ONI ĆE BJEŽATI OD SEBE
Autor: Velija Murić Objavljeno: 28. Dec 2021. 22:12:19
Svemogući Stvoritelj svjetova, povremeno nas opomene i uputi na pravi put vjere i ovozemaljskog postojanja. Ali, on je i milostiv, pa nam radi spasa uputi i ovozemaljske darove u ljudskome liku. Nekad su to vjerovjesnici a ne rijetko i oni koje obdari bistrinom uma, nadljudskom hrabrošću, voljom i umijećem vođe naroda. Takvi se rađaju s vremena na vrijeme, možda po jedan u stoljeću ili još ređe. Mi koji prolazimo kroz ovo vrijeme, imali smo takvu sreću. U našem vremenu se rodio, živio i vodio nas je sin, suprug, otac, brat, komšija, prijatelj, iskreni drug i narodni tribun - Akademik, Muamer ef. Zukorlić, narodni poslanik, potpredsjednik državnog parlamenta. U poruci Svevišnjeg i filozofiji islama se kaže, da je ljudska duša besmrtna - a rođenje, život i preseljenje na Ahiret, samo su ovozemaljska, prolazna zbilja, ali složićemo se, tu nije kraj. Ime rahmetli Muamera ef. Zukorlića, na ovome svijetu, pretvorilo se u monument do najvećih visina. U trajanje dok ljudi traju. U sjećanje bez zaborava i u ponos što smo ga imali. Strahovi me obuzimaju, pribojavam se, na njemu sličnom predugo ćemo čekati. Ali nemoćan da utješan izlaz nađem, suočen sa oporom zbiljom, govorim sebi: bio je među nama a sada ga nema. Ne, ne pristajem da ga nema - ima ga, kao nauk ostavio je svoje vrijeme, neponovljive plemičke besjede i genijalne ideje, napisane knjige koje mu čuvaju misli i riječi, vratio otetu vjeru, uvjerio druge u istinsku pravovjernost, iskazao pravednost i čovjekoljublje, urođenu hrabrost koju je branit umio, druge obavezao na uvazavanje i istinsko poštovanje, postao ponos ali ne samo to, svojom mudrošću, znao je gresnika vratiti sa puta a pravedniku doturiti snage. Ili sudarajući se sa opštom halabukom hrišćanskog svijeta, da na evropskom tlu nema mjesta hidžabu, samo on ga je umio prizvati pameti, kazati i uputiti, da taj svijet upravo ruži sebe - jer izvorno, hrišćanska kultura, prošlost i vjerovanje svjedoče, da je hidžab prvo nastao u njihovom trajanju, u njihovim bogomoljama a tek pritom, samo ponegdje i u islamu. Između ostaloga, to potvrđuju slike velikih renesansnih majstora, dokumenta novijeg doba, slike nebrojenih žena svetica, pa čak ako se hoće i prkazani načini odijevanja Djevice Marije a u novije vrijeme i Majke Tereze. A tek, razbijajući vjekovne barijere davno okovanog sandžačkog prosvjetiteljstva, učinio je da studenti u njegovom vremenu, bez zazora i kakve zebnje kazuju svoja imena, da bošnjačke djevojke umjesto umijeća na đerđefu, tkanja i šaranja ćilima, tu na svome pragu, dostižu najveća akademska znanja i zvanja. Za sve to, malo je reći hvala - ima jedna prikladnija riječ, sve su to njegovi hajrati, njegove zadužbine i dobra koja kako je želio, konačno trebaju postati dio kolektivne bošnjačke svijesti i misli. Na nesreću, u svakome narodu postoje i oni drugi što ih zovu murtati, tačnije oni čije će ime opstajati samo dok biološki budu trajali. No dobro, razumjeću što ih je za života pobjeđivao, već sam rekao kako i čime, ali šta se desilo, da te i takve pobijedi onako sa tabuta ili tek iz zemlje u koju je spušten, skoro je za nepovjerovati. Istina je, oni nisu imali ljudske časti, hrabrosti i obraza, da se sa njime mrtvim suoče - razumije se, u strahu su velike oči, a jednoga dana svjedočim, pošto ih je narod konačno prozreo, svodeći ih na neobavezne marginalno-klovnovske družine, oni će bježati i od sebe. Autor je advokat, izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava |