MEHMED MEŠA DELIĆ: Ali, ono što ne mogaše da urade požari, poplave, austrijske čete, kao o razorni zemljtres 1969. godine ljepotici Ferhadiji, učini razorni – SRBOTRES, sedmog maja 1993. godine srbo – četnici ljepoticu Ferhadiju sravniše sa zemljom, kamen razvezoše širom grada i okolice kako ga neimari ne bi nikad više pronašli i ponovo ugradili. I Sahat – kula, koju su nazivali „Banjalučki Big Ban“ srušiše 15. decembra 1993. godine, oni isti srbo – četnici. Dugo je potrajalo da Ferhadija i njena viletna munara zapara banjalučko nebo i da se čuje ezan. Obnova počinje 2005. godine i sedmog maja 2016. godine ponovo se u njoj klanjaju svi namazi.

Legenda je predaja, divna priča o nekom neobičnom, najčešće važnom i bitnom događaju. Legenda se najčešće prenosila usmenom predajom, koja kombinira elemente s imaginarnim ili divnim elementima, uokvirenim u specifični i povjesni kontekst.

Legenda se prenosi s generacije na generaciju usmenom tradicijom. Ona je dio folklora grada ili regije.
Na sreću bilo je i onih koji su legende zapisivali i na taj način sačuvali od zaborava. Jedan od njih bio je Ivan Frano Jukić koji je 1843. godine objavio prvu legendu o poznatoj banjalučkoj džamiji Ferhadiji. Legenda glasi:

„Još bivši djetetom čuo sam pripovijedat, kako su Turci tri neimara, kada su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još gdjegod takvu načinili. Ovo pročuvši neimari, naprave sebi krila i tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorijeti bradava, koji leteći se izvrnu i odsjeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sad kazuju grobovi, a treći ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se“.

Ante Hangi je zabilježio sledeću legendu:
„Kad je džamija bila gotova, pitao je Ferhad – paša neimara, majstor bašu, Radu, da li bi mu mogao još ljepšu džamiju namjestiti. Rade mu odgovori, da bi, kad bi mu bolje platio. Kad to čuje Ferhad – paša, vrlo se razljuti, zatvori Radu i njegove neimare na munaru i reče im, da će ih za tri dana pogubiti. Kad to čuju majstor baša Rade, reče svojim drugovima: „Šta ćemo sada braćo? Ako se ne spasimo, svi ćemo poginuti“. Svi neimari nikom ponikoše i niko ga ne znade savjetovati. Iz te nevolje spasi ih sam Rade. Na munari, naime, ostalo je još nešto lipove građe i on načini od nje krila sebi i svojim drugovima. Kad bi trećeg dana u zoru sleti Rade sa munare, preleti preko Vrbasa i doleti do sela Rebrovca. Tu pane, slomi si rebro, i odatle selu ime Rebrovac. Pavao pane u Pavlovcu, Simun u Šimiću, Ivan u Ivanjskoj, a Dragoje u Dragom blatu i tako su ta mjesta po njima dobila svoja imena“.

Milena Preindlsberger – Mrazović također je donijela kratku legendu o Ferhadiji:
„Kada je paša, vraćajući se sa jednog od mnogih svojih pljačaških pohoda iz Hrvatske, vidio savršenu građevinu nije mu se nikako svidjela, te je zatvorio kršćanske graditelje Petra i Bare u džamiju, da bi oni tamo umrli od gladi. Ali oni naučiše sebi krila od tresaka (iverija) i odletješe preko grada prema sjeveru. Gdje se spuštao Petar, nastade kasnije na jednom brežuljku krasni franjevački manastir Petrićevac, a gdje se spuštao Bare sa svog leta nastade mjesto Barlovci.“

Rudolf Maldini u svojoj knjizi „Bosna i Hercegovina“ također donosi legendu o Ferhadiji:
„O njoj priča otmeni naš Ali – beg Omerbegović lijepu priču. Kad je Ferhadpaša prije 400 godina ratovao s bosanskim banom, pobijedi ga i zarobi. Na molbu banove majke pusti joj paša sina, ali je zahtijevao od njega dvoje: prvo, da sagradi tri kamene ceste, koje vode iz Basnjaluke u okolinu. Te ceste i danas postoje i zovu se „kaldrme“. Drugo, da sagradi Ferhadiju džamiju, koja je prije bila crkvom.

