Na drugoj strani je ostao RS koji je sve vrijeme opravdavao rusku invaziju, što je potpuno dokazao na briselskom sastanku

PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Komšije su oduvijek bile ustremljene prema građanskom konceptu bh. države. I Srbija i Hrvatska su nacionalne države. Za njih to je prirodno, a za nas naravno neprirodno. Obje države, dakle, nose oznaku “UZP”, a već dugo pokušavaju ubijediti svijet snagom “pravednika” da je BiH nemoguća država i da kao takva posjeduje “fabričku” grešku.

Sastanak koji je u Bruxellesu organizirao predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel očekivao se sa nestrpljenjem i zebnjom u Bosni i Hercegovini i regionu. Nakon iscrpljujućeg zasjedanja postignut je očekivani rezultat. Politički sporazum o principima za osiguranje funkcionalne BiH prihvatila je većina učesnika u briselskim razgovorima. Podržale su ga stranke iz Sarajeva i navodno Dodik uz izdvojeno mišljenje oko Ukrajine, a odbili predsjednik PDP-a Borenović i teatralno čelnik DNS-a Nešić, koji je prikriveni Dodikov igrač.

"RUSKI TRABANT", "PIJUN", "SATELIT..."
Navodno je sporazum spreman podržati i Dodik, sa izdvojenim mišljenjem oko karaktera rata u Ukrajini, dok se Čović skrivao po hotelskim sobama u Bruxellesu. Radončić i Šarović nisu ni došli. Saga je tako nastavljena unedogled. Šta, ipak, treba primijetiti u širem kontekstu.

Najprije, ukrajinska kriza je potpuno razotkrila regionalne žandare i njihove marionete, koji se polahko hvataju u vlastite stupice. Srbija, zemlja u bosanskom susjedstvu, koja je pokrenula četiri rata, i svaki od njih izgubila, sada pokušava isplivati na drugu obalu. Najprije treba reći da odlukom međunarodnog suda srpsko rukovodstvo zajedno sa hrvatskim nosi veliki teret - optuženo je i presuđeno za udruženi zločinački poduhvat prema BiH. Komšije su oduvijek bile ustremljene prema građanskom konceptu bh. države. I Srbija i Hrvatska su nacionalne države. Za njih to je prirodno, a za nas naravno neprirodno. Obje države, dakle, nose oznaku “UZP”, a već dugo pokušavaju ubijediti svijet snagom “pravednika” da je BiH nemoguća država i da kao takva posjeduje “fabričku” grešku. Put za dokidanje BiH pripremile su i rade aktivno preko nacionalnih ekspozitura. Važno je da je u briselskom dokumentu još jednom odbijeno hrvatsko forsiranje konstitutivnih naroda umjesto građana BiH. U tom grmu leži zec koji objašnjava Čovićevo nepojavljivanje u plenarnoj dvorani. U njoj je Charles Michel pokušao dogovoriti sa predstavnicima bh. stranaka plan izlaska BiH na zelenu granu.

Čini se da su ukrajinski događaji, ipak, kod Evropljana stvorili uvjerenje da se treba fokusirati na građansku BiH i pored drugačijih separatističkih rješenja koja od početka nude udruženi HDZ i srpski blok. Evropu je ukrajinska kriza nekako dovela “upamet” i kao da se stvari, napokon, vraćaju prema evropskom kursu - građanskoj BiH. Ovo prije svega zbog jasnog stava službenog Sarajeva prema ukrajinskoj krizi. Sarajevo je bolje od drugih prepoznalo rusku agresiju. Na drugoj strani je ostao RS koji je sve vrijeme opravdavao rusku invaziju, što je potpuno dokazao na briselskom sastanku. Ali, Dodik ovo ne čini zbog Rusa, nego zbog sebe i općih izbora koji su na pragu. On je svjestan velikog ruskog uticaja na Srbe, na koje i on računa u izbornom odlučivanju. Zbog toga je bio spreman da ga nazivaju i najgorim imenima - ruski trabant, pijun, satelit, marioneta - samo ako će to donijeti politički trijumf. Zna Dodik da se u politici ipak broje samo rezultati.

