Sva izučavanja i naučna stvaranja donekle imaju svoj početak, završetak i definitivni zaključak kao cilj. Kod istorije kao nauke, prosto zbog toga što je ona neodvojivi dio čovjeka od vremena dosezanja pamćenja i prvih bilježenja o opstajanju, ljudskom organizovanju u sociološkom, kulturno – religijskom osmišljavanju ljudskog postojanja, i sve tako do današnjih dana, nije takav slučaj. Upavo zbog toga, za istoriju se opravdano kaže, da ona nikada nije završen posao, tačnije, ona traje jednako kao što i ljudi traju.

Polazeći od činjenice da je istorija kao nauka odraz neprekinutog vremena ljudskog trajanja, samim tim da ne poznaje klasične vremenske međe na osnovu kojih bi se korak po korak do kraja istražilo i predstavilo vrijeme koje je u bitnom obilježilo važne istorijske tokove, događaje i ljude u njemu, u traganju za odgovorima na još uvijek otvorena pitanja sa fokusom na tako davno vrijeme, svaki razgovor na tu temu bio bi okrnjen ili štur, ako se uzročno - posljedično, ne bi zahvatilo istorijski turbulentno vrijeme od prestanka vladavine velikih imperija na ovim prostorima, tačnije od balkanskih ratova pa sve do današnjih dana.

Svakako, kao tema u smislu njenog izučavanja i prezentovanja, novija istorija je izuzetno zahtjevna, što po prirodi stvari a posebno ograničeni obim ovog izlaganja, može je svesti na nivo nedorječenog ili pak na informaciju bez potrebnog kritičkog suda. Upravo nošen strahom da ne bude preobimna a da se ipak na osnovu raspoloživih izvora kaže ono što čini istorijski okvir teme, vašu pažnju ću zadržati razumnom mjerom.

Složićemo se, istoriju stvara narod ili konkretno, otjelotvoruju i osvjetljavaju je djela nebrojenih, uz to i rijetkih pojedinaca, koji uglavnom nisu među živima, a ispostavit će se najčešće i oni koji je nisu stvarali. Uparvo slijedom toga i neizbježnog subjektivizma koji prati percepcija i želja da se izvjesni događaji i ljudi u njima razumiju i upotrijebe u smjeru koji on to jeste ili nije, poimanje istorije se često smješta na jako varljiv teren. Da bi se koliko – toliko izbjegao subjektivizam ili fabrikovanje nazovimo činjenica, istorijska nauka je izgradila naučne metode i stepenovanje značaja istorijskih izvora sve do nivoa spoznaje nivoa apsolutne istorijske istine.

Isto tako, polazeći od činjenice da i istorija kao nauka što izučava utvrđuje i dokazuje određene društvene tokove i događaje, time nagovještavajući neko buduće vrijeme, od svih društvenih pa i prirodnih nauka izdvaja se samo po jednom ali bitnom atributu. Dakle, sva izučavanja i naučna stvaranja donekle imaju svoj početak, završetak i definitivni zaključak kao cilj. Kod istorije kao nauke, prosto zbog toga što je ona neodvojivi dio čovjeka od vremena dosezanja pamćenja i prvih bilježenja o opstajanju, ljudskom organizovanju u sociološkom, kulturno – religijskom osmišljavanju ljudskog postojanja, i sve tako do današnjih dana, nije takav slučaj. Upavo zbog toga, za istoriju se opravdano kaže da ona nikada nije završen posao, tačnije, ona traje jednako kao što i ljudi traju.

Tema na koju imam namjeru iznijeti uistinu kratka perceptivna viđenja toliko je vremenski i činjenično razudjena, da bi mi s pravom kao onoj „Šeherzadi iz 1001 noći“ što se dugim kazivanjem borila da život spasi, trebale godine i godine kazivanja, ali siguran sam da ni tada, ne bih dosegao istorijski kraj. Stoga, u strahu da neke značajne događaje i implikacije nastale povodom njih možda neću uspjeti ni da pomenem, ovo izlaganje ću ograničiti prostorno i samo na nekoliko aspekata koji su tokom, ne tako davno, vremenom iza nas i ovom u kome živimo imali presudan značaj.

