U Mostaru na svečanoj akademiji povodom obilježavanja 30. godišnjice od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine govorio je dobitnik Zlatnog ljiljana Željko Komšić, član Predsjedništva BiH. Njegovo obraćanje objavljujemo u cjelosti:

"Poštovani saborci, građani Mostara, Hercegovine, izuzetno mi je zadovoljstvo što sam danas ovdje, sa vama, u danu kada obilježavamo trideset godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Sa ove vremenske distance od trideset godina, a kada uzmemo u obzir i postojeći politički i sigurnosni kontekst, sa sigurnošću možemo reći da je Armija Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa MUP-om RBiH, najzaslužnija za opstanak države Bosne i Hercegovine. Niko nije zaslužan više od pripadnika Armije BiH i MUP-a RBiH za činjenicu da prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije, u maju 1992. godine, nije ostao mrtvo slovo na papiru.

Ostavljeni od strane Ujedinjenih nacija na milost, odnosno nemilost agresoru, pripadnici Armije BiH, u početku, skoro bez ikakvih sredstava za borbu i odbranu države, podnijeli su nadljudske napore kako bi sačuvali svoju domovinu, i u tome su uspjeli. Bilo je trenutaka, posebno tokom teške 1993. godine, kada se, uslijed dvostruke agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, činilo da je sve izgubljeno, ali se ni tada nije klonulo duhom ni posustalo.


Za pregovarački stol nikada se nije sjedalo u okolnostima kada su snage Armije BiH bile u nepovoljnoj poziciji, nego suprotno. Želim ovdje napomenuti da su i Washingtonskom i Daytonskom sporazumu prethodili porazi agresorskih snaga. Dakle, mirovni sporazumi potpisivani su tek nakon što bi Armija BiH razbila napade agresora, i to je ono što se danas ne smije izgubiti iz vida, jer imam osjećaj, kao i, vjerujem, mnogi među nama ovdje, da nama u konačnici ne bi bila ni dopuštena pobjeda. Jer malo je bilo što nam je nametnut embargo, trebalo nas je spriječiti da oružjem koje smo oteli od agresora oslobodimo domovinu.

Svaki od sedam korpusa Armije BiH dao je ogroman doprinos odbrani domovine, međutim, ovdje danas želim posebno naglasiti značaj Četvrtog korpusa Armije BiH, koji je tokom agresije, skoro sve vrijeme vodio borbu protiv dva neprijatelja. Taj teret na svojim plećima najviše su osjetili pripadnici Armije BiH u ovom gradu, u koji su se slili, izbjegli i prognani, sa juga i jugoistoka naše države. Herojski podvizi Mostaraca koji su se, kako je jedan od mostarskih komandanata kazao, borili do kraja, bez obzira na cijenu, spasili su ne samo ovaj grad, nego i državu Bosnu i Hercegovinu na ovim prostorima. Svakako ne treba nikada zaboraviti ni borbu Konjičana i Jablaničana, koja je bila od iznimne strateške važnosti za komunikaciju sa Sarajevom. Da je agresor uspio oteti namjensku industriju u Konjicu, pitanje je kako bi ovaj rat završio. Možda bismo i tu gledali iste one slike iz Srebrenice ili slike koje danas gledamo iz Ukrajine. Stoga je značaj Četvrog korpusa za odbranu države nemjerljiv i ja koristim i ovu priliku da saborcima čestitam na svemu učinjenom.
Međutim, ni trideset godina poslije, napadi na državu Bosnu i Hercegovinu nisu prestali, samo se vode drugim sredstvima. I dalje se odbacuju presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a na temelju onoga što je presuđeno i dalje se vode i provode politike nekih stranaka u zemlji, podržane politikama izvan zemlje.

Presudom „Šestorki” utvrđeno je da je postojao međunarodni oružani sukob u Bosni i Hercegovini i stanje okupacije, na način da je susjedna Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u tzv. Herceg-Bosni.


