QUO VADIS, BOSNIEN?
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 28. Jan 2022. 00:01:59
AZIZ HUREM: Ukoliko međunarodni mešetari i dalje budu saobraćali samo u pomenutom trouglu – a nama prenosili da se njih trojica najprije moraju dogovoriti a oni su tu da im k‘o biva aminuju kad se ovi dogovore– onda nam je jasno da su došli da dovrše započeti posao još iz devedesetih. A to je, da podebljaju granicu koju sam gore naveo i možda da još koju nacrtaju. Jer njih trojica, ako se nisu dogovorili za dvadeset godina neće sigurno ni sada za ovih par mjeseci. Pa sve i kada bi se to čudo desilo, ne bi dugo trajalo, neko bi vrlo brzo počeo ponovo da rova i kopa dok nešto ne iskopa oko čega će zabavljati i zamajavati cijeli bosanski narod.
Šahovski protivnici su ubijeđeni da na šahovskoj tabli vide sve. Vjeruju da su predvidjeli sve moguće poteze protivnika i da mogu i znaju odgovoriti na svaku novu kombinaciju i raspored figura. Tako traje igra sa nadom u pobjedu s obje strane do mat ili u boljem slučaju za slabijeg igraća do pat-pozicije i neriješenog ishoda. Međutim, posmatraći sa strane uvijek vide malo dalje i prednosti ili manjkavosti igraća su im jasnije.
Na fudbalskom terenu je isto tako. Navijaći sa tribina uvijek vide kome bi bilo najbolje nabaciti loptu u datoj situaciji. Fudbaleri to ne mogu jer, nemaju pregled i jasnu poziciju svih deset i onih drugih deset drugačije obojenih.

*****

U subotu, 22. 02. 2022. u Beču u prostorijama „Diplomatische Akademie Wiena“ održana je Podium-diskusija pod naslovom „QUO VADIS BOSNIEN“ u organizaciji „Consilium-Bosniacum“ na čelu sa predsjednikom književnikom Damirom Saračevićem.
Pored ambasadora BiH u Beču dr. Kemala Kozarića, svojim prisustvom i učešćem u diskusiji značaju ovog skupa su dali uvaženi gosti i dobri poznavaoci bosanskih prilika:
- Dr. Hanes Swoboda, predsjednik „International Institut for Peace“,
- Dr. Erhard Busek, predsjedavajući Instituta za Srednju Europu i Vizekanzler Austrije od 02.07.1991 do – 04.05.1995.
-Gosp Vedran Džihić Dr. Phil., Senior Researcher na Austrijskom Institutu za Internacionalnu politiku i lektor na Bečkom Univezitetu.

-Dr. Nedim Ademović, ekspert za Ustavno pravo iz BiH,
-Mag. Bedrana Ribo, zastupnica u Nacionalnom Parlamentu Austrije.
- moderator dr. Nedad Memić.

Obzirom da su sva mjesta u sali bila popunjena prisustvom uglavnom Bošnjaka je dokaz da je dijaspora duhom, umom i sluhom uvijek tamo odakle su potekli, odakle su prognani i gdje su im korijeni. Dakle interesovanje za stanje i sudbinu naše domovine je živo i budno.



Nakon uvodne riječi gosp. Saračevića i prezentovanja dosadašnjeg i trenutnog stanja od strane ambasadora dr. Kemala Kozarića prisutni gore navedeni gosti su uzeli učešće u diskusiji. Svoje viđenje situacije u Bosni i regionu su objašnjavali i obrazlagali iscrpno i široko. Sasvim jasno i bez uvijanja su svi bez izuzetka označili i upirali prstom u krivce i piromane naših prostora kojima vjetar u leđa puše iz Rusije i Kine. Na našu žalost uzase su pridobili i svaki dan sve čvršće skivaju dvojni pakt sa „tuđmanijom“ koja želi jedan dio bosanskog kolača odnosno isto ono što su se nekada dogovorili Cvetković i Maček a nakon pedeset g. i drugi dvojac u Karađorđevu.

U svojim izlaganjima, analizama i odgovorima na pitanja posjetilaca su redovno izražavali zabrinutost zbog odlaska radne u školovane mlade radne snage iz Bosne i Hercegovine i bojažljivošću da Bosna u skorije vrijeme ne postane zemlja staraca. Obzirom da su gosti diskutanti jednim dijelom austrijski stari iskusni političari a drugi dio kao gospođa. Mag. Ribo, gosp. Dr. Džihić i dr. Ademović učenici bečke škole i rođeni Bosanci onda ne treba sumnjati u njihove objektivne ocjene i analize s jedne i dobre namjere s druge strane.


Svima nama a njima posebno je bosanska „krvna slika“ mnogo jasnija jer Bosnu vide i vidimo s polja - kao što sam na početku kazao za šahovsku tablu ili fudbalski stadion - nego našim političarima koji vode državu ili samo misle da je vode. Dok istovremeno ne znaju ili nisu obaviješteni šta se dešava iza prvog brda ili u susjednoj čaršiji ili tim opasnim igrama ne pridaju odgovarajuću pažnju. Najveći problem jalove bosanske politike je etno-faktor. Politika u Bosni i Hercegovini je tako skrojena i sašivena da se ništa ne može odlučiti ni uraditi – bez obzira na kvalitet odluke – ako to ne odgovara svim trima narodima. A dovoljno je i to da nekom od ova tri malo više odgovara i ide u prilog da bi jedan od ove trojice rekao stop, ne može, ne slažemo se, itd, i odluka niti može biti donesena ni sprovedena.
Granica u Bosni i Hercegovini između entiteta ne postoji. Međutim, ona postoji i formalno i praktično. U to vjeruje Dodik i njegove trabant-partije. Pa kada je eres u pitanju onda i Dodikova opozicija sa njim zaigra u kolu. A, u većem dijelu Bosne i Hercegovine su kao po dogovoru podijeljeni utjecaji političkih etno-partija koje rade po istim principima.

Ipak najviše pažnje diskusije je bilo usmjereno na Milorada Dodika i njegovu korumpiranu mrežu kojom se okružio. Iz tog razloga, on, pronalazi i inicira uvijek nove probleme, daje beskrupulozne i uvredljive izjave svima u lice, i evropskim i američkim političarima najvišeg ranga ako mu ne idu na ruku kako bi zadeverao javnost novim dešavanjima da bi skrenuo pažnju sa stvarnog državnog, pravnog i privrednog kriminala u koji je najviše on upleten i zaglavljen do guše. Pravo je čudo kako je uspio u svoje kolo uvući Mađare, Slovence i Hrvate a po poslednjim šurovanjima između Vučića i Erduana ni Turci ni Turska nije daleko od Banjaluke.


Dakle – gosti u svojim izlaganjima su potcrtali da se principi političkog sistema u Bosni moraju promijeniti iz temelja i da etnička pripadnost je ne spojiva sa politikom i političkim djelovanjem. Isto tako, etno nacionalne partije su zarobile svoje narode i kao takve ne mogu donijeti prosperitet i budućnost jer na suprotnim stranama će uvijek imati pandan i sa lijeve i sa desne strane. Jednostavnije rečeno: svaka od tri nacionalne partije će uvijek imati dva protivnika. Što govori da se etnički sufiks iz naziva političke partije mora ukloniti i to je osnovni korak prema građanskoj državi,
- stav je svih učesnika u analizama i diskusijama.

Na kraju je je bilo riječi i o tome koliki i kakav kapacitet postoji u dijaspori. Ali pošto na državnom a niti na federalnom nivou ne postoji bilo kakva asocijacija koja bi objedinila dijasporu ( a o ministarstvu za dijasporu da i ne govorimo ) – kako bi se dijaspora mogla konektovati i biti uključena u sve domovinske tokove i zbivanja – ostalo nam je samo da blijedo i nijemo posmatramo šta se dešava i strahujemo od toga ko će i kada će početi da iznova čejreči Bosnu. Dijaspora koja sa zabrinutošću prati politička zbivanja u BiH je našim političarima potrebna samo radi glasova i novca koji unose u državu prilikom dolaska.

*****



Međutim, - etno, etnije i nacio faktor - to je glavni i osnovni princip na kojem u zadnjih tridesetak godina funkcioniše ionako kompleksan politički mozaik Bosne. Iako po zadnjim anketama nacionalne-etno partije odnose samo 25% biračkog tijela oni se, odnosno njihove vođe guraju na domaćoj i vanjskoj sceni kao da predstavljaju Numero 1, kao da za sobom vuku sav bošnjački, onaj drugi sav srpski i onaj treći sav hrvatski korpus što naravno nije tačno. I što je još veće zlo – tako ih gledaju, tretiraju i drže i međunarodna zajednica kojoj je uloga da napravi Bosnu jednom funkcionalnom državom i da nacionaliste čija politika zavisi od etno pripadnosti maknu sa političke pozornice. Ukoliko međunarodni mešetari i dalje budu saobraćali samo u pomenutom trouglu – a nama prenosili da se njih trojica najprije moraju dogovoriti a oni su tu da im k‘o biva aminuju kad se ovi dogovore– onda nam je jasno da su došli da dovrše započeti posao još iz devedesetih. A to je, da podebljaju granicu koju sam gore naveo i možda da još koju nacrtaju. Jer njih trojica, ako se nisu dogovorili za dvadeset godina neće sigurno ni sada za ovih par mjeseci. Pa sve i kada bi se to čudo desilo, ne bi dugo trajalo, neko bi vrlo brzo počeo ponovo da rova i kopa dok nešto ne iskopa oko čega će zabavljati i zamajavati cijeli bosanski narod.

*****


Devedesetih godina privrženost i odanost vjeri na sve tri strane – negdje manje negdje više - je određivala promidžbu i poziciju u novim političkim kombinacijama. Tih ratnih i poslijeratnih godina se vjera u Boga mogla dobro unovčit za razliku od školske i stručne spreme. Samo posebni kadar tj. eksperti i stručnjaci koji nisu imali alternativu i zamjenu bili su pošteđeni tog kriterija : ide li u crkvu ili u džamiju. Njima se moglo progledat kroz prste. Zato danas imamo i privredu i obrazovanje i zdravstvo i sudstvo i zakonodavstvo i mnogo još toga gdje vlada javašluk, ne znanje i ne sposobnost – na sve tri strane. Dok gospoda u političkim redovima koji još uvijek kormilare zbog svoje nesposobnosti drže sva tri naroda u strahu od ne daj Bože rata samo zato kako bi se održali na osvojenim i na prevaru dobijenim političkim kotama. Sve svoje ne uspjehe i skandale zaklanjaju i stavljaju u drugi plan baveći se očuvanjem svoje pozicije. U tome je Milorad Dodik najvještiji koji prijeti podjelom zemlje Bosne najviše da bi javnost zabavio u brizi i strahu dok on prisvaja milione i narode u eresu hrani na uši umjesto na usta.