Ima nešto neobično i neobjašnjivo lijepo u izvedbama sarajevskog interpretatora i velikana sevdalinke Arifa Alajbegovića. To nešto lijepo u njegovoj izvedbi, koliko je tiho i blago, u toj mjeri je, isto tako, duboko i snažno, koliko emotivno i nježno, jednako je prodorno i oštro. U sevdalinci koju pjeva Arif Alajbegović, uz jednu nevjerovatno duboku emociju, osjeća se da njom vlada nešto posebno, nešto snažno i nježno, nešto mahalsko, sarajevsko, bosansko.

Alajbegović je i sam blag, nenametljiv i skroman čovjek. Šta je to čarobno u njegovim izvedbama sevdalinke sigurno je jasnije nekome ko ga je imao priliku sresti i s njim porazgovarati. Onaj kome je pripala ta čast da upozna ovog neobično blagog i skromnog gospodina, može, možda, lahko donijeti i zaključak da to, lijepo i čarobno u njegovim sevdalinkama, proizilazi iz činjenice da Arif u svaku svoju izvedbu unosi ogromnu količinu samoga sebe. Drugim riječima, Arif Alajbegović je jedan od onih interpretatora sevdalinke, a oni su mnogo više od izvođača pjesama, koji vrlo vješto prezentuju način na koji oni u sebi osjećaju i doživljavaju samu pjesmu.

U tom smislu je Alajbegovića kao ličnost, sa svim svojim osobinama koje su prožete neobičnom blagošću, moguće doživjeti i posmatrati kao svojevrstan manifest sevdaha, odnosno sevdalinke. U najkraćem, za Alajbegovića sevdalinka nije samo pjesma, ona je način života, on sevdalinku živi ne samo kroz njenu interpretaciju, ne samo glasom, već cijelim svojim bićem. Arif Alajbegović je u tom smislu vjerni vitez sevdalinke, čovjek koji je na nju ostavio i ostavlja neizbrisiv trag. Arif Alajbegović je epicentar sevdaha, piše Anadolu Agency (AA).

Muzika kao porodična tradicija
Razgovarali smo u sarajevskoj Art kući sevdaha, muzeju posvećenom autorima, interpretatorima i velikanima sevdalinke, gdje je i kutak posvećen njemu. Pokazuje nam svoju fotografiju s tekstom autora rahmetli Vehida Gunića, poznatog novinara i publiciste, široj javnosti poznatijem po kultnoj emisiji "Meraklije", koji ga možda u tom tekstu i ponajbolje opisuje. Gunić Alajbegovića naziva "tumačem sevdalinke" koji, kako piše, ne pjeva, već iz smirene intonacije pjesmu tumači.

Alajbegović se u razgovoru za AA prisjeća trenutaka kada se prvi put susreo sa sevdalinkom, a to je bilo sredinom prošlog stoljeća, kada je još bio dječak.

"Bilo je to davno, prije nekih 60 godina. Ja inače potičem iz porodice muzičara. Otac je bio u Kulturno-umjetničkom društvu 'Gajret'. Tako da je to i na jedan način nasljedstvo moje porodice, oca, brata; sestra mi je isto veoma lijepo pjevala. Ja sam počeo svirati još u osnovnoj školi, tada sam bio u školskom tamburačkom orkestru, svirao sam primu. Nakon završetka osnovne, potom i srednje muzičke škole, bio sam u kulturno-umjetničkom društvu 'Refik Šećibović', na Sedreniku, gdje sam počeo svirati i gitaru", priča Alajbegović.

Kao električar po struci, uvijek je, kaže, volio žice, pa vjeruje da su mu upravo zbog toga bile suđene žice na gitari, instrumentu koji najčešće svira.

Ipak, u tim vremenima njegovog početka, kaže kako nije mogao svako sebi priuštiti neki instrument, mogli su se pronaći samo u kultruno-umjetničkim društvima. Njegov brat, koji je također svirao, povremeno je donosio gitaru kući, a Arif je tu i vidio "svoju priliku".

