje.

Ne samo Ferhat-pašina, već su, hvala Allahu Svevišnjem, obnovljene i banjalučke biser džamije Kazanferija i Arnaudija. Zaista, sve tri ove bijelo-kamene džamije, koje su bile sravnjene sa zemljom, gdje je na mjestu džamija bila izrasla zelena trava, sada mnogo jače sijaju svojom nevinom bjelinom i svojom zavidnom ljepotom. Bez tih džamija grad Banja Luka bi bio bez duše i srca, bez korijena i bez kičme.


Zato kad-god ulazite u Banja Luku sjetite se Ali-paše, koji nam je ostavio amanet da se nikog osim Boga Svevišnjega ne bojimo, sjetite se Ferhat-paše, koji nas podsjeća da džamiju, koja je podignuta u slavu i hvalu Allaha Svemogućeg, niko nikada ne može pomaknuti s njenog mjesta.

U tome je bio moj uzdah jučer dok sam se družio sa imamima u Kazanferiji džamiji, u kojoj je biblioteka i pored koje je medresa.

Ne znam kada sam se osjećao ponosnijim dok sam obilazio biblioteku i medresu, potiskujući iz sebe one tužne slike lica Banjalučanki i Banjalučana prilikom moje prve posjete Banjoj Luci, posjete koja je bila i neizvjesna i rizična, kao što su i dan-danas poruke, koje slušamo iz Banja Luke i neizvjesne i rizične.


Neizvjesne su zato što se još uvijek ne zna ko je koga u Banjoj Luci pokarao na posljednjim izborima, a riznične su zato što su ljudi u Banjoj Luci podijeljeni oko Milorada Dodika, koji ne bira sredstva da ostane na vlasti, koji se ponaša po principu da cilj opravdava sredstva, uključujući laž i krađu.

Zato je sadašnjost Banja Luke obavijena strahom za razliku od njene prošlosti, koja je zamotano uzdahom od viteških i zloćudnih vremena.

Sadašnji strah u Banjoj Luci dopire do Sarajeva, ali je mnogo jači i opasniji u samoj Banja Luci među onima, koji se međusobno takmiče ko je veći antibosanski Srbin u korist iredentizma prema Srbiji.

Nije prijatno ni slušati ni gledati kako se komšije međusobno svađaju do nemilosti jednih prema drugima. Zato srpsko-srpska kavga oko vlasti tiče se i nas u Bosni, koji volimo Bosnu, koji volimo plavo-žutu zastavu sa bijelim zvjezdicama, koje nas vode u Europsku uniju.

Ali, dragi moji, imam potrebu da podijelim s vama nadu za našu bolju budućnost u Banjoj Luci.

Ova nada nije ni nacionalna ni politička, već duhovna i moralna.


Susreo sam imame u Banjoj Luci, koji su me impresionirali svojim znanjem, držanjem i odlučnošću u poimanju našega stanja i naše potrebe da radimo marljivo i složno za našu opću bosansku i muslimansku stvar.

Tužan sam i dalje što Bošnjaci nisu uspjeli osvojiti svoj nacionalni i politički položaj u Banjoj Luci, položaj na kojeg imaju pravo, ali sam sretan što se taj nedostatak nadoknađuje koliko-toliko osvajanjem duhovnog i moralnog položaja kroz džamije i medresu.

Vjerovao sam da ćemo, kao nacija i država, nakon genocida, planski i efektno razvijati nacionalne i državne institucije u nas, koje će štiti vjeru, a ne kao što je dosada bilo da je vjera štitila našu naciju i državu.

Ako igdje taj obrt se trebalo dogoditi u Banjoj Luci.

Nažalost, to se nije dogodilo pa je ostalo i dalje da u Banjoj Luci vjera štiti našu naciju, kulturu i državu umjesto da nacija i politika štite našu vjeru, posebno u Banjoj Luci.


Muftija Nusret Abdibegović zaslužuje moju pohvalu, a učenici medrese u Banjoj Luci imaju pravo na moju iskrenu dovu da im Svevišnji Allah podari uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu.

Sa uzdahom na našu banjalučku prošlost, sa izvjesnim strahom za našu sadašnjost i sa nadaom za našu budućnost uz Allahovu milost, napustio sam Banja Luku da bih na putu za Sarajevo vidio kolone auta i autobusa, koji su jurili na miting za podršku još ne izabranom predsjedniku manjeg bosanskog entiteta Milorada Dodika, koji je u svom govoru ponovio ono što svi znamo, a to je da ne voli Bosnu te da žele oteti od Bosne 49% teritorije za Srbiju mada zna da ne može više ponijeti osim onoliko koliko može ponijeti na svom opanku.

No, Dodik voli da priča i prosipa iluzije u Banjoj Luci svojim muridima, koji ga slijepo slijede jer im je koprena na očima!

Allahu Svemogući čuvaj nam našu Bosnu od svih vrsta dušmana! Amin!