Mi Bošnjaci, a posebno oni koji nas tako zovu, suočavamo se sa neizbježnim fenomenom „Turčin“, koji bez svake sumnje u našim uslovma i na ovim prostorima odavno nosi i produkuje višestruke istorijske, sociološke, političke, pravne i druge kontroverze i terete. Ako se tome doda uglavnom jednosmjerno - naučeno saznanaje što izvire iz ekstremno nacionalističkih, pa čak i literarno „briljantnih“ proznih ili poetičkih stvaranja, ili pak izvorišta, koja svoje uporište nalaze u stavovima i pisanim dokumentima, skoro „religijsko-zavjetnog značaja“, nastalim u krugovima najviših naučnih skupina, pa čak i nekih ostrašćenih akademija, ili iz postupaka otrgnutih vlastodržaca, u odsustsvu objektivnog kritičkog suda, prosječni građanin opravdano će se naći pred dilemom – da li je istina ono što sopstvenim očima vidi i doživi ili je pak istina ono što mu se naučno kaže i potura. Konačno, kada vremenom sve to postane dio kolektivne svijesti, izlječenje od tog istorijsko-sociološkog kancera ide veoma teško a najčešće za njega i nema lijeka.

Polazeći od istorijsko-sociološke istine da oni što nastanjuju ove prostore, a kojima je islam vjersko opredjeljenje, nemaju tursku genetsku podlogu, što će reći da oni nisu Turci, a da su upravo zbog tako imputiranog nacionalnog atributa, možda samo zbog tuđih vjerskih poriva i peglanja alibija radi kakvog vjekovnog vjerskog obračuna, ispostavit će se, svaki pokušaj dokazivanja istine ili pak samo postojanje, Bošnjake ovih prostora je skoro u istorijskom kontinuitetu i te kako višestruko preskupo koštao. Da bih nekako ilustrovao ovo što kažem, podsjetit ću na slučaj kada je zbog otmice putnika sa stanice Štrpci, suđeno Nebojši Ranisavljeviću, koji je u sudnici na moje pitanje: „Što bre pobiste nedužne ljude?“ – bez oklijevanja kazao: „Pa, rekli su mi da su oni Turci, naši vjekovni neprijatelji“. Ostajujći i tada i sada zatečen njegovim motivom, zaključio sam da je možda i on žrtva neznanja, zavedenosti kolektivne obmane ili istorijske naučene histerije.

Na žalost, i ne tako slučajno, Bošnjaci ovih prostora su bili i u mnogim glavama ovoga vremena ostali kao „Turci“, i to ne samo u guslarskim pojanjima već nažalost i u čitankama i lakim dječijim pričama, u filmovima, čak šta više i u djelima jedinog nobelovaca sa ovih prostora. Zbog toga ne čudi uvjerenje već osuđenog zločinca Mladića, koji je očigledno smatrao da „ubiti Turčina“ (čitaj Bošnjaka) nije zločin već ono junaštvo, uz kolijevku naučeno kao uspavanka. Isto tako, krajnje bizarno i nerazumno a u odsustvu ljudskog, pred očima Bošnjaka, slavljeničko državno veličanje bojeva, značajnih bitaka i događaja, u kojima su bili žrtve upravo Bošnjaci a ne Turci, koje s pravom dio naroda ove zemlje doživljava kao svojevrsna istorijska stradanja.

Zbog svega toga, zalud je pominjati onu zavjetnu obavezu „Ne učini nikom što sebi ne bi učinio“, ili „Ljubi bližnjega svoga“, ili makar kako bi trebalo, obavezu iz školske čitanke da naraštaje uči o istini i ljudima iste krvi i o potrebi suživotne sloge, neobjašnjivo a suprotno razumu, generacije koje su iza nas pa u velikoj mjeri i današnji naraštaji, susreću se sa obrazovnim sadržajima koji produkuju neistine, vjersku i nacionalnu mržnju, često nošenu guslarsko - mitskim neistinama što navlače mrak i time stvarajući „vječni dug i herojstvo“ zločinom nad nedužnom žrtvom, ispostavit će se samo zbog vjere i imena.

Kako bih moje izlaganje učinio istorijski argumenovanim i što konkretnijim, namjera mi je da i pored nebrojeno puta ponovljenih kazivanja podsjetim samo na neke događaje koje pamćenja čuvaju od zaborava:

U periodu od 1683. do 1699. godine, poslije Velikog bečkog rata, desila su se prva prava velika kolektivna stradanja bošnjačko-muslimanskog naroda. Pošto su Turci u tom ratu izgubili sve posjede i vlast u Mađarskoj, Slavoniji, Dalmaciji i Boki Kotorskoj, svi muslimani koji se nisu povukli sa tih prostora, vrlo brzo, kao što je to prije dva vijeka zadesilo muslimane Španije u organizaciji katoličke crkve, pobijeni su, protjerani, asimilirani i prevedeni u katoličku vjeru. Sa nestankom muslimana, sva njihova kulturna i vjerska znamenja su uništena. Nasuprot tome, za 160 godina prethodne muslimanske vladavine na tim prostorima, nije porušena ni jedna crkva, katedrala niti sinagoga. U vezi sa tim važno je kazati da su ratove vodile Turska i Austrija, a da su uglavnom žrtve bili balkanski muslimani Bošnjaci.

Na prelazu iz XVII u XVIII vijek, ili tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri, desio se takođe kolektivni zločin na prostoru tadašnje stare Crne Gore, u literaturi poznat kao „istraga poturica“. Te noći (a bilo ih je više) je nad crnogorskim muslimanima izvršen klasični pokolj nakon koga je ono što je izmaklo vatri i nožu, odbjeglo uglavnom prema Nikšiću i Baru. Organizator zločina bila je Crkva, ali ne katolička već pravoslavna, o čemu najbolje svjedoče literarno dokumentarni stihovi poznatog pjesnika, pa bilo da su oni plod fikcije, pjesničke kreacije ili pak nadahnuća za buduća vremena – što uistinu i jesu.

Na prostoru Srbije između 1804. i 1820. godine, na vihoru Prvog i Drugog srpskog ustanka, opet uz ključnu ulogu Pravoslavne crkve, Karađorđevi ustanici, bez stvarnog povoda i razloga, a zapisano je i na prevaru, napali su bošnjačko-muslimansko stanovnistvo Sjenice, kada je prema srpskim istorijskim izvorma zvjerski ubijeno i masakrirano oko 5000 neboračkog stanovništva.

U vrijeme kada je na osnovu poznatog carskog Hatišerifa Srbija već stekla status autonomije unutar Osmanskog carstva desio se egzodus muslimana – Bošnjaka koji su protjerani sa prostora Uzica, Čačka, Šapca, Beograda i okolnih mjesta. Putevi njihovog beznađa vodili su prema Bosni, jugu, Turskoj, najčešće u nevidbog. Opet radi ilustracije podsjetit ću na divnu elegičnu pjesmu „Oj Užice, mali Carigrade“ kojom je spjevan žal odlazećih Bošnjaka iz Užica. Pjesma se pominje u pismu Husein-efendije Užičanina iz 1887. godine, upućeno hfz. Ibrahimu u Bijeljini.

„Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bijaše, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“

Ugzodus muslimana

I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize“.

U vremenu između 1876. i 1878. godine, posebno odlukama Berlinskog kongresa, Srbija i Crna Gora dobivši potpunu nezavisnost, značajno proširuju svoje teritorije. Na tom državničko-ratničkom valu nestalo je muslimana Albanaca i Bošnjaka sa njihovih vjekovnih prostora kao što su niški, pirotski, toplički i vranjski okruzi, koje su u velikoj mjeri i oni naseljavali. Na prostoru Beograda, Šapca, Užica, Niša, Pirota, Prokuplja, Kuršumlije i Vranja, između 1862. do 1878. g., za svega 16 godina, nestalo je nekolio stotina džamija, sahatkula, biblioteka, hanova i bezistana, a u tom vremenu ubijeno je ili protjerano na desetine hiljlada muslimana Albanaca i Bošnjaka.

Ili, vratimo se Crnoj Gori i tadašnjem Nikšiću, koji je do 1876. godine naseljavalo 98% muslimana Bošnjaka, da bi se 1879. nevoljno oni pokrenuli na veliki muhadžirluk prema Turskoj, Sandžaku, Albaniji, Kosovu i Bosni. A danas, koga i koliko njih ima u Nikšiću, gdje nekim čudnim čudom, možda zbog kakvog utira ili kletve u koju se vremenom pretvorila, odolijeva jedna džamija koja to praktično više i nije, više obnašajući neki pano za ispisivanje prijetnji a manje ono što bi trebalo da je svrha bogomolje.