Cilj toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog entiteta, barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj, kako bi se ponovo ostvarilo navodno ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, odnosno da on postane nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, tijesno povezana s Hrvatskom.

U tom pogledu, presudom je utvrđeno, između ostalog, da su HVO i tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora. Posebno je utvrđeno da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinila agresiju na Bosnu i Hercegovine, te da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Ako ovo uporedimo sa današnjim politikama HDZ-a u Bosni i Hercegovini, a posebno sa stavovima koje čujemo iz zvaničnog Zagreba, nameće se jasan zaključak da se i danas radi o istim politikama, odnosno o nastavku realizacije udruženog zločinačkog poduhvata u mirnodopskim uslovima, kroz ograničenu reformu Ustava i izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine.

Kako drugačije shvatiti toliku težnju za etnički čistim izbornim jedinicama, vezanim za dijelove teritorije Bosne i Hercegovine iz kojih bi trebali proizaći tzv. legitimni politički predstavnici konstitutivnih naroda. Umiješanost susjedne Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, koje se ostvaruje kroz njihove satelite iz HDZ-a, lako se može pokazati na primjerima neutvrđene međudržavne granice, problemu oko granice u Kostajnici, pitanju Trgovske gore, zatim neovlaštenog korištenje hidropotencijala iz Buškog jezera, koji susjedna Hrvatska koristi na osnovu ugovora sa tzv. Herceg-Bosnom I, najzad, pitanje međudržavne granice na moru, gdje smo vidno oštećeni, a što predstavnici HDZ-a u strukturama vlasti Bosne i Hercegovine opstruiraju i ne dozvoljavaju da se ova pitanja riješe. Oni vidno rade u korist i za interes susjedne Hrvatske, a skoro nikako u interesu Bosne i Hercegovine. Zar ovo nisu dovoljni pokazatelji nastavka realizacije ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata?

Dodajmo i tu priču oko reforme izbornog zakonodavstva, koja jedino može biti obavljena ako se u potpunosti primijene evropski standardi, odnosno u skladu sa onim što je naloženo u Mišljenju Evropske komisije i presudama Evropskog suda za ljudska prava. I znate šta je tu problem? Neće tako nešto da prihvate oni koji bi ovu zemlju dodatno etnički podijelili i naš državni suverenitet isporučili susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, dajući im neograničenu političku moć da upravljaju našom Bosnom i Hercegovinom.


Lako ćete prepoznati o kojim se političkim akterima radi, a koji svoje cjelokupno političko djelovanje usmjeravaju na ostvarivanje političkih interesa susjednih zemalja. To je apsolutno neprihvatljivo. To devalvira našu herojsku borbu za Bosnu i Hercegovinu. Takvima moramo reći odlučno NE i zaustaviti svaku dalju etničku i teritorijalnu podjelu zemlje, kako bismo očuvali državu Bosnu i Hercegovinu.

Ona se može očuvati, pa čak i unaprijediti samo na jedan način, a to je da svi njeni građani imaju ista prava, da zemlju organizujemo kao državu jednakopravnih građana, ma koje etničke, vjerske ili kulturološke pripadnosti bili. To je taj ideal, građanske Bosne i Hercegovine u kojoj smo svi ravnopravni, a time se nikako ne poništava, ne uzurpira, niti se dira u bilo čiji etnički ili vjerski identitet.

Neko će možda reći da je to idealizam, da je to nemoguće, utopija, ali ja mislim da je moguće.
Da 1993. godine nismo vjerovali da je moguće odbraniti državu, danas ne bismo imali ni ovakvu državu, koja nije savršena, ali je ipak naša i bolju nemamo. Za nju se vrijedi boriti, i vrijedi vjerovati ljudima koji se za nju iskreno i danas bore. Takvih ima dovoljno, i bit će ih sve dok je države. To su možda oni koji su najtiši među nama, ali zato najvjerniji."