Likovni projekat akademika Mehmeda Akšamije: Izložba u Mostaru, 22. juna u 19 sati
MOSTAR: TRAGOVI / TRACES - IZLOŽBA RADOVA AKADEMIKA MEHMEDA AKŠAMIJE
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 16. Jun 2022. 17:06:52



KLIKNITE NA IMAGE I OTVORITE KATALOG
AKŠAMIJA “TRAGOVI / TRACES”
Mehmed A. Akšamija kao stvaralac u oblasti više likovnih discipline, figurira preko četrdeset godina. Njegovo kreativno djelovanje karakterizira se korištenjem specifičnih izražajnih sredstava i mogućnosti medija svjetlopisa, digitalne grafike i dizajna, kao i kreativnom “simbiozom” svjetlopisa i klasičnih likovnih disciplina (slikarstvo, grafika, skulptura...) u cilju postizanja što svijesnijeg autorskog djelovanja unutar definiranja mnogih temetskih ciklusa.

Rođen je u Višegradu 1954. godine u obitelji poznatog majstora umjetničke fotografije Alije M. Akšamije. Diplomirao je na Katedri za fotografiju na FAMU (Fakultet filmskih i televizijskih umjetnosti pri Akademiji lijepih umjetnosti) u Pragu, Čehoslovačka (1979.). Postdiplomski studij okončao je 1981., a doktorat 1984. godine.

Dr. Akšamija je također među osnivačima i redovitim članovima Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti – BANU, a od 2021. godine kao predsjednik ove ugledne ustanove. Od 2020. godine postao je redoviti član Europske akademije znanosti i umjetnosti (Academia Sceientiarium et Artium Europaea - Classe III Arts).

Promatrajući opsežan kreativni opus, moguće je zaključiti kako se kreativac Akšamija, paralelno sa svojim teorijskim radom, uspješno bavi digitalnom grafikom monotipske forme. U razdoblju od 1974. do 2022. imao je dvadeset i osam samostalnih izložbi te sudjelovao na pedeset i tri kolektivne izložbe u zemlji i inozemstvu.

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća u istraživanju novih likovnih principa, na specifičan način rekapitulirao je inovativnost lirske apstrakcije, nove figuracije, op-arta, minimal arta i konceptualne umjetnosti, s jedinim ciljem zanemarivanja dotadašnjih pravila i navika. Prema mišljenju kritike, u potpunosti je ovladao estetsku i idejnu problematiku datih likovnih pravaca i projicirao ih na originalan način u jedinstveni i suvremeni likovni govor potpuno nove paralelne stvarnosti (“Ćamci”, “Plošna rješenja”, “More”, “Ornamenti”, “Praške uspomene” i “Znakovi pored puta”). Maniristički princip kritičke interpretacije ranijeg umjetničkog razvoja postao je jedna od intencija novog stvaralaštva. Devedesetih godina Akšamija je u realiziranim projektima likovnim sredstvima pokušavao definirati kreativnost koja ima svoju znakovnu, simboličku, semantičku, semiotičku vrijednost... Radovi predstavljaju nadogradnju svjetlopisne ili sintetičke digitalne slike (“Portreti mojih prijatelja”, “Autoportreti” i “Kuće mojih prijatelja”). Razlaganjem klasične analogne fotografije na kulturno-umjetničke simbole (karakteristične za određene sredine), autor stvara potpuno novu sliku na topografskim kartama svjetskih kulturnih metropola (projekt “El-Nino”).

Akšamija: Ciklus TRAGOVI, monotipija na platnu, 1969.

Godine 2005. prezentirao je izložbu digitalnih monotipija “Sarajevski dnevnik 92-95”. Ovaj ciklus se sastojao od radova nastalih u kompjuterski generiranoj svjetlopisnoj tehnici na ručno pravljenim papirnima Fabriano, a uslijedio je kao izravan odgovor na prethodno granatiranje njegovog ateljea u Sarajevu, kada je bio uništen skoro čitav dotada pohranjeni autorski opus sa dokumentacijom, kao i njegov te očev arhiv. Upravo zbog toga Akšamija je kao osnovno prizorište likovnog događanja odabrao devastirane zidne plohe različitih građevinskih objekata, do čije je degradacije došlo tijekom rata i de facto radio na novim ciklusima i nastavio rad na nekim od prethodnih, već likovno definiranih (“Brojevi”, “Prozori”, “Zidovi II”...).

