Glas iz Beograda: rusko-ukrajinski rat, uloga Srbije ...
BITI ILI NE BITI
Objavljeno: 19. May 2022. 21:05:37
Za Medija centar piše: Nikola Lunić
Rat u Ukrajini sve više poprima karakter nepredvidivosti i naglašava sav potencijal nepomirljivosti sukobljenih strana. Pored fatalnih razaranja, nedužnih žrtava i ratnih zločina koji su vjerni pratioci skoro svakog oružanog sukoba, svijet je uglibljen u ratnu histeriju sa sve manje diplomatskih kanala komunikacije. Presedan u istoriji predstavljaju prijetnje nuklearnim potencijalima jer su sve izvjesnije devastirajuće posljedice intervencije i nemogućnost ruske brze pobjede. U ovom trenutku kada je svijet prepun nesavesnih analitičara i oportunih političara, ultimativno se nameću pregovori i diplomatija kako bi se došlo do održivog mirovnog sporazuma.

Aktuelni stavovi nekih od svjetski poznatih eksperata koji jedino trajno rješenje za mir pronalaze u scenariju rasparčavanja Rusije na djelove, pokazuje svu neodgovornost koja može kreirati apokaliptične posljedice po civilizaciju. Iako je Rusija izgubila status velike sile po mnogim pokazateljima, prenebregava se činjenica o njenoj supremaciji u potencijalima za masovno uništenje, posebno u nuklearnim sposobnostima. Upravo zato nam je uprkos svih strašnih slika iz Ukrajine, neophodna suptilnost dijaloga i kreativnost rješenja, a ne bezumna histerija i politička egocentričnost.
Početak rata u Ukrajini je očigledno bio zasnovan na pogrešnim obavještajnim procjenama iz kojih su kreirani maksimalistički politički ciljevi sa osvajanjem teritorije kao imperativom. Time su imperijalni snovi Putina bili u direktnoj koliziji sa vojnim mogućnostima. U toj fazi rata je Rusija pokazala da nije sposobna za moderno ratovanje i operativnu primenu savremenog koncepta disperzije, inicijative i decentralizovane komande. Uz očiglednu inferiornost u propagandnoj, komunikacionoj, obavještajno-izviđačkoj i sajber oblasti, ruska vojska je pokazala neefikasnost u logističkoj podršci i blagovremenom snabdevanju, kao i urušeni moral koji je kroz socio-ekonomske nejednakosti i djelom etničke raznolikosti posljedica društvene diferencijacije. To se najbolje vidjelo u propalom pokušaju brzog osvajanja Kijeva i debaklu sjevernog operativnog pravca gdje nije bilo izgleda za bilo kakav operativni prodor.
Pauza za drugu fazu rata je kupljena fingiranim pregovorima i pseudo diplomatskim naporima koji su omogućili obema stranama koncentraciju snaga, mobilizaciju dodatnog ljudstva i rekonpoziciju ostvarivih ciljeva. Ipak, analizirajući dešavanja u vojnom kontekstu, može se reći da ruska vojska i dalje pokazuje nesposobnost za brzu adaptaciju novonastaloj situaciji. Iako je u proces njene transformacije uloženo stotine milijardi dolara, korjeni ruskog neuspjeha leže upravo u preambicioznim planovima reformi, visokom nivou korupcije i zastarjeloj i loše održavanoj borbenoj tehnici ruske vojske.
Treba imati na umu da je ruska vojska po prvi put od Drugog svjetskog rata ušla u sukob sa jednom jakom vojskom visokog morala koja ima podršku i naroda i međunarodne zajednice. U takvoj situaciji neophodna je sposobnost prilagodljivosti koja se sa ruske strane ne pokazuje na bojnom polju. Trenutna situacija pokazuje rusko vojno nesnalaženje i nemogućnost ostvarenja značajnih operativnih uspjeha, ukrajinsko unaprjeđenje ofanzivnih sposobnosti i nezabilježenu koheziju ukrajinskog identiteta. Upravo zato bi želja Putina bila da se Ukrajina teritorijalno podjeli između susjednih zemalja kako bi se uništili svi tragovi ukrajinske nacije što neodoljivo podsjeća na scenario nakon potpisivanja pakta Molotov-Ribentrop. Ono što se Putinu mora priznati je da ima hrabrosti i vještinu da našminka krah vrijednosti kod ruske nacije i prijetnju cjelokupnoj civilizaciji kao motiv za nadu. Zanemaruje međutim činjenicu da je svaka vrsta šminke kratkotrajna.
