PODSJEĆANJE NA POBUNU BOŠNJAKA U NJEMAČKOJ VOJSCI 17. SEPTEMBRA 1943.GODINE, VILFRANŠ, FRANCUSKA
Autor: Muhamed Hodžić Objavljeno: 21. Jun 2022. 00:06:26
Prva pobuna koja se uopće desila u formacijama Hitlerove vojske izvedena je 17. septembra 1943. godine u francuskom gradu Vilfranšu (Villefranche-de Rouergue). Pobunu je izvela 13. bosansko-hercegovačka muslimanska SS divizija na čelu sa poručnikom Feridom Džanićem. Ovaj događaj iz Drugog svjetskog rata poljuljao je mit o nepobjedivosti Hitlerovog rajha. Na taj događaj podsjetit ćemo se na osnovu pisanja jugoslovenskih novina iz kasnih šezdesetih godina i dostupne arhivske građe Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Tako „Večernje novine“ od 08.05.1967. godine pišu: „17. septembar 1943. ispisan je crnim slovima u analima historije Trećeg rajha. Jedan naoko mali i neznatan događaj u kataklizni Drugog svjetskog rata ne malo zabrinuo je Hitlera i njegove najbliže saradnike, pružio optimizam svim budućim progresivnim snagama svijeta, koje su se, bez razlike na društvena uređenja, udružile u krvavoj borbi protiv fašizma. Nikada prije toga nijedna njemačka jedinica nije otkazala poslušnost Hitleru, a kamoli da se pobunila i uperila oružje protiv njega.“ Bivše jugoslovenske vlasti su zatakšavale taj događaj izbjegavajući da istaknu nacionalnost pobunjenika te pripisujući pobunu svim narodima Jugoslavije, iako su u njoj učestvovali isključivo Bošnjaci. Prema pisanju Večernjih novina iz maja 1967. godine u feljtonu pod naslovom „Tajna Vilfranša“ a kojeg su u nastacima objavili S. Čurtović i N. Rošić u vrijeme pobune 13. Bosansko - hercegovačka SS muslimanska divizija je brojala oko 700 vojnika. Pobuna je počela oko ponoći 16. na 17. septembar 1943. godine. Za desetak minuta poubijano je pet-šest viših njemačkih oficira iz glavne komande i uhapšen veći broj od 40 njemačkih podoficira, koliko ih je tada bilo u bataljonu. Pubunjenici, prdvođeni poručnikom Feridom Džanićem, u vrlo kratkom vremenu su paralizovali njemački komandni kadar i pred njima su se otvorile šanse da ostvare krajnji cilj – da se priključe pripadnicima francuskog Pokreta otpora. Međutim, sticajem okolnosti u tome nisu uspjeli jer su Francuzi „zakazali“. Naime, pobunjeni bataljon se nije blagovremeno izvukao iz grada jer se čekalo na vodiče – članove FPO-a, sa kojima je poručnik Džanić od ranije bio povezan. U međuvremenu je izdajnik koji se nalazio među pobunjenicima izvijestio najbliži njemački garnizon u Tuluzu – o pobuni, i protiv pobunjenika su poslane motorizovane jedinice. Već oko 4,20 sati Vilfranš, koji je uživao posljednje sate slobode, bio je opkoljen. Otpočela je trosatna krvava borba, u kojoj je poginulo oko 90 vojnika – pobunjenika, među njima i glavni vođa poručnik Džanić. Razjareni Njemci se nisu zadovoljili tim žrtvama pa su, nakon krvavog ugušenja pobune, naočigled svih, strijeljali još 60 ljudi. Prema preostalim pripadnicima bataljona zavedena je surova vojnička disciplina. Nakon masakra mnogi su sprovedeni u logore smrti u Dahau i Buhenvald, a mnogi raspršeni po drugim jedinicama u manjim grupama, istopljeni kao svako moguće jezgro novih otpora i suprostavljanja. Nakon odmazde i masakra Njemci su 78 pobunjenika sahranili u zajedničkoj grobnici u Vilfranšu a ostale su odveli i streljali dalje od Vilfranša, tako da se za mjesto druge grobnice i ne zna. Prema pisanju „Vijesnika u srijedu“, od 09. oktobra 1968. godine, „u Villefrencheu je izgubilo živote 60 do 200 naših ljudi.