Zapis dana za sjećanje
PRIJEDOR – GRADU TUGE I PONOSA BOŠNJAKA
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 26. Jul 2022. 20:07:31
JULSKE DŽENAZE U POTOČARIMA I KAMIČANIMA: U Bosni juli mjesec nije samo prevruć, već je i pregust bolnim sjećanjima. Jedanaestog jula (11.07.) je dženaza u Potočarima kod Srebrenice bosanskim šehidima, žrtvama srpskog genocida.

Devet dana kasnije, dvadesetog jula (20.07.) je dženaza u Kamičanima kraj Kozarca bosanskim šehidima, žrtvama srpskog genocida.

Srpski genocid nad Bošnjacima u Prijedoru i okolini bio je uvod za srpski genocid u Srebrenici i okolini.

NEVIĐENI RAZMJERI SRPSKOG GENOCIDA U I OKO PRIJEDORA: Srbi su na području općine Prijedor u periodu od 1992. do 1995. god. ubili tri hiljade i sto sedamdeset i šest (3.176) ljudi, od kojih ima veliki broj kojima još uvijek nije pronađen ni najmanji trag – nijedna koščica u primarnim i sekundarnim grobnicama od Kevljana, Hrastove glavice, Jakarine kose, Korićenskih stijena do Tomšiće.


Srpski logori smrti: Omarska, Keraterm i Trnopolje ostaju trajni biljeg srpskog fašizma u Bosni. U akciji genocida, Srbi su 1992. god. porušili trideset i tri (33) džamije u Prijedoru i Kozarcu.

KAMEN TEMELJAC ZA SULTAN MAHMUDOVU DŽAMIJU U PRIJEDORU: Žao mi je što nisam bio u mogućnosti da ove godine prisustvujem dženazi u Kamičanima prijedorskim i kozaračkim šehidima, ali mi je bilo drago što me je prijedorski imam Omer ef. Redžić pozvao da, dva dana nakon dženaze (petak 22.07), budem hatib i imam na džumi-namazu u obnovljenoj Sultan Mahmud I džamiji u Prijedoru.


Omer efendija me podsjetio da sam 2005. god. u svojstvu reisu-l-uleme postavio kamen temeljac na ruševinama Sultan Mahmudove džamije pa bi Medžlis Islamske zajednice u Prijedoru volio da proučim dovu na otvaranju u subotu, 24. zu-l-hidždžeta, 1443/23. jula 2022. godine.

Zaista, bio sam počašćen pozivom jer su mi ostala jaka sjećanja na moje posjete Prijedoru i Kozarcu nakon agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima. Prisustvovao sam svakoj dženazi u Kamičanima te sudjelovao u obnovi prijedorskih i kozaračkih džamija.

OTVARANJE ČARŠIJSKE DŽAMIJE U PRIJEDORU: Sjećam se obnove Čaršijske džamije u Prijedoru, koja je trajala 4-5 godina i otvaranja nakon obnove u ljeto 2008. god.

Još uvijek su tada bila svježa sjećanja na neuspjeli pokušaj polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije džamije u Banjoj Luci 7. maja 2001. godine, gdje je ubijen Cazinjanin Murat Badić.

Veliki broj prognanih Prijedorčana i Kozarčana su došli na otvaranje iz europskih zemalja, Amerike i Kanade. Prijedor je bio pun Bošnjaka iz svih krajeva Bosne. Bina je bila podignuta i lijepo okićena državnim i zastavama Islamske zajednice. Bila je tiha i šutljiva atmosfera, ali na licima prisutnih se vidjela radost i sreća što ponovo vide lijepu Čaršijsku džamiju u Prijedoru. U zraku se osjećao izvjesni strah i neizvjesnost. Program otvaranja je počeo uobičajenim učenjem Kur'ana, a onda kao iz vedra neba i kao nikad i nigdje na binu se pojavio harmonikaš i pjevač, koji je glasno koliko mu grlo pruža otpjevao pjesmu:

Koliko je Prijedor polje
dugo, široko
još je ljepša Prijedorčanka
mlada djevojka!