Sva dosadašnja kreativna istraživanja umjetnika Akšamije imaju formu likovnih projekata – ciklusa koji sadrže između 33 do 222 rada. Kreativni rad na pojedinačnim ciklusima trajao je od 5 do 30 godina.

Konačno, može se reći da Akšamija metodom digitalne sinteze temeljene na tonalnim i linearnim manipulacijama vizualnih sadržaja problematizira poetski diskurs računalne grafike (nove kvalitete koje nudi računalo i pisač), kao i njen odnos s tradicionalnim grafičkim tehnikama i iskustvima, fokusirajući se na istraživanje specifičnih mogućnosti u umjetničkom stvaralaštvu, te time, u kontekstu recentne umjetničke scene doprinosi značajnom kreativnom segmentu (“Tragovi Bosne”, “Tragovi”, “Heroji”, ”Tragovi na asfaltu” i “Uspomene sa otoka Brača”).

Kozmopolitsko podrijetlo u tim područjima njegova djelovanja, o čemu svjedoče stalna i počasna članstva u najuglednijim svjetskim strukovnim udrugama, te izložbe u Europi i Sjedinjenim Državama, kao i zastupljenost njegovih djela u muzeološkim i privatnim zbirkama pridonijelo je i nastavlja pridonositi daljnjem regionalnom i međunarodnom rejtingu.



UGO VLAISAVLJEVIĆ: ORNAMENTALNE PRUGE UTEHNOLOGIJSKOM A PRIORIJU PIKTURALNOSTI O “TRAGOVIMA” MEHMEDA AKŠAMIJE
Akšamija stvara svoje figure, čitavo jedno mnoštvo sličica koje se pojavljuje u svakom njegovom pojedinačnom radu, u euklidskoj ravnini eksperimentirajući sa izometrijom. Ovakvo bavljenje geometrijom proizlazi iz njegovog umjetničkog opredjeljenja koje je u ornamentalnoj umjetnosti našlo svoju trajnu inspiraciju i snažno izvorište. U svakom izloženom radu imamo preslikavanje ravnine, preslikavanje u linearnom nadovezivanju, što je temeljna karakteristika ornamentalnog stvaralaštva. Ornamentalno preslikavanje uključuje uzorak i njegovo ponavljanje, sa ili bez varijacija, prema strogim načelima simetrije. Ornamentalist je po pravilu vrstan geometričar u praktičnom djelovanju, pa ne čudi da su djela ornamentalne umjetnosti često bila predmet matematske analize.

Akšamija: Ciklus TRAGOVI, monotipija na platnu, 1993.

Mogao bi se napisati čitav traktat o geometrijskoj pozadini Akšamijinog stvaralaštva da bi se dokučila ornamentalna dimenzija njegovog cjelokupnog djela. No, ono što čini ovo djelo posebnim jeste ne samo uporno inzistiranje na preuzimanju bogate tradicije ornamentalne umjetnosti, prije svega one orijentalne, islamske, a tu se Akšamija pojavljuje kao njen istaknuti suvremeni baštinik, nego i inventivno nastojanje da se njen tipičan prosèdē uzastopnog ponavljanja figurativnog uzorka uključi u okvire najsuvremenije zapadnjačke umjetnosti kada upravo nečuvene mogućnosti tehničke reprodukcije i umnožavanja “originala” ili “unikatnih uzoraka” te okvire čine sasvim labavim. Mjesto i funkcija okvira jeste možda najvažnije pitanje koje Akšamijino umjetničko stvaralaštvo pokreće, jer se kod njega veliki izazov koji besprijekorna tehnička reprodukcija i mogućnost neograničenog umnožavanja postavljaju pred suvremenu umjetnost na poseban način radikalizira. Ne samo zato što je sam njegov pojedinačni rad nastao tehničkom re/produkcijom i što, budući u digitalnoj formi, može biti neograničeno umnožen, nego i zato što je svaki mikro element cjeline ustvari već kompozit čitavog niza uzastopnih reprodukcija na manjoj skali. Te uzastopne reprodukcije koje se pojavljuju kao ornamentalne pruge unutar samog pojedinačnog djela čine cjelinu pojedinog djela koja nipošto nije završena i zatvorena u smislu tradicionalno shvaćene kompozicije. Ono što se opire konačnom i završnom usklađivanju unutarnjih elemenata djela jeste upravo ono što ih kao takve gradi ili, radije, međusobno povezuje: to je neprekidni tijek reproduktivnog nadovezivanja karakterističan za ornamentalno oslikavanje. Ovo oslikavanje se općenito odvija kao nizanje klišeiziranih ukrasnih ἀgura duž određene osi koja je u načelu beskonačna. To čini ornamentalno upisivanje linearnim, a s umnožavanjem osi može se postići popločavanje čitavih ravnina i sfera.