Bez obzira što je nedavno javno objelodanjen konačan cilj ruske agresije što bi po Moskvi podrazumjevalo kontrolu južne Ukrajine i teritorijalno spajanje sa Pridnjestrovljem, nije izgledno da će se to i ostvariti. Putin očigledno ima namjeru da sve osvojene teritorije prisajedini Rusiji kroz inscenirane referendume i pozivanjem na presedan Kosova. Ipak, realan scenario je dugotrajni zamrznuti konflikt koji bi trebao da bar načelno, nekim sporazumom, definiše granice na kojima možemo očekivati stalne bezbjednosne incidente i konflikte niskog intenziteta.
Nesporno je da će ovaj konflikt generisati globalne geopolitičke promjene, kao i novu bezbjednosnu arhitekturu. Tehnološki razvoj civilizacije se nažalost inkorporirao i u visoku sofisticiranost savremenih bezbjednosnih prijetnji koje su odavno prevazišle mogućnosti mnogih zemalja da na njih odgovore sopstvenim sposobnostima. Zbog toga je kolektivni sistem bezbjednosti postao optimalno rješenje za mnoge države jer neodrživa neutralnost omogućuje kratkotrajne spoljnopolitičke benefite, ali marginalizuje bezbjednost nacije. Imajući to u vidu, a nakon suverenih odluka Finske i Švedske, možemo očekivati da se NATO širi ne samo na istok Evrope, već i na Daleki istok. U Aziji se SAD, Japan, Australija i Indija usaglašavaju o jačanju bezbjednosne saradnje, a dilema ostaje samo da li će NATO preuzeti globalni format ili će blisko sarađivati sa nekim novim savezom.
Uzimajući u obzir sve aspekte ukrajinskog rata i moguće globalne posljedice u mnogim oblastima, ne možemo a da se ne zapitamo kakve će to refleksije imati na Zapadni Balkan i konkretno na Srbiju. Pritisci kojima je naša zemlja izložena su za sada samo na nivou diplomatskih upozorenja, iako je svima jasno da i Zapad i Rusija gube svoje strpljenje. Tako smo mogli čuti od ambasadora Harčenka da bi pridruživanje Srbije EU sankcijama, Moskva percipirala kao neprijateljski čin. Istovremeno, i Brisel i G7 urgiraju na Beograd da se opredjeli odnosno da prihvati principe Zajedničke spoljne i bezbjednosne politike EU. Odlučnost u namjerama EU smo mogli vidjeti nedavno u Briselu kada je predstavniku Srbije onemogućeno prisustvo na sastancima na kojima su zemlje Zapadnog Balkana raspravljale o evropskoj bezbjednosti.
Često potcjenjujemo naš talenat za sljepilom u međunarodnim odnosima. Ako Srbi ne žele nešto da vide, spremni smo da cijelog života ignorišemo pad Berlinskog zida, a da ispod sovjetske zastave i dalje percipiramo moćnu i nepobjedivu Crvenu armiju. Ipak, istina se razlikuje od zabluda, a savjesna spoljna politika postaje imperativ. I često se deklarativni vitalni nacionalni interesi Srbije moraju kalibrisati u skladu sa globalnim i regionalnim krizama na koje nismo u mogućnosti da utičemo. Ne treba da se zavaravamo da smo sada na raskršću principa jer u ovakvim geopolitičkim poremećajima svako raskršće može lako da postane izbor između održive budućnosti i neizvjesnog opstanka.