Otud ide mlado momče
tanko, visoko
konja jaše, sablju paše
ide po dragu!

Pitala ga prijedorčanka
mlada djevojka
mogu l' s tobom mlado momče
tvome dvoru poć!

Mani me se prijedorčanko
mlada djevojko
široko je Prijedor polje
umorićeš se
duboka je Sana voda
utopiceš se!



Kroz suze sam odslušao pjesmu Prijedorčanku na otvaranju Čaršijske džamije u Prijedoru. A šta bih drugo, već im rekao da je bolje što me nisu pitali, jer da su me pitali ne bih im dozvolio da pjevaju na otvaranju džamije. A ovako, halal vam vjera. Neka ste razgulili mačku u svom Prijedoru. I to je način naše borbe protiv zla genocida. Da vam duša i srce budu na pravom mjestu u Prijedoru.

PRIJEDORSKI IMAMA OMER EF. REDŽIĆ - PRIMJER ZA UGLED Na otvaranju džamije Sultan Mahmuda I nije se pjevala pjesma Prijedorčanka, ali jesu Hafiz Aziz Halili i Šaban Burhan pjevali lijepe ilahije i kaside u petak navečer, uoči otvaranja džamije.

Omer efendija je neobičan prijedorski imam. Vole ga Prijedorčani zato što je hrabar i sposoban. Odgovoran je u svom poslu i otvoren prema svim ljudima dobre volje. Zaljubljenik u poeziju i prozu, Omer ef. ima smisla za režiju pa se, otkada je Omer ef. došao u Prijedor (2017), priča o prijedorskim bajramima kao nekada. Dobro surađuje sa glavnim imamom Banjaminom ef. Hodžićem.

Na braniku časti vjere i nacije, Omer ef. stoji uspravno u Prijedoru tako što je snimio video o skrnavljenju džamije, video koji je obišao cijeli svijet. Zahvaljujući tom hrabrom činu, prijedorske vlasti mijenjaju svoj diskriminatorski odnos prema Bošnjacima.

Trebat će još vremena da se pokaju i zatraže oprost za bijele traki i za sto dvoje (102) ubijene prijedorske djece, čiji roditelje čekaju da prijedorske vlasti shvate da roditelji neće odustati da im podignu spomenik u Prijedoru.

UTISCI IZ PRIJEDORA: Dragi moji,
Za tri dana boravka u Prijedoru, imam nekoliko utisaka, koje želim podijeliti s vama.

- Ponosni prijedorski džemat


Prije svega, moj utisak sa džume-namaza u Sultan Mahmud džamiji uvjerio me da je vjera bila i ostala najjača snaga u našem narodu. Džamija je bila prepuna odraslih snažnih osoba ozarenog lica sa puno energije i elana za nove poduhvate. Nisam odavno vidio tako stasite, lijepe i odvažne ljude na jednom mjestu – u džamiji, kao što sam to vidio ovaj puta u Prijedoru.

- Posjeta ponosnom kozaračkom poduzetniku


Nakon džume-namaza, Mirsad je Mustafić iz Bužima bio dobar da nam omogući posjetiti u Kozarcu, najveće čudo Uzgojno-selekcijskog centra norveškog crvenog govečeta, prvog takve vrste na Balkanskom poluotoku. Autor i vlasnik ovoga čuda je bivši logoraš, a sadašnji super poduzetnik, Jusuf Arifagić, čovjek kojeg vrijedi upoznati za ibret kako čovjek može biti vještiji od sâmog Feniksa, koji se rađa iz svog pepela.


Nije iz filma fantastike, već iz realnog života i rada. Jusuf Arifagić ima 900 grla čistokrvnog norveškog crvenog govečeta, od kojih je 350 krava muzara. S obzirom na trenutno brojno stanje, Jusufov centar je najveći centar takve vrste na svijetu. Proizvodi 8500 litara mlijeka dnevno. Dakle, Jusuf Arifagić je bosansko-kozaračko čuda svijeta. To treba vidjeti svaki Bošnjak i shvatit da se radom i trudom mogu obarati ginisovi rekordi u proizvodnji genetske – halal hrane za potrebe Bosne, Europe i svijeta.