Što se tiče njegovog starijeg “brata” Malog Vuka, koji osmišljava cijelu igru na Balkanu, treba kazati da se on sapleo u vlastitu kučinu. Dok nije nastupila kriza Vučić se razmetao i koristio je sva sredstva koja je imao na raspolaganju, ali najviše novac za podmazivanje srpskih glasača. Uspio je majstorski “zavesti” i kancelarku Merkel. Ona je u njemu vidjela mladog Srbina koji zna biti ljubazan, zaplakati, djetinje se naljutiti, pa odljutiti, biti ovakav ili onakav, ali uvijek biti spreman da prizna snagu jačeg. Onda je u decembru prošle godine u fotelju njemačkog premijera sjeo Olaf Scholz, sasvim drugačiji politički lik koji je promijenio svoj odnos prema Srbiji. Njegov kabinet u kojem sjedi ministrica inoposlova Annalena Baerbock ima drugačiji odnos prema bh. krizi, a uskoro u misiji EUFOR-a treba očekivati njemački vojnike. Vučićevi trikovi kojima je pribjegavao u prošlosti više nemaju koristi. Kupovanje vremena nije dalo rezultate. Svijet koji je možda bio i zaveden napokon se otrijeznio, a Vučić više ne može lavirati. Sam se spetljao, sam će i da padne.

Svjetska zajednica koja je jasno opredijeljena oko Ukrajine ne može više da čeka Vučićeva prenemaganja i njegove jadikovke kako osuđuje rusku agresiju, ali nije spreman uvoditi sankcije Moskvi. Čeka se njegova konačna odluka i sigurno je da neće moći da je izvrdava. Ako bi odlučivao po zakonima ekonomije, on bi svakako odabrao zemlje EU koje su listom uvele sankcije Rusiji. Srbija ima godišnju razmjenu sa EU 30 milijardi eura, a sa Rusijom svega 2 milijarde. Srpski proizvodi su prisutniji na rumunskom tržištu nego u Rusiji, a od 2008. do danas srpska ekspanzija prema EU je porasla za 400 procenata. Zašto se onda Srbi toliko “kače” za Moskvu, zašto ne mogu da je “otkantaju”, a morat će ako žele pratiti evropske i svjetske tokove? U pitanju je dijelom energetski, ali mnogo više politički faktor. To je sudbina Kosova, za koju su Srbi jako zainteresirani. Kažu da je Kosovo duša srpstva. Rusi zasad podržavaju srpske zahtjeve i rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 1244, koja je donijeta prije tačno 23 godine (10. 6. 1999.) i koja u svom tekstu uz zahtjev za povlačenje srpskih vojno-policijskih i paravojnih snaga i stavljanja pod kontrolu UN-a i UNMIC-a, potvrđuje, ipak, suverenitet SR Jugoslavije (nasljedno Srbije).

U REFERENDUMU JE IZLAZ?
Vučić zna da bi priznavanje kosovske nezavisnosti bilo pogubno za svaku vlast u Srbiji, pa i njegovu. U tom slučaju izgubit će važnog saveznika (Rusiju) koji ga je zadužio stavljanjem veta u Vijeću sigurnosti na britansku rezoluciju o Srebrenici 2015. godine. Da ne govorim o energetskim prijetnjama Rusije u slučaju da Srbi okrenu ćurak. Što se tiče energije, Srbija bi mogla progutati očekivana poskupljenja i opravdati ih kod kuće, ali što se tiče Kosova, tu nema vode koja bi mogla oprati Vučića. Od njega svi traže, i Evropljani i Amerikanci, da okrene leđa Moskvi. Takav zahtjev uputio mu je, kako je Oslobođenje najavilo 7. juna i kancelar Scholz tokom posjete Beogradu. Šta sada uraditi?

S obzirom na to da ne smije udarati u lijevo rusko oko, a niti u desno evropsko-američko, Vučić bi u postojećoj situaciji mogao organizirati referendum i na njemu pitati građane šta misle o narednim koracima zemlje. Niko mu ne bi mogao prigovoriti, jer referendum je najšire demokratski oblik javnog izjašnjavanja naroda. Na taj način skinuo bi sa sebe teret konačnog odlučivanja i odgovornosti za odluku koja se dugo traži i dobio najprostiji odgovor u kojem pravcu bi trebalo da se kreće Srbija u budućnosti. Što se tiče para, Srbija ih može pronaći, jer ako je uspjela “umiriti” građane novčanim darovima uoči izbora, što to ne bi mogla učiniti sada. (oslobodjenje.ba)