Ova je džamija stajala silne novce pa kad je bila gotova, ban nije imao više ništa svoga. Dođe paša i nađe tri radnika u džamiji, te od njih čuje kako je ban osiromašio. „Kad je tako“, reče, „zašto nijeste od mene tražili novac za džamiju?“ „Ban ti je obećao, pa htjede riječ i održati, niti bi se itko međ nama našao koji bi tebi otišao novac moliti“, rekoše sva trojica. „Kad je tako, onda ste moji robovi“, reče paša i zaključa džamiju. Radnici molili, da ih pusti, ali on ne htjede, jer su ga uvrijedili. Oni se domisle jadu i načine od letvica sa krova džamije krila i njima prhnuše. Jedan na najbliži desni brijeg, kojem i danas ime Petričevac“.
Ivo Šajnović je zapisao ovu legendu u Kolima o Ferhadiji:
Gamija Veradija
(Kola u Bosni)


Ono bio ban u Banja Luci, neki Ošpergan. Pa Turci kad nadrvati i osvojiti Bosnu, zarobili i toga bana pa baciti u tamnicu. Ele vrijeme po vrijeme, doći Vewrad – paša pa mu mater ucijeniti, a bio taj ban zgodan i siguran ko kral jedan. Ucijenio je, reko, da pogradi i napravi kaldrmu iz ovu i iz onu stranu Vrbasa; ponda, da sagradi i ispravi gamiju, kakvu nema u Bosni – ovu istu, što je gledaš, Veradiju. To, veli, sve da joj je zaisko, i to još za tri reda da bude sve gotovo. – Ele mati, ko mati neboga priproda sve, što je god imala, pa će to raditi. Naiđe, veli, lude i majstore, i zbilam, za tri reda sve to pograditi i izmoći.

Ele, kako mu drago, kad sve to dovršiti, oh kad gamija ko gamija Veradija, pjeva! Onda će paša upitati majstore: „morete li“, veli „levšu gamiju napraviti?“ a oni napako po se reći, da mogu, ama za bole novce. To, veli, paši učmetisati, ko paši. „Vidi ti“, veli, „šta Vla izgovara“, te za sablu i osjiče glavu jednom. I čuj, šta će se treviti! Veli, da je bez glave poteko kroz svu čaršiju, pa kroz Hiseta, pa u Gorni Šer, pa više Gornega Šera na ?no brdo sve bez glave. A zvati se taj Čeh, pa Čeh, a Turci iskrenuti u Šeh, pa eno i danas se zove ono brdo „Šehitluci““. Ele, što ću ti kazivati, bila su još četvorca majstora, pa će ti paša i nima posijecati glave; ama, oni domoliti pašu, da im dade suhe lipovine, da samo još šerefe na munari dovrše, pa onda veli, nek siječe, vješa, šta hoće nek radi. – A baš, osim oni biti mudri, čut ćeš sad! – Ele paša nima povladiti, a oni, moj brajkoviću, kakvo šerefe, kakvo li što! – pograditi sebi krila, pa kad se obnoćati i uvatiti zgodu, jedan s munare bježi na krilima. Jednom, veli, bilo ime Petar, pa pasti na Dudiću, eno kod manastira, pa se otadaj prozvati to mjesto „Petrićevac“; drugi se zvati Pavo, pa đe on pasti, prozvati se mjesto „Pavlovac“; treći pasti eno pred rebro Vrbasa na 'nom brdelku pa nekako prebiti, pa se eno i dan dani zove „Rebrovac“; četvrti jope pasti u nekakvo blato, kad se ne ubih!“ Pa otadaj „Drago blato“.
A ban? Pravo paša ga pušćo iz tavnice, pa nebog reko: „Uvatio si, pašo, ticu, ama je nijesi znao operušati“.