- Narodna kuhinja u Prijedoru


Obišao sam i udruženje „Optimistic – Narodna kuhinja“ Zijada Čanića Čane. Ova kuhinja ima 250-300 korisnika svih nacija i vjera. Zijad zaslužuje podršku svih, koji imaju dušu i srce da pomognu svakom čovjeku u nevolji.

- Čin otvaranja džamije Sultan Mahmud I u Prijedoru


Ceremonija otvaranja nije bila tik uz džamiju, već u Ljetnoj Bašči Starog grada, gdje je muftija banjalučki Nusret ef. Abdibegović, kao izaslanik reisu-l-uleme, održao vrlo zapažen govor spominjući Stojanku majku Knežopoljku od Skendera Kulenovića u očekivanju da se u srpskom narodu nađe jedan junak pjesnik, koji će napisati poemu o Havi majki Prijedorčanki, kojoj su Srbi ubili šest sinova: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema.


Otvaranju džamije Sultan Mahmud I u Prijedoru prisustvovao je i načelnik Slobodan Javor.

Bihački muftija Hafiz Mehmed Kudić, koji brine o islamskom životu u Prijedoru, jasno je poručio da je obnova s džamija u Prijedoru znak slobode i ponosa Bošnjaka – muslimana.

Nakon dove, džematije su se sa tekbirima uputili prema džamiji Sultan Mahmud I na podne-namaz.

- Posjeta memorijalnom centru u Čarakovu


U pratnji idejnog autora Memorijalnog centra u Čarakovu Sudbina Musića, velikog borca da se istina o srpskom zločinu nad Bošnjacima u Čarakovu i Zecovima od 23. jula, 1993. god., gdje je ubijeno oko 600 civila, sazna u domovini i svijetu, obišli smo na dana sjećanja (23. juli) Memorijalni centar u Čarakovu.


Obišao sam mnogo memorijalnih centara u Bosni, ali ovaj u Čarakovu može biti primjer za ugled kako se podiže, održava i svrsishodno koristi za sjećanje i podsjećanje šta se dogodilo našem narodu od srpskog genocida od 1992. do 1995. god.

- Posjeta Havi Tatarević majki Prijedorčanki


Htjeli smo nakon džume-namaza posjetiti majku Havu u njenoj kući u selu Zecovi, ali su nam rekli da je otišla u Sarajevo na poziv Memorijalnog centra Kovači da prisustvuje izvedbi poeme njoj posvećenoj: “Hava majko koliko ti je srce” autora Sabita Bekte.

U pratnji njezinog komšije Sudbina Musića i našeg domaćina Mirsada Mustafića iz Bužima, pozvonili smo na kućna vrata majke Have.

Nakon nekoliko minuta, majka Hava je otvorila vrata i pozvala nas da uđemo u njezin dom. Starica majka Hava od 84 ljeta hoda uz hodalicu od četiri noge. „Zvali me u Sarajevo, a ja ne mogu hodati. Kažu mi ćemo te nositi. Ma ne mogu ja da me neko nosi“ – kaže nam majka Hava na početku uz dobrodošlicu.



U ljeto majka Hava živi sama u svojoj kući na samu u selu Zecovi kod Prijedora. U zimu odlazi u Njemačku kod sina, jer tamo ima plinsko grijanje. „Ne mogu ovdje zimi, jer nema grijanja. A ja ne mogu ložiti vatru“ – kaže majka Hava.

Nema blizu komšija, jer nema mnogo Bošnjaka ni u Čarakovu ni u Zecovima. Ali, ima kuća, bolje reći vila, koje stoje prazne. Mnogi su pobijeni, a preživjeli su prognani po Europi, Americi i Kanadi. Oko 30.000 Bošnjaka Prijedora i okoline su raseljeni širom svijeta. Vraćaju se u julu radi dženaze i obilježavanja godišnjice logora smrti u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. i ostaju do Septembre. A onda, Prijedor i okolina ostaju pusti.

