Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Jevgenij Primakov, koji je bio u službenoj posjeti BiH 18.3.1998. godine, nastojao je otkloniti i najmanju primisao o ruskoj naklonosti za jednu od bosanskohercegovačkih strana

Nakon pobuna 1992. i 1993. godine dvije oblasti koje su bile nominalno u sastavu Gruzije - Abhazija i Južna Osetija - i Pridnjestovlje u Moldaviji, izvršile su secesiju i proglasile nezavisnost uz punu podršku Moskve. O tome ću nešto kasnije. Prije toga o ruskoj politici pred dolazak Vladimira Putina na njeno čelo.

U 1998. smo godini. Feljton za trenutak obrađuje ruske poglede na Bosnu i Hercegovinu. S razlogom, jer će BiH postati dio strateškog plana u novoj geografiji svijeta. Gospodar Kremlja u to vrijeme je Boris Jeljcin. Čovjek koji je hrabro izašao na barikade pred pučiste u SSSR-u 19. 8. 1991. smatran je prozapadnim političarem. Uprkos veoma lošoj privrednoj situaciji Jeljcin je započeo rat u Čečeniji 11. XII 1994. godine. Rezultat je povlačenjem ruske federalne vojske iz Čečenije nakon pregovora ruskog generala Lebeda i Aslana Mashadova. Potpisan je Hasavjurtski sporazum i proglašena nezavisnost Čečenske Republike Ičkerije, koju su priznali samo talibanski režim u Afganistanu i Gruzija.

Primakov referira Jeljcinu: Podržavao je dejtonsku BiH, što je rekao u Sarajevu

Rusija je u to vrijeme bila rovita i zbog inflacije koja je razarala njene privredne tokove. Korupcija se nametnula kao karcinom postkomunističkog društva a zemlja je doživjela bankrot. Rusija više nije mogla plaćati dospjele međunarodne obaveze. Obratila se MMF i tako je postala ovisnica od inostranog kapitala. Jeljcin koji se „hranio“ vodkom i bio prokazani pijanac u ovakvoj situaciji posezao je za čestim smjenama premijera. Padali su Viktor Černomirdin i Sergej Kirjenko... poslije njih Jevgenij Primakov, o kojem želim ispripovijedati priču kako bih ušao u elaboriranje teme o Vladimiru Putinu i „personalističkoj diktaturi“ koju ovaj „kagebeovac“ provodi unutar Ruske Federacije. I ne samo tu već i u zemljama svog okruženja koje pažljivo slušaju šta priča šef iz Moskve. Nešto prije ustoličenja Putina stvorene su tzv. „države“: Južna Osetija i Abhazija na tlu suverene Republike Gruzije ili Pridnjestovlje u Moldovi, a kasnije za vrijeme njegove vladavine Krim je istrgnut iz sastava Ukrajine, kao i oblast Donjecka i Luhanska. Putin je vojno interevenirao 2008. godine u Gruziji o čemu će biti riječi nešto kasnije. Danas od ruskog žandarma strepe sve bivše republike SSSR-a. Kao živu ikonu slijedili su ga nekadašnji turkmenistanski predsjednici Saparmurat Nijazov, Gurbanguli Berdimuhamedov, uzbečki Islam Karimov, kazaški Nur Sultan Nazarbajev i svi sadašnji šefovi država od kirgijskog Sadira Žaparova do tadžičkog Emomali Rahmonova.

U samo predvečerje dolaska Vladimira Putina na čelo Rusije, u posjetu Bosni i Hercegovini je 1998. godine došao tadašnji šef diplomatije Ruske Federacije Jevgenij M. Primakov, kojeg će kasnije predsjednik Boris Jeljcin postaviti za ruskog premijera. Do posjete je došlo prije dvije i po decenije, 18. 3. 1998. godine. U Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu dočekalo ga je tročlano Predsjedništvo BiH: Alija Izetbegović, Krešimir Zubak, Momčilo Krajišnik. Zbog ovog zadnjeg zasjedanja su se održavala u ovoj historijskoj zgradi a ne u zgradi Predsjedništva BiH. Krajišnik se bojao hapšenja, a kasnije to nije mogao izbjeći ni u kući na Palama. Sa članovima Predsjedništva BiH su bili njihovi savjetnici, a među njima i ja. Zbog važnosti događaja prenosim dijelove teksta 'Rusija za cjelovitu BiH' iz moje trilogije Alija izbliza I dio, 1998. godina (izdavač: Dom štampe).

„Uoči dolaska Primakova u BiH razgovarao sam sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, koji se složio sa mojim zapažanjem da Rusija želi biti prisutna u Bosni i Hercegovini zbog vrlo vjerovatnog kosovskog požara i ukupne situacije na Balkanu. Moskva nije željela biti 'zaskočena' u novom činu balkanskog raspleta... Primakov je nastojao otkloniti i najmanju primisao o ruskoj naklonosti za jednu od bh. strana. Naprotiv, vrlo eksplicitno je rekao da podržava postojanje jedinstvene i suverene BiH, sa tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Službena Moskva bila je na mukama, razapeta na jednoj strani svojim sentimentalnim odnosom prema Srbima, a na drugoj principom o suverenitetu i teritorijalnom integritetu države. Kao i BiH i Rusija je složena država, koja je stalno suočena sa separatizmom, tako da je Moskvu njena vlastita realnost „tjerala“ da se negativno određuje prema ovakvim pojavama u svijetu.“ Taj događaj zbio se nepune dvije godine prije preuzimanja vlasti od strane Vladimira Putina.

(Sutra: Novo vrijeme u znaku Vladimira Putina)