Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Mihail Gorbačov i centralno sovjetsko rukovodstvo pokušavali su spasiti SSSR, ali se kraj prve socijalističke države već nazirao. Dok se predsjednik Gorbačov nalazio na Krimu, dolazi do otvorene pobune 19. avgusta 1991. i pokušaja preuzimanja vlasti od strane rigidne komunisitičke nomenklature. Puč propada, ali svejedno Gorbačov gubi vlast
Na plenumu Centralnog komiteta 8. oktobra 1990. godine Komunistička partija Sovjetskog Saveza (KPSS) priznaje da politički pluralizam „postaje realnost“ i izjašnjava se za koaliciju sa drugim političkim strankama i grupama. Narednog dana, Duma donosi odluku o ukidanju 70-godišnjeg monopola KPSS i uvodi se višestranački poredak. Traje rovovska borba između snaga Centra i sovjetskih republika, Bjelorusije, Ukrajine i Kazahstana, baltičkih država, odnosno zakavkaskih i centralnoazijskih, da li u zemlji zadržati federalizam ili uvesti konfederalizam, zatim uvođenje slobodnog tržišta na koje SSSR nije naviknut, jer je godinama vladala planska privreda. Narednih dana nastaju nove političke stranke koje na parlamentarnim izborima osvajaju veliki broj mandata. U Sovjetskom Savezu naprosto vri. Unutrašnja vojska intervenira 29. 11. 1990. u Moldaviji, jer su deset dana ranije Gagauzi proglasili „Gagausku republiku“, a nezavisnost je zatražila i Pridnjestrovska republika. Sjeverne republike SSSR-a proglašavaju suverenost i traže slobodu. Prije nego što će Litvanija proglasiti svoju nezavisnost 11. marta 1990. u Vilnius stiže predsjednik Mihail Gorbačov u pokušaju da je odgovori od toga. Sovjetska vojska nakon toga 11.1.1991. zaposjeda televizijski toranj u glavnom gradu Vilniusu i pokušava spriječiti objavljivanje nacionalističkih poruka. Četrnaest civila je ubijeno tom prilikom, a bilo je i mnogo ranjenih. Pri tome Moskva upotrebljava i mjere ekonomske blokade. U martu 1990. u Gruziji su izbile antisovjetske demonstracije i nemiri. Ima mrtvih i ranjenih. U baltičkoj republici Estoniji 30.3.1990. Vrhovni sovjet te zemlje objavljuje da je Estonija nezakonito okupirana od Sovjetskog Saveza četrdesetih godina prošlog vijeka i najavljuje osamostaljenje. Već početkom maja sličan scenario se dešava i u Latviji. U glavnom gradu Rigi su postavljene barikade kako bi se spriječio dolazak sovjetske vojske.
Mihail Gorbačov i centralno sovjetsko rukovodstvo pokušavali su spasiti Sovjetski Savez od vrlo izvjesnog raspada. Ali, kraj prve socijalističke države se već počeo nazirati. Na državnom referendumu u SSSR-u glasalo se 17. 3. 1991. o reformama u Sovjetskom Savezu. Armenija, Gruzija i Moldavija su bojkotirale ovaj referendum. Iako je Gorbačov dobio podršku, bilo je već prekasno. Na ruskim predsjedničkim izborima 12. 6. 1991. Boris Jeljcin osvaja 57% glasova i pobjeđuje Gorbačovljevog favorita Nikolaja Rižkova. Sovjetska vlast koja se grčevito bori da opstane pokušava oslabiti pokrete za nezavisnost u saveznim republikama. Specijalna policija u noći 31. 7. 1991. dolazi do litvanske granice i ubija sedam litvanskih graničara, što dodatno slabi Sovjetski Savez i na nacionalnom i na međunarodnom planu.

Veliki broj ljudi prisustvovao je sahrani ubijenih kada je sovjetska armija napala litvanski radio-televizijski centar u januaru 1991. (Foto: AP)

U takvoj situaciji raspad Sovjetskog Saveza se pokušava spasiti davanjem većih ovlašćenja od strane centra saveznim republikama. Ali dok se predsjednik Mihail Gorbačov nalazi izvan Moskve, dolazi do otvorene pobune. Odluka Gorbačova da se 20. 8. 1991. u Moskvi izvrši okupljanje državnih čelnika sovjetskih republika kako bi se službeno eutanizirao Sovjetski Savez i stvorila nekakva nova unija za tvrdolinijaše je bilo previše i oni su odlučili preuzeti vlast. Zavjerenici su se sastali 17. avgusta 1991. kako bi proučili sporazum. Smatrali su da Gorbačevljev pristup reformiranju Sovjetskog Saveza vodi ka njegovom potpunom raspadu i uništenju i odlučuju se za momentalno djelovanje. Već sljedećeg dana prvi zamjenik predsjednika Savjeta odbrane Sovjetskog Saveza Oleg Baklanov, zamjenik ministra odbrane SSSR-a general Valentin Varenjikov, Boldin i Oleg Šenjin posjetili su Mihaila Gorbačova u njegovoj crnomorskoj rezidenciji na Krimu. Njihov zahtjev je bio da ili sam proglasi vanredno stanje ili napusti dužnosti. Plan je bio da Mihail Gorbačov odstupi sa mjesta na čelu Komunističke partije Sovjetskog Saveza i savezne države i da vlast preda potpredsjedniku Genadiju Janajevu. Kako je odbio prijedloge predsjednik Gorbačovu je zatočen na Krimu. Sve komunikacije sa njegovom rezidencijom odmah su blokirane, a pojačana je straža oko objekta kojeg niko nije smio napustiti. Prvi čovjek Sovjetskog Saveza tako je postao zatvorenik. Odmah je zatraženo iz tvornice u Pskovu da dostavi u Moskvu 250.000 policijskih lisica i 300.000 formulara za hapšenja. Šef KGB-a (obavještajne službe) Vladimir Krjučkov je udvostručio plate osoblju KGB-a, hitno ih pozvao s odmora i stavio ih u stanje pripravnosti. Kaznionica Lefortovo je ispražnjena kako bi se napravilo mjesta za pristalice predsjednika Mihaila Gorbačova koje su namjeravali hapsiti.

(Sutra: Smrt sovjetskog komunizma)