Kod Akšamije je upravo važno uvidjeti pod kojim je velikim naponom unutarnja struktura svakog njegovog pojedinog rada budući da je potencijalno beskonačne osi ornamentalnog nizanja ne samo uveo u okvire svojih radova nego je od njih sačinio samu građu tih radova. Svaki pojedini rad negdje prekida beskonačni pravac nizanja ornamenata, najmanje jedan takav pravac, pa se ponaša kao duž upisana i omeđena točkama ne nekom pravcu. Međutim, treba primijetiti da je to orijentirana duž, da se ona ponaša kao vektor, budući da u jednoj točki ima svoje ishodište, a u drugoj svoj kraj.

AKŠAMIJA: Ciklus TRAGOVI 9, monotipija na platnu, 140x100cm, 1998.

U matematskoj interpretaciji se ornamentalno nizanje, koje je posebice zanimljivo s aspekta simetrije, označava kao “pruga”. To bi trebao biti važan termin u analizi Akšamijinog umjetničkog opusa, jer se njime obilježava ne samo neko pojedinačno usmjereno kretanje i izvjesna sila investirana u tom kretanju nego i jedan opći, sveobuhvatni tijek poput onog o kojem govore Gilles Deleuze i Felix Guattari. Granične točke ili crtice prekida, okviri unutar pojedinog djela i okviri pojedinog djela nisu tek markeri razgraničenja nego momenti kratkotrajnog smirivanja i obuzdavanja ovog moćnog tijeka.

Čini se da bljesak aure originalnog umjetničkog djela – ustvari, nakon Waltera Benjamina možemo govoriti tek o slabašnom svjetlucanju – može nastati samo u momentima zaustavljanja tijeka reproduktivnog ponavljanja, na mjestima kratkotrajnog ili privremenog prekida bujajućeg umnožavanja kada se nekakav okvir ili nešto poput njega (uspravna ili vodoravna crta, kao crta zagrade, kosa crta ili crta razlomka) može postaviti. Akšamija ne stvara pojedinačna umjetnička djela jer nastoji da svoje umjetničko stvaranje što više poistovjeti sa samim strujama reproduktivnog ponavljanja, sa opasnim maticama automatskog umnožavanja, koje upravo ne dopuštaju završene i zatvorene umjetničke kompozicije, jer se one pred tim strujama pojavljuju kao privremena zaustavljanja pred slabašnim branama koje one ubrzo razgrađuju i podrivaju. Treba primijetiti da je kod Akšamije pojedinačno umjetničko djelo, ili ono što bi njemu moglo najviše nalikovati, u stvari privremeno zaustavljen i nekim provizornim okvirom obilježen dio bezgraničnog reproduktivnog tijeka.

Akšamija: Ciklus TRAGOVI, monotipija na platnu, 2003.

Ornamentalna repeticija podrazumijeva elementarnu ornamentalnu strukturu, izvjesnu najprostiju ἀgurativnu kompoziciju koja se kao posebna epizoda onda ponavlja duž određene pruge. Svaki pojedini Akšamijin rad se dijeli na okomite i vodoravne pruge podijeljene na sličice kao različite faze varijacije uzorka. Svaka sličica je ograničena presjekom okomitih i vodoravnih osi te se pojavljuje kao kvadrat ili u dijagonalnom presijecanju ovih osi kao romb, što svakom radu pruža mozaičku strukturu. Ornamentalna popločanost euklidske ravni ishod je križanja određenog broja osi koje stoga djeluju kao zadani koordinatni sustav. Mogao bi to biti, u djelu ovog umjetnika čiji je métir fotografija, trag one rasterske mrežice s kojom se operira u klasičnoj reprofotografiji. (izdvojeno iz kataloga)