Naša najljuća rana, naša Srebrenica!
SANDŽAČKE SUZE
Autor: Šefka Begović-Ličina
Objavljeno: 11. Jul 2022. 21:07:50
ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA: Mi sandžačke književnice, sa sobom ponijesmo bošnjačke teke i naoštrene olovke, u njima upakovanu kletvu da ćemo pisati do zadnjeg daha i opominjati svijet, kako je u sred moderne Evropi, na očima cijelog svijeta, zvjer i nečovjek, pogan, bez savjesti, bez vjere, bez straha od Božje kazne htio utrijeti sjeme i ime bošnjačko.
U ovom mubarek danu, kad se u našim avlijama šire bajramski mirisi i milozvučno bleje kurbani, kada se hiljadu ruku okreće ka nebu, Svemilosrdnom Gospodaru se dušom dovi i na sedždi u predatom selamu se spomene i Srebrenica, iz bratskog sandžakoj oka suza kapne.

I mi, bošnjačke majke koje Božjim emerom, ovom dunjaluku u bolu darovasmo nevina čeda, ka Srebrenici danas krenusmo sa ibrikom sandžačkih suza da tamo zalijemo bijele procvale ljiljane. Usput da muruhnemo duše nevinih, da im bašluke prkosom i ponosom pomilujemo, da na mezarju Potočare Jedinom Stvoritelju jemin učinimo da im učinjene zločine zaboravit nećemo.

Mi sandžačke književnice, sa sobom ponijesmo bošnjačke teke i naoštrene olovke, u njima upakovanu kletvu da ćemo pisati do zadnjeg daha i opominjati svijet, kako je u sred moderne Evropi, na očima cijelog svijeta, zvjer i nečovjek, pogan, bez savjesti, bez vjere, bez straha od Božje kazne htio utrijeti sjeme i ime bošnjačko.

I opisaćemo našu najljuću ranu, našu Srebrenicu!

Neće dati da se Srebrenica zaboravi, naša književnica Aida, neda ni Danaba, ni oštro Mirsadino pero, oštri se pero naše Fatime, piše i naša Ismeta, Muamera stihom opominje bol Srebrenice, neda da se Srebrenica zaboravi ni Suada, neda Elvira, neda Sanela, neda ni Lejla, ni Melida, nedaju curice Ajša i Meryema, neda Atifa, nedam JA, nedamo sve MI.

I sve zajedno pisaćemo o bošnjačkom bolu , o srebreničkoj golgoti, o nečujnom vrisku, o isprskanoj krvi iz koje iznikoše ružini pupoljci, o bošnjačkom sjemenu koje se nije zatrlo. Pisaćemo o lancem svezanim rukama, o na silu oduzetoj djevojačkoj časti, o majčinom vapaju i zadnjoj joj kapi mlijeka kojim je dojila svoje mrtvo čedo.

Mi, sandžačke književnice danas pišemo knjigu sa jednim jedinim nazivom NAŠA SREBRENICA . I danas smo u preziru prema pogani, prema pisu, katilu, dželatu, svi sjedinjeni, danas nam u istom ritmu kuca srce za te Bošnjake nevino umrle, za goloruke, za bezgrješne meleke.

Mi, Bošnjakinje, rađamo djecu sa dovom Jedinom Gospodaru da nam evladi poštuju svačiji život, učimo ih da sve ljude vole jednako, da su im ljubav, čast i vjera najveća vodilja. Učimo ih da pjevaju o sevdahu, o čežnji, veremu, o sjajnom mjesecu, procvjetalom jasmninu i jorgovanu, kako Mujo kuje konja po mjesecu, a bolna Sejdefa sa dušeka traži dragana, kako Emina u akšame Emina zaliva cvijeće, a kako se vole Omer i Merima. Ne učimo ih od prvih koraka mržnji i „NOŽ, ŽICA, SREBRENICA“ ni „JA SAM ROĐEN ĐE DŽAMIJE NEMA, MUSLIMANE MRZIM OD ROĐENJA“

I učimo ih da poštuju sve bogomolje, da ih čuvaju, pa u ratu bosanskom NI JEDNA CRKVA nije porušena i neoštećene opstale svjedoci su krune odgoja i bošnjačkog merhameta.

Danas mi, iz bratskog ibrika, u Potočarima šehidsko cvijeće zalivamo suzom, skupljenom iz cijelog Sandžaka. Danas smo ponosniji i prkosniji od svih svjetskih planina, bistriji od svih okeana i izvorskih potočića, jači od milion raketa.

Danas, mi književnice sandžačke, majke bošnjačke, nevidljivim plaštom od srme i kadife, pokrivamo pokošene ljiljane bosanske i kunemo se 8372 puta da ćemo pokolenjima ostaviti opomenu da pamte i čuvaju da nam se isto zlo nikada ne ponovi.

Iako nam vjera nalaže da OPROSTIMO, ZABORAVITI NE MOŽEMO!