Uzdo se jadnik u svoje blago i dobro, a vama nije znao, šta je bilo; pa kad došo kući, niđe ništa, osta go ko prst.

Ele, kako mu drago, to bilo i bitisalo; gamija jest,eh! Treba sad zemle za gamije, ko i svake gamije što ima, pa se to zove gamijsko (vakufsko). Ele, Verad – paša na spahije: ti 'š ovoliko, ti 'š ovoliko; i zbilam pošuraju se, ama kako? Narede se tako: koliko konanik mogne za red objati iopkoliti na konu. Verad – paša nađe nekog Omera, pa će on jašiti. I to je živa istina! Eno i danas u Donih Koli „Omerova luka“ i vrelo u Omerovoj luci, đe je klano podne i odmaro se. 'Nakog vrela i 'nake vode, ja mlim, nema u Bosni! – Ele kad biti vrijeme i sat, kad će obići, izađe Verad – paša i oni negovi prvci na Jajačku stijenu pa će tuđeka čekati i izgledati, hoće li doći u rečeno vrijeme. Kad, veli, taman u dekiku (čas) došo. Ama bio mu kon vranac, pa kad izbio đokat – pobijelio od pjene, pa mu reći, da je kona promijenio. On: „nije“ oni: „jest“, a on ništa, veli, za čevrmu pa skine pjenu s kona. Čuješ li ti!?
A ko je bio Ferhad – paša graditelj džamije?

Ferhad – paša je osnivač današnje Banja Luke. Na prostoru između Crkvene i Vrbasa izgrađen je Donji šeher. Na ovome je mjestu „od godine 1576, do 1578. izradio ništa manje nego dvije stotine i šesnaest objekata: poznatu džamiju Ferhadiju 1579. godine, kraj nje mekteb i turbe za sebe, pa šadrvan i hamam, za njih poseban vodovod, zatim sahat – kulu, javne zahode, karavan – saraj i ambar za žito, pa u neposrednoj blizini džamije 200 samih obrtničkih i trgovačkih dućana, čitavu dakle čaršiju, dalje most preko potoka Crkvene, drveni most preko Vrbasa, u blizini tih objekata do 3 km kaldrme u širini od 5 aršina (aršin 65 – 75 cm) od Gornjeg šehera do potoka Crkvene“.

Požari, poplave, austrijske čete i zub vremena uništili su mnogo, ali su ipak ostali neki značajni objekti koji su čuvali živu uspomenu na svog osnivača. Džamija Ferhadija, Šadrvan, Turbe i Sahat – kula stajali u Banja Luci kao najljepši arhitektonski spomenici turskog perioda.

Razorni zemljotres 1969. godine je razorio Banja Luku pa i njenu ljepoticu Ferhadiju. Zahvaljujući velikoj solidarnosti ljudi iz svih dijelova bivše YU grad se opravio i počinju nicati novi stambeni objekti. Nije Banja Luka zaboravila ni svoju ljepoticu Ferhadiju koja biva ponovo obnovljena i vraćena u prvobitno izdanje.

Ali, ono što ne mogaše da urade požari, poplave, austrijske čete, kao o razorni zemljtres 1969. godine ljepotici Ferhadiji, učini razorni – SRBOTRES, sedmog maja 1993. godine srbo – četnici ljepoticu Ferhadiju sravniše sa zemljom, kamen razvezoše širom grada i okolice kako ga neimari ne bi nikad više pronašli i ponovo ugradili.

I Sahat – kula, koju su nazivali „Banjalučki Big Ban“ srušiše 15. decembra 1993. godine, oni isti srbo – četnici.

Dugo je potrajalo da Ferhadija i njena viletna munara zapara banjalučko nebo i da se čuje ezan. Obnova počinje 2005. godine i sedmog maja 2016. godine ponovo se u njoj klanjaju svi namazi.

Medžlis Islamske zajednice Banja Luka ima u planu da ponovo izgradu i Sahat – kulu, koja će da otkucava vrijeme kao i sve one vijekove dok je ne sruši – SRBOTRES.