U vrijeme Kraljevine Jugoslavije obrezivanje (sunećenje) vršilo se prema Uredbi o obrezivanju (sunećenju) - circumcisio muslimanske i jevrejske muške djece, od 17. jula 1925. godine. Obrazivanje (sunećenje) muške djece bilo je podvrgnuto strogom nadzoru sanitetskih vlasti i nije se smjelo vršiti bez ovlaštenja. Dozvolu za obrezivanje davalo je Ministarstvo narodnog zdravlja, odnosno njen ovlašteni organ. U državnim bolnicama, na hirurškom odjeljenju, osnivali su se tečajevi za obrezivanje djece, teorijski i praktično, koji su trajali šest nedjelja.

Pošto je bilo dosta slučajeva povreda djece zbog nestručnog rada, režim Socijalističke Jugoslavije pitanje obrezivanja predaje u rad isključivo ljekarima-hirurzima, odnosno pod nadzor Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku NRBIH.

Tako Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku NRBiH 18. marta 1955. godine donosi nekoliko zaključaka po pitanju obrezivanja muslimanske muške djece:

a) obrezivanje je jedan operativni zahvat koji zahtjeva poznavanje operativne tehnike, sepse, hemostaze, što se ne može postići jednim kursom.

b) svake godine na području NRBIH dešava se oko 100 slučajeva evidentiranih povreda na udu dječaka između 1-10 godina, što je posljedica rada nestručnih lica.

c) u izvjesnim slučajevima u posljednih nekoliko godina ustanovljen je definitivni invaliditet dječaka koje nije bilo moguće rehabilitovati ni u našim ni u stranim ustavnovama, sposobnim za plastične operacije.

Mnogi su ove zakjučke Savjeta shvatili kao zabranu obrezivanja (sunećenja) kao vjerskog čina. Drugi su opet dobronamjerno isticali problem vršenja obrezivanja isključivo kod ljekara-hirurga, zato što je ljekara-hirurga bilo veoma malo i nalazili su se u velikim gradovima, dok su se mnoga djeca nalazila u zabačenim i udaljenim mjestima te bi bili izloženi velikim matrijalnim izdacima dolaskom kod ljekara.

Ulema-medžlis je stoga predložio da se pored ljekara uzmu, iz redova tadašnjih berbera, najkvalifikovaniji i najsposobniji, makar im se to uvjetovalo i polaganjem nekog dopunskog ispita pred ljekarom-hirurgom ili nekom stručnom komisijom.

Savezna vjerska komisija za zdravlje se na kraju složila sa prijedlogom Ulema-medžlisa da akt obrezivanja mogu vršiti osposobljena lica, koja posjeduju svjedodžbu izdatu od zdravstvenih ustanova, pa je Ulema-medžlis na osnovu toga izdavao Privremena ovlaštenja za obrezivanje (sunećenje) muslimanske muške djece. (GHB, Arhiv IZ, Varia, V-35-32_1955)

Spisak berbera, obrezivača:
1. Mišić Sefkija -Sarajevo,
2. Skaka Abdulah - Sarajevo,
3. Kalajdžić Muradulah - Zenica,
4. Sinanagić Muhamed -Visoko,
5. Salčinović Hamdija - Zenica,
6. Ademović Mujo - Jajce,
7. Ademović Abas – Banja Luka,
8. Piralić Šerif – Bihać,
9. Mulamehić Rašid – Travnik,
10. Mandžukić Mustafa – Tešanj,
11. Čaušević Alija – Sarajevo,
12. Čaušević Ahmed – Sarajevo,
13. Abazović Daut – Sarajevo,
14. Lehovac Abdulah – Zvornik,
15. Javaragić Derviš – Bihać,
16. Duna Samija – Banja Luka,
17. Abazović Musa – Sarajevo,
18. Berberkić Hasan – Foča,
19. Berberović Muhamed – Cazin,
20. Adilagić Hasan – Cazin,
21. Berberović Sead – Tešanj,
22. Jusić Salih – Goražde,
23. Štrkljević Mahmut – Kulen Vakuf,
24. Hadžibajramović Hasan – Stari Majdan,
25. Sadiković Salko – Sarajevo,
26. Gojačić Mehmed – Kladanj,
27. Kazaferovć Fehim – Bosanska Krupa,
28. Ćamil Muhamed – Mostar,
29. Mahmuljin Idriz – Kozarac-Prijedor,
30. Omeragić Munib – Donji Vakuf,
31. Mandžukić Ibrahim – Tuzla,
32. Fazlić Hasan – Kozarac,
33. Jahić Ahmet – Konjic,
34. Hadžijusufović Muharem – Gornja Tuzla,
35. Kreso Šukrija – Vogošća-Sarajevo,
36. Salihamidžić Hasan – Jablanica-Konjic,
37. Hadžiomerović Džemal – Mostar,
38. Mujagić Mehmedalija – Bijeljina,
39. Kalajdžić Hamid – Mostar.

Vjerovatno je bilo još osoba koje su vršile obrezivanje u to vrijeme a koje ovdje nisu navedene. Mi smo naveli spisak berbera kojima je Ulema-medžlis izdao privremeno odobrenje za vršenje obrezivanja muslimanske muške djece iz aprila 1959. godine.

„Sunećenje je po hanefijskom mezhebu pritvrđeni sunnet, a ne stroga obaveza kako za izvornog muslimana tako i za konvertita. U svakom slučaju, u pitanju je važan vjerski čin koji ne bi trebalo propustiti izvršiti tim prije što je potvrđena njegova korisnost i sa zdravstveno-higijenske strane.“ (prof. dr. Enes Ljevaković, Preporod, april 10, 2008.g).

Priredio: Muhamed Hodžić.