Nema u blizini ni prodavnice, gdje bi majka Hava mogla kupiti voća, povrća i drugih potrebnih namirnica. Kad joj nešto zatreba, pozove taksi da ju odveze u Prijedor u kupovinu. Ali, nema Bošnjaka taksista. Tako živi majka Hava Tatarević – sama bez svojih šest sinova i muža. Zamislite kako se majka Hava osjeća u toj svojoj samoći sa tom svojom golemom tugom, koja je veća od Kozare planine.


Poklonio sam joj moje knjige „Ja sam govorio“, koje sam joj posvetio. Nije ništa rekla, ali jest uzela knjige sa poštovanjem.

Ne mogu opisati kako sam se osjećao dok nas je majka Hava ispraćala i blagoslivljala. Volio bih da sam ju mogao uzeti za ruku i povesti sebi da ju pazim i njegujem kao moju majku. Nisam prestao razmišljati o tome šta će biti ako majki Havi pozli, ako zaboravi uzeti lijekove, ako ne bude mogla ustati, ako ne bude mogla nikoga nazvati da joj dođe pomoći…???

Allahu Milostivi, smiluj se majki Havi!

- Posjeta mazariju „Miljakovci“ porodice Cerić u Ćeli


Nisam istražio, ali u svijesti i podsvijest imam da je moje porijeklo iz Krajine – Prijedora i Bosanske Dubice. Nema nikakvih tragova o tome zašto i kako se moj djed ili pradjed doselio u Veliko Čajno, kod Visokog. Znam samo da je to jedina porodica u okolini Visokog.


Odavno sam želio osjetiti blizinu Cerića, begova, od kojih su neki bili ajjani – bosanski kapetani u Krajini u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva.

I osjetio sam tu blizinu ovoga puta kod mog bližeg ili daljnjeg rođaka, ne znam tačno, ali znam da mi je dr. Amir Cerić, vrsni stomatolog u Prijedoru, prilegao srcu, kao moj rođeni. Izrazio sam želju da posjetim porodično ili plemensko mazarije „Miljakovci“ Cerić-bega u Ćeli kod Prijedora prije povratka u Sarajevo.

Nakon obilaska mezarja u Čarakovu, Sudbin Musić nas je odveo do mezarja „Miljakovci“, gdje nas je čekao dr. Amir Cerić i pokazao nam nišan svoga oca Safeta Cerića, koji je preselio na Ahiret u aprilu 2017. god. Pred njegovu dušu prućili smo Fatihu.

Zatim smo obišli ostale nišane, na kojima su pisala prezimena „Cerić“ iz 18., 19., i 20., vijeka. Na nišanima na kojima je prepoznatljiva sablja, nisu prepoznatljiva imena i prezimena. No, svi nišani u mezarju „Miljakovci“ odražavaju begovski ugled i moć.

Nisam u stanju opisati moja osjećanja dok sam učio Fatihu svima, dok sa nekima učio pojedinačno, ali jesam u stanju kazati da sam po prvi puta osjetio čvrsto bosansko tlo pod nogama, gdje su moji preci Cerići, bosanski begovi, vladali.

Volio sam da sam imao priliku da se sa mojim precima, Cerićima, upoznam ranije. Možda bi i moj život bio drugačiji, ali nije nikad kasno da se dotakne, osjeti i doživi korijen svoga vlastitog biološkog i duhovnog bića.

Ja sam to, zaista, osjetio u „Miljakovcu“ u Ćeli kod Prijedora! Hvala mom rođaku dr. Amiru i mojoj braći Sudbinu Musiću, Mirsadu Mustafiću i Safetu Hadžiću što su mi to omogućili makar što je bio zvjezdan od 40 stepeni celzijusa.

Ovo je bio samo početak mog daljnjeg trganja za vlastitim biološkim, duhovnim, kulturnim i političkim korijenima. Ako Bog da!