Isto tako, u vremenu 1878 – 1910, pod uticajem austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i nailazećeg zla koje je bilo izvjesno, pokrenuo se veliki val muslimana Bošnjaka prema Sandžaku, Turskoj, Kosovu i Makedoniji, koji prostori su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. I tako redom, početkom prošloga vijeka, još uvijek se svježe pamti strašni državni zločin iz vremena 1912. i 1913. g. kada je na prostoru današnjeg Plava i Gusinja izvršeno državno nasilno pokrštavanje muslimansko - albanskog i bošnjačkog življa. U dane vršenja toga zločina, zbog odbijanja pokrštavanja povezano je i u mjestu Previja kod Andrijevice, ubijeno oko 850 nedužnih, što Albanaca što Bošnjaka, za nekih oko desetak dana, pokršteno je oko 12.500 muslimana. Taj događaj je bez sumnje u izvjesnoj mjeri imao za posljedicu Prvi i Drugi balkanski rat (1912 – 1913).

Još uvijek se svježe pamti strašni državni zločin iz vremena 1912. i 1913. g. kada je na prostoru današnjeg Plava i Gusinja izvršeno državno nasilno pokrštavanje muslimansko - albanskog i bošnjačkog življa. U dane vršenja toga zločina, zbog odbijanja pokrštavanja povezano je i u mjestu Previja kod Andrijevice, ubijeno oko 850 nedužnih, što Albanaca što Bošnjaka, za nekih oko desetak dana, pokršteno je oko 12.500 muslimana. (Ilustracija)

U vremenu trajanja Kraljevine SHS 1918. do 1941., život Bošnjaka muslimana i Albanaca muslimana Sandžaka i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, takođe bio je u nezavidnom položaju. Od brojnih događaja koji potvrđuju odnos države prema njima, pomenut ću samo slučaj nedužnog stradanja šahovićkih Bošnjaka, kada se na sami Kurban bajram 1924. godine, bez stvarnog povoda, ali svakako sa umišljenim razlogom, desio strašni zločin sa posljedicama zvjerskog ubijanja (kako to Milovan Đilas svjedoči u „Besudnoj zemlji“), neki hroničari kažu oko 2.500 a neki pominju nešto manji broj, ali svakako raseljavanjem čitavog kraja i uništenjem domaćinskih, vjerskih i kulturnih objekata, izrečena je praktično državna zabrana svakog vida povratka na njihova ognjišta. Ono što posebno karakteriše taj zločin jeste činjenica da suštinski za njega niko nije pozvan na odgovornost niti je država stala u zaštitu stanovništva, što je samo po sebi dodatno ulilo nespokojstvo i nesigurnost življenja jednog čitavog naroda.

Pomenuću slučaj nedužnog stradanja šahovićkih Bošnjaka, kada se na sami Kurban bajram 1924. godine, bez stvarnog povoda, ali svakako sa umišljenim razlogom, desio strašni zločin sa posljedicama zvjerskog ubijanja (Grafika genocida nad Bošnjacima Šahovića 1924.)

Drugi svjetski rat bilježi da je vrijeme od 1941 – 1945. odnijelo preko 103.000 života muslimanske populacije. Najviše je stradalo neboračko stanovništvo, često na kućnom pragu, u avliji, na njivi ili prilikom kolektivnih racija ali samo zbog vjere i imena. Sva stradanja toga naroda koja sam samo ovlaš pomenuo, karakteriše činjenica da se muslimani nisu oružjem branili ili suprotstavljali, naprotiv, skoro uvijek je posrijedi klasično istrebljenje ili namjera nestanka naroda na određenim prostorima, što se uostalom i ostvarivalo.

Konačno, dugo pripremani rat na prostoru Bosne i Hercegovine, otpočeo je aprila 1992. g. a trajao je do 1995. g. Taj surovi rat odvijao se pred očima cijelog svijeta. Ispostavilo se da su u njemu učestvovali Hrvati i Sbi protiv jednog malog bošnjačkog naroda sa očiglednim i ogoljenim projektima, da za račun njihovih interesa on nestane. Slijedom nametnute potrebe i zločina koji su se kao nikada do tada na tlu Evrope desili, po prvi put bošnjački muslimanski narod u srcu Balkana organizuje svoju vojsku, policiju i državu da se suprotstavi osvjedočeno najmodernijim armijama Evrope i svijeta i da se odbrani i opstane tu gdje je nastao. Taj rat je progutao oko 250 000 muslimana a istu sudbinu i strašan nametnuti egzodus od srpsko-četničke armije, ali ne po prvi put, doživio je 1998/99 i albanski – muslimanski narod na prostoru Kosova.