“ Nakon pobune, odnosno, nakon 17. septembra 1943. godine 13. bosansko-hercegovačka SS muslimanska divizija više nije ni postojala tako da se ona ne može dovoditi u vezu sa, takozvanom, Handžar-divizijom koja se spominje kasnije 1944. godine na prostorima Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući 13. SS muslimanskoj diviziji Vilfranš je bio prvi grad u Francuskoj koji je oslobođen nakon Njemačke okupacije, makar je ta sloboda trajala svega nekoliko sati. Iz svih do sada objavljenih istraživanja o pobuni u Vilfranšu jasno se vidi da su naši ljudi dogvarali i planirali pobunu u koordinaciji s Francuskim pokretom otpora u čiju su se pomoć itekako pouzdali. Na to upućuju izjave francuskih građana i dokumenti u francuskim arhivima, te drugi spisi na koje ukazuju i spomenuti jugoslovenski novinari. Na više mjesta se kaže da su pobunjenici bili obavješteni o rasporedu pripadnika Francuskog pokreta otpora, o mjestu kontakta sa francuskim vodičima, da su kod pobunjenika pronađene cjeduljice smapama kuda su se trebali kretati, nazivima pojedinih francuskih gradova Albija, Montpeliera, Carassonnea, Toulousea i Montaubana i td. Jedan od razloga zašto pobuna nije do kraja uspjela i zašto neke države i danas imaju nelagodu pri spomenu tog događaja leži u činjenici da Francuski pokret otpora u ključnom momentu nije dao podršku pobunjenicima, bojeći se njemačke odmazde za sebe i stanovništvo Vilfranša. Zbog čega je bilo potrebno formirati novu vojsku, uz to muslimansku, na području Nezavisne države Hrvatske, u čijem je sastavu bila i Bosna i Hercegovina, ako su već postojale ustaške vojne formacije koje su Nijemcima trebale da osiguraju mir i sigurnost na tom području? Ustaške vlasti u Bosni, potpomognute Nijemcima i Talijanima, nisu činile ništa da bi se zaštitilo bošnjačko stanovništvo, naprotiv, potpirivali su mržnju između Bošnjaka i Srba te koristili Bošnjake za svoje ratne ciljeve. Poznata je ustaška krilatica „Balija Srbe bije, za Hrvatsku gine“. Mira i sigurnosti u Bosni nikada nije bilo. Četnici su vršili stravična zlodjela po Istočnoj Bosni ali i drugim njenim karajevima. U takvoj situaciji Bošnjaci traže spas u samostalnoj odbrani formirajući muslimanske milicije, legije, zeleni kadar i td. Poznate su takve milicije u Istočnoj Bosni oko Goražda, Foče, Srebrenice i drugih gradova. U Tuzli se pod vođstvom Muhameda Hadžiefendića formira jaka muslimanska legija a u Cazinskoj krajni dominirala je Huskina vojska. Kod Bošnjaka se polako javlja ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine. Međutim, hronična boljka Bošnjaka je nedostatak oružja. Na prijedlog Himlera, šefa njemačkog Gestapoa, zagovara se formiranje vojske sastavljene isključivo od Bošnjaka koja bi bila pod njemačkom komandom, da bi kasnije, u proljeće 1943. godine i bila formirana 13. SS bosansko – hercegovačka muslimanska divizija. Kako piše Rodoljub Čolaković, visoki jugoslovenski funkcioner, u „Oslobođenju“, od 17.07.1975. godine: „Više od toga, Himler je čak planirao otcjepljenje Bosne i Hercegovine od Nezavisne države Hrvatske i njeno pretvaranje u autonomnu muslimansku državu“. Ovaj prijedlog Himlera se poklopio sa nastojanjima Bošnjaka da se uz pomoć Nijemaca vojno osposobe kako bi se odbranili od četničkih zločina. Đurica Labović, autor jednog drugog novinskog feljtona iz aprila 1970. godine navodi da je: „13. bosansko – hercegovačka muslimanska SS divizija bila sastavljena isključivo od omladinaca koji prije toga nisu pripadali nikakvim političkim partijama, niti vojnim fomacijama, što je odgovaralo njemačkom oficirskom kadru jer im je bilo lakše manipulisati vojnički i politički s nezrelim mladićima“. Takve navode, na izvjestan način, potvrđuje i Adil Zulfikarpašić, osnivač Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u izjavi „Danima“: „Divizija se formirala za vrijeme NDH od djece muslimana koje su poklali četnici u Foči i ostaloj istočnoj Bosni. Ti ljudi su bili spremni da se bore protiv četnika, ali su ih odredili za Istočni front, a prije toga ih poslali na vojnu izobrazbu u južnu Francusku“. Mobilisani iz svih krajeva BiH upućivani su u prhvatni centar u Zemun a odatle u Njemačku, Drezden gdje su završili tromjesečnu obuku. Međutim, umjesto da budu vraćeni