"Mene je to toliko interesovalo da bih ja, kada bi brat otišao na posao, uzimao gitaru i po cijeli dan svirao. Nisam ja tada ni znao šta ja to sviram, ali meni je bilo lijepo. Kad bi se brat vratio s posla i pitao ko je dirao gitaru, ja bih odgovarao da ne znam. On bi onda tražio da mu pokažem prste, a oni su bili krvavi od cjelodnevnog struganja po žicama. To su bili moji prvi koraci i tako je sve počelo", priča Alajbegović.

"Pjevaš tako da ne čuje hastal do tebe"
O sevdalinci je učio od oca, koji je također pjevao. Nikada nije zaboravio očeve riječi, koji je govorio, "kad pjevaš, pjevaj tako da te ne čuje onaj hastal do tebe", što na određeni način definiše i Alajbegovićeva kao interpretatora.

Prisjeća i svog prvog nastupa sa na Dubrovačkim ljetnim igrama 1982. godine. Kasnije je ušao u orkestar TV Sarajevo, potom nastupao s brojnim drugim čuvenim orkestrima, s Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Miloradom Todorovićem, Branimirom Đokićem, od kojih je, kako i sam kaže, mnogo naučio. Snimio je oko 20 pjesama.

Za sevdalinku kaže da je ona jedno veliko umijeće i doživljaj, sevdalinka je ujedno i poezija, a ona je, kako kaže, bosansko čudo. Vrlo je bitno da se sevdalinka doživi na pravi način.

Doživjeti pjesmu kao film
"Vrlo je bitno da se pjesma doživi. Pjesmu moraš doživjet kao film, jedino je tad uspješna. Pjevaš što laganije i njene slike ti same dolaze ispred očiju. Moj otac je govorio: 'Kad pjevaš, pjevaj nazalno.' I tako mi je u duši, i ja je tako i osjećam. Nemoj, kaže, da hastal do tebe čuje šta ti pjevaš, biće im interesantnije kad ti dođeš do njihovog stola", govori Alajbegović.

Na pitanje koliko je sevdalinka zastupljena u jednom njegovom danu, Alajbegović odgovara kako je sevdalinka uvijek uz njega.

"Evo sad dolazeći ovamo, zaustavila su me trojica ljudi, ja ih uopće ne poznajem. Kažu mi: 'Arife možeš li nam otpjevati jednu pjesmu?' Ja kažem: 'Mogu.' Otpjevao sam 'Što li mi se Radobolja muti'", kaže Arif, završavajući svoj stih.

Najdraža sevdalinka mu je kaže "Ašik ostah na te oči", snimljena dave 1936. godine, pojašnjavajući kako je ona posebna jer u sebi ima nešto.

Alajbegović je govorio i o tome šta mu predstavlja vrhunac u izvedbi neke sevdalinke, na što također daje originalan odgovor.

"Vrhunac mi predstavlja kada doživim taj jedan momenat i kada mi bude stvarno lijepo. Kao da sam u nebesima, ko da negdje letim, kao da me neko negdje nosi", kaže Alajbegović te nastavlja:

"U sevdalinci je prisutna jedna ležernost, jedan osjećaj koji čovjeka smiri, negdje ga odnese. U duši osjeća svu tu ljepotu prirode, cvijeća, planina, rijeka, mora. Sevdalinka je takva, od nje nema ljepše stvari na svijetu."

Specifičnost nazalnog pjevanja
Ono što je za Alajbegovića specifično jeste njegovo nazalno pjevanje, za koje ističe kako u vremenu kada je on stasavao u pjevača, nije bilo toliko popularno. Međutim, nikada nije ni pomislio da pjeva drugačije nego onako kako osjeća.

"Ja sam uvijek pjevao onako kako ja to doživljavam, nisam nikoga htio imitirati, niti slijediti, pjevao sam onako kako sam osjećao, iz mahale, kako sam slušao stare ljude po Hridu i Vratniku, to je u mene ušlo. Tako je u mene usađeno. Moj otac je tako pjevao, Zaim Imamović je tako pjevao", govori Alajbegović.

Dotakao se i novih generacija i mladih interpretatora koji bi trebali sačuvati tradicionalnu sevdalinku. Alajbegović kaže kako ima talentovanih pjevača, nažalost, dodaje, veliki je broj onih koji brzo bježe šundu, misleći da tako mogu nešto i zaraditi.

"Ja sam ostao svoj i sačuvao sam svoju tradiciju i taj odnos prema sevdalinci", poručuje Alajbegović.

Ono s čim se tradicionalna sevdalinka danas susreće jeste i činjenica da se ona sve više interpretira u nekim drugačijim formama, o čemu smo također zatražili mišljenje Alajbegovića, na što je odgovorio:

"Sevdalinka ima svoju srž i to sve zavisi kako je ko interpretira. Ali, ja smatram da ne treba kvariti sevdalinku. Mislim da je grehota pokvariti ovu ovakvu ljepotu i pečat sevdalinke koju su nam stari ostavili. Država bi trebala sačuvati sevdalinku. Jer, sevdalinka je život ovih prostora. Isto kao što rijeke teku ovom zemljom, tako i sevdalinka treba da Bosnom teče", jasan je Alajbegović.

Riječi Safeta Isovića pred samu smrt
Među interpretatorima posebno poštovanje ima prema doajenu sevdalinke rahmetli Safetu Isoviću. Na pomen Isovića, vidna je Alajbegovićeva emocija, a, dok priča, on ne može prikriti suze.

"To je za mene jedan od boema sevdaha", navodi Alajbegović.

Detalj koji se pominje, a vezan je za Safeta Isovića, jeste da je jednom prilikom Vehidu Guniću, kada je prvi put u jednoj njegovoj emisiji vidio i čuo Arifa Alajbegovića, rekao: "Podrži ga! Forsiraj ga! Vrijedan je svake pažnje", a to mu je ponovio pred svoju smrt. Safetove riječi mu mnogo znače.

"Safetove riječi za mene su velika stvar. Ja prema Safetu osjećam toliko emocije, bio je tako jednostavan čovjek. Pjevao je tako da ga čovjek slušajući pada u trans, ne treba mu nikakva droga", kazao je Alajbegović.

Richard Gere i snimanje filma
Na kraju razgovora, Alajbegović se dotakao i vrlo interesantne priče u vezi s filmom "Lov u Bosni" (Hunting Party). Riječ je o američkom filmu u kojem glavnu ulogu tumači poznati holivudski glumac Richard Gere, a koji je snimljen 2007. godine u Sarajevu.

Prema priči, Richard Gere je tokom boravka u Sarajevu čuo kako Alajbegović pjeva, veoma mu se dopalo, pa je kod reditelja filma i producenata insistirao da se Arif pojavi u filmu, što se na kraju i desilo. Tako se Alajbegović pojavljuje pored Sebilja u krupnom planu u odjavnoj i najdužoj sceni filma.

"Kad sam tog dana nakon snimanja došao kući, supruga Halima me pitala da li sam se slikao s Richardom Gereom. Ja sam rekao da nisam. Ona je pitala zašto nisam, a ja sam odgovorio da nisam jer Richard nije ni tražio da se slika sa mnom", kroz smijeh je ispričao Alajbegović, nakon čega je specijalno za kameru AA otpjevao svoju omiljenu pjesmu "Ašik ostah na te oči".

O Arifu niko nije ljepše govorio od Vehida Gunića, pa je red i ovaj tekst završiti njegovom rečenicom:

"Arif, dobri tumač naše sevdalinke, dobri odgonetač stanja naših duša. Uz Seju Pitića, možda jedini i najautentičniji preostali tumač takvih stanja naših duša." ( Anadolija, Kemal Zorlak)