Ukoliko uvedemo sankcije Rusiji, čeka nas skuplji gas kao posljedica tendeciozne opstrukcije diversifikacije energetskog snabdjevanja Srbije koju su efikasno sprovodili djelovi izvršne vlasti. Međutim, znatno gore posljedice po Srbiju će biti ukoliko ne uvede sankcije i tako se ne pridruži praktički unisonom pristupu EU. Kao prvu mjeru bi mogli očekivati onemogućavanje pristupa fondovima EU iz kojih smo samo u proteklih sedam godina dobili 1,5 milijardi evra. Pored toga, izgubili bi i bilateralne finansijske podrške sa Zapada, a njemački parlament je već usvojio zaključak u kome se takav scenario najavljuje. Pregovori o pristupanju EU bi mogli biti suspendovani na neodređeno vrijeme, a građani bi se ukidanjem šengenskog viznog režima češće "družili" u redovima ispred zapadnih ambasada.
Nadalje, moglo bi se očekivati i uvođenje sankcija prema eksponiranim akterima proruske politike u Srbiji, sa posebnim akcentom na posljenicima javne riječi. Usvojena politika EU sankcija će se bez tolerancije odnositi i na sva pravna lica u kojima ima ruskog državnog vlasništva što bi moglo da značajno utiče na ekonomsku stabilnost Srbije, ali i na ostvarivost procjena našeg daljeg razvoja. Sankcije bi se mogle lako pojačavati sve dok fokus javnog i političkog diskursa ne bude usaglašen sa spoljnom politikom EU odnosno sa vrijednostima kojima deklarativno težimo.
Ono što bi trebalo da još više zabrine od mogućih sankcija je politika izolacionizma. Ukoliko Srbija, koja ima nepromjenljivo geopolitičko okruženje, nastavi sa diplomatskim levitiranjem i mirnodopskom politikom sedenja na više stolica, mogla bi se lako naći u makazama izolacije, kako privredne, tako i saobraćajne, turističke, ekonomske i posebno bezbjednosne. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju predstavlja okvir odnosa Srbije i EU koji nosi odgovarajuće obaveze i pravila ponašanja, uostalom kao i obaveza postepenog pridruživanja Zajedničkoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici EU. Ukoliko Srbija zanemaruje obligacije, onda se to isto može očekivati i od strane EU, ali sa katastrofalnim posledicama po privredni razvoj Srbije. U takvom scenariju bi se građani Srbije mogli lako suočiti sa inflacijom nalik onoj iz 90-tih prošlog vijeka.
U takvim sumornim opcijama, uz nestabilne regionalne odnose, nezatvorene knjige sukoba i opterećujuće breme istorije, veoma je lako fabrikovati razloge i za eventualne naredne ratove na Balkanu. A Srbiji bez potencijala savezništva, bez privrednog rasta i bez demografskog priraštaja ne trebaju ratovi, posebno ne porazi. Zato je sada odgovornost na Tebi! - odnosno na svakom pojedincu koji bi trebao uz svu emotivnu senzibilnost, donijeti jedino moguću odluku ukoliko želimo svojoj djeci da ostavimo nadu, budućnost i perspektivu. I ne treba se opterećivati pravednošću jer pravde nema, niti je kroz istoriju civilizacije bilo. Postoji samo moć velikih sa kojima moramo koketirati u granicama mogućeg kako bi ostvarivali naše nacionalne i deklarisane regionalne interese.
Sa druge strane, svaka kriza otvara i nove mogućnosti. Zapadni Balkan bi se lako mogao naći u EU po ubrzanoj proceduri ukoliko pokaže inicijativu, pouzdanost i povjerenje. Njemački kancelar je više puta naglasio takvu mogućnost koju je u političkom i javnom diskursu kreirala agresija Rusije. Dvoumljenje u vezi sopstvene sudbine poput danskog kraljevića Hamleta u legendarnom monologu "Biti ili ne biti – pitanje je sad", legitimno je. Ali niko nema pravo dovoditi sudbinu nacije i države u pitanje. Izbor nije lak, ali je jedino moguć! I bez obzira na sve lukrativne opstrukcije, kognitivne zablude i maligna dejstva, obavezni smo da investiramo u budućnost i dosljedno slijedimo put evropskih integracija. A braća, ukoliko nas tako stvarno percipiraju, to će sigurno shvatiti i podržati, jer u suprotnom nisu, niti su ikada bili, naša braća.

Autor je izvršni direktor Savjeta za strateške politike