u domovinu, kako im je bilo rečeno, prebačeni su u Francusku. Ovi naši „nezreli mladići“, pripadnici 13. pionirskog bataljona, jedan je od naziva ove divizije, nisu mogli imati pojma o fašističkim zločinima po Evropi, progonu Jevreja, koncentracionim logorima i genocidu tako da im se ne može pripisivati rasizam, nacionalizam i sl. svojstveno fašističkom režimu. Dok su boravili u Vilfranšu do njih su pristizali glasovi o situaciji u rodnom kraju, strahovitim četničkim zločinima i teškom stradanju i bijedi bošnjačkih izbjeglica. U isto vrijeme saznaju da ih Nijemci žele poslati na ratište u Rusiji a ne vratiti u Bosnu kako su očekivali i kako je bilo dogovoreno. Shvaćaju da su prevareni. Na taj način bila su iznevjerena i očekivanja muslimanske autonomističke politike, koja je perspektivu Bošnjaka zasnivala na sopstvenim odbrambenim snagama uz njemačko naoružanje i obuku. Građani Vilfranša i sami Francuzi su visoko cijenili žrtve pobune. Još dok su nacisti provodili odmazdu i istragu, oni su donosili cijeće na grobove pobunjenika. Nakon Drugog svjetskog rata Francuzi su grobnicu uredili i podigli skroman spomenik a kasnije je i jugoslovenska vlada na istom mjestu podigla spomenik sa natpisom: „Jugoslovenskim patriotima palim za slobodu svoju i svoje domovine“. Koliko su Francuzi cijenili žrtve pobune u Vilfranšu pokazali su u svom pisanju pojedni francuski listovi čije izvode prenosi „Vijesnik u srijedu“. List „La Republique“ od 20. septembra 1944. godine piše: „Čast tim hrabrim ljudima koji su radije izabrali smrt nego da nose oružje tlačitelja slobode“. „La Voix du Peuple“ od 21. septembra 1946. godine piše: „Više njih koji su uspjeli pobjeći sudjelovat će sa svojim francuskim drugovima u borbama za oslobođenje ove pokrajine... Njih će vječno slaviti Francuska i cijeli svijet.“ Godinama poslije općinske vlasti i boračke organizacije Vilfranša svečano su obilježavali 17. septembar nastojeći da održe sjećanje na žrtve pobune. Na te svečanosti su redovno pozivani jugoslovenski predstavnici. U znak zahvalnosti za doprinos koji su naši ljudi dali u Vilfranšu Općinsko vijeće tog grada je otkupilo zemljište na kojem se nalazila zajednička grobnica poginulih pobunjenika. Francuska vlada je poklonila to zemljište Jugoslaviji a ono je reigstrovano kao teritorij Jugoslavije i uživa status eksteritorijalnosti. U zanak sjećanja na događaje od 17. septembra 1943. godine i historijsku pobunu Bošnjaka Francuzi su otišli korak dalje te su predlagali da se grad Vilfranš pobratimi sa jednim jugoslovenskim gradom ali ta inicijativa nije naišla na spremnost druge strane. Vjesnik u srijedu od 16. oktobra 1968. godine otkriva pojedine detalje: „Napokon, prije nekoliko godina u akciju je prešla i općinska uprava u Vilfranšu. Ona je predložila našim predstavnicima u Francuskoj da se razmotri mogućnost da se Vilfranš bratimi sa jednim jugoslovenskim gradom. Konzulat u Marseilleu posredovao je kod raznih jugoslovenskih organizacija i foruma (Matica iseljenika Hrvatske i Stalna konferencija gradova) da se ta ideja oživotvori, ali reagirnja jugoslovenske strane bila su spora. Intervenirao je i Državni sekretarijat za vanjske poslove, pa je 1966. godine za bratimljenje bio predložen Slavonski Brod. Taj prijedlog zasnivao se na jednoj krupnoj zabuni: predlagači su, naime mislili da je jedan od organizatora pobune Ferid Džanić bio rodom iz Slavonskog Broda. Kad se nepobitno ustanovilo da je Džanić rodom iz Bihaća, taj historijski bosanski gradić zainteresirao se za bratinljenje. SUBNOR Hrvatske predao je Bihaću, zajedno s nekim dokumentima, i prijedlog grobnice jugoslovenskih vojnika palih u Vilfranšu, na kojem su radili istaknuti umjetnici Edo Murtić, Stevan Luketić i arh. Neven Šegvić. Inicijativa traje već nekoliko godina. I dalje se strpljivo čeka da se Jugosloveni nagode koji će se naš grad bratimiti stim francuskim gradom. O tome smo nedavno razgovarali s gradonačelnikom Vilfranša i poslanikom departmana Aveyron u francuskom parlamentu g. Fobertom Faberom. Fabre jest socijalist, gaji simpatije prema Jugoslaviji, ali nije mogao prikriti izvjesno razočarenje zbog razvoja događaja oko njegova prijedloga o brativljenju. Rekao nam je: „Vama su razumljivi razlozi zbog kojih nastojim uspostaviti tješnje veze s jednim jugoslovanskim gradom. Svojedobno sam bio obaviješten da će to biti Bihać, ali ništa s jugoslovenske strane još nije poduzeto. Mi smo, vidite, uspejli uspostaviti najtješnje veze s jednim italijanskim, norveškim, pa čak i afričkim gradom...“ „Od g. Fabrea, a i drugih Vilfranšana, bilo nam je nedvosmisleno stavljeno na znanje da su oni očekivali, i još i sad čekaju, da će Jugoslavija posvetiti više pažnje uređenju prostora na kojem su strijeljeni naši ljudi. „Vi morate shvatiti našu situaciju, završio je gradonačenik Fabre, „da smo upravo zbog toga što je to danas jugoslovenski prostor onemogućeni da sami provedemo neku akciju za njegovo uređenje. Jedino što možemo učiniti jest da održavamo samu grobnicu i polažemo na nju cijeće u čast žrtvama koje smatramo kao svoje“. Naravno, opstrukcijom jugoslovenskih vlasti (srpskih i hrvatskih) nikada nije došlo do bratimljenja Bihaća sa Vilfranšom. Francuzi su nesmotreno ili namjerno jednu od najvećih ulica Vilfranša nazvali Avenijom Hrvata „Avenue des Croates“ rukovodeći se, valjda, navodnom činjenicom da su pobunu izvršili Hrvati islamske vjeroispovjesti, kako su ustaše zvali Bošnjake u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Muslimani su, prema Paveliću, u nacinalnom pogledu bili Hrvati. Sadašnje hrvatske vlasti nastavljaju politiku „kićenja tuđim perjem“ te i danas, sramno, pobunu Bošnjaka u Vilfranšu prikazuju i slave kao pobunu Hrvata. Kada se malo bolje pogleda ko se godinama poslije Drugog svjetskog rata, u ime jugoslovenskih vlasti „brinuo“, ko danas o tome piše, ko su izdavači, odnosno, finansijeri takvih projekata, uzimajući u obzir tadašnju, a pogotovo, današnju globalnu politiku, postaje jasno zašto istina o tom događaju ni do danas nije ugledala svjetlo dana. Želja nam je da animiramo širu javnost o ovom velikom podvigu iz Drugog svjetskog rata koji je izvela jedna mala grupa Bošnjaka. Želja nam je da se skine veo zaborava kojim se namjerno ili nenamjerno pokriva ovaj događaj, da isprovociramo historičare, da ovom događaju daju odgovarajuće mjesto u historiji, i da se, možda, ponovo pokrene inicijativa bratimljenja Vilfranša i Bihaća. Vjerovatno bi ta ideja i danas naišla na srdačan doček građana Vilfranša ali da li bi to odgovaralo i današnjim političkim moćnicima. Glavni organizator pobune u Vilfranšu bio je Ferid Džanić, inače rođen u Bihaću 1918. godine (otac Salih i majka Zemka). Završio je gimnaziju u Bihaću kao jedan od najboljih učenika. Nakon završetka gimnazije školovanje je nastavio u Beogradu na dvogodišnjoj Višoj željezničko-saobračajnoj školi. Nakon toga odlazi na dužnost otpravnika vozova na željezničkim stanicama bosansko-hercegovačkog čvora Sunje i Dobrinja, a 1941. godine odlazi u Slavonski Brod u Vojnu školu domobranskih željezničkih jedinica. Imao je čin domobranskog poručnika a bio je i partizanski operativni oficir, poručnik drugog bataljona osme krajiške brigade. Literatura: - Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, fond Arhiva IZ; - Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija, Sarajevo, 1987.; - Zija Sulejmanpašić, 13. SS divizija „Handžar“ Istine i laži, Zagreb, 2000.; - Werner Schachinger, Bošnjaci dolaze 1879.-1918., Elitne trupe u K. und K. Armiji Graz-Stuttgart; - Glasnik, Rijaset islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2007., br. 1-2; - Merisa Karović, Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini, 1941.-1945. Priredio: Muhamed Hodžić |