Uz sve kazano, namjera mi je da sa istoričarima i pred njima otvorim još neke dileme, posebno one koje se tiču događaja i ličnosti, koji značajno optrećuju ne tako davno već i aktuelno vrijeme.

Nakon nestanka one, da kažem, Titove Jugoslavije, koja je jasno profilisala i značajno povukla liniju između partizanskog i četničkog pokreta, a što je očigledno tinjalo skoro polovinu vijeka, nedugo potom, kao iz pepela i bez istorijskog kompleksa, čak šta više i sa nivoa zvaničnih državnih vlasti, uspijeva se u naumu da se ta dva istorijsko-ideološki suprotstavljena pokreta izjednače. Tako lažno i neprirodno produkovana hibridna i naručena istoriografija u osnovi nanosi dvije velike štete: jedna je ona što te pokrete u nijednom smislu nije moguće staviti u istu ravan, tim prije što se istorija stvara činjenicama i dokumentima a ne administrativnim aktima i namještenim rehabilitacionim presudama, a druga je ona koja predstavlja direktnu prijetnju i reinkarnaciju već viđenog – jer četnik tada i četnik sada nije ništa novo, kako bi kazali pregaoci podizanja spomenika osvjedočenom zločicu Pavlu Đurišiću, čija duša (prema njegovim ratnim izvještajima) nosi teret od preko 8.000 nevinih muslimanskih žrtava sa prostora Donjeg bihora, Polimlja, Pljevalja i Čajniča.

GENOCID NAD BOŠNJACIMA U SREBRENICI

Druga stvar koja razložno izaziva pažnju istoričara i hroničara, predstavlja jasno neizučeni pokušaj otpora muslimanske populacije iz vremena 1941. pa sve do kraja pedesetih godina prošloga vijeka. U tom vremenu, posebno na prostoru Sandžaka, imamo nedovoljno organizovanu pojavu tzv. muslimanske milicije predvođene istaknutim narodnim vođama, pa čak i pojedincima koji su iskazivali izvjesni otpor posebno četničkim a zabilježeno je i partizanskim strukturama. Zbog svojevrsne uloge te pojave, koja je u osnovi imala zaštitničko-odbrambeni karakter u odnosu na narastajući i prepoznatljiv četnički pokret i pojdinim otrgnutim partizanskim jednicama, još uvijek nisu dati pravi odgovori o tome, da li su muslimani toga prostora i vremena preduzimali akte agresije, kakve kolaboracije ili je riječ o nametnutom i prirodnom oružanom otporu.

Na trenutak ostavljući taj dio nedopričane istorije po strani, našu istorijsku pažnju neminovno privlače i neki isto tako nedovoljno istraženi događaji koji sami po sebi u izvjesnoj mjeri imaju uznemirujući karakter.

Ko je bio Jusuf Mehonić i da li je on heroj ili zločinac? – njegovo ime označava sandžačkog junaka koji se svim svojim bićem borio za oslobođenje Sandžaka od krvave okupacije tadašnje KSHS. Po državnom nalogu ubijen je 1926. g. u Albaniji.

Ko je bio mulla Jakup-efendija, narodni tribun ili zločinac? – uz njegovo ime ali nakon brutalne smrti koja ga je od udbovskih poslušnika zadesila 1946. g. u centru Rožaja, ide i gazija što mu ga narod dade. Prvak, vođa, diplomata uz to i vjeroučitelj, u ratnom vihoru 1941 – 45. spasio je rožajski narod i narod Sandžaka. Naprotiv, samo da bi bio ubijen i to bez presude i otpora, tadašnja vlast mu je pridodala epitet narodni neprijatelj što on na osnovu raspoloživih izvora, ni u jednom segmentu nije bio.

Ko je bio mula Aćif-efendija, tribun ili zločinčac? – pismen, učen, poštovan, u svojem vremenu predvodio je svoj narod. Čovjek sa nevjerovatnim povjerenjem i uticajam na široke narodne mase, time postajući opasnost za partizansko-četnički miks koji se stvorio u vremenu pred okončanje Drugog svjetskog rata. Upravo četničko-udbovci, zaogrnuti partizanskim šinjelima, novim epoletama i značkama na kapama, odradili su ono što im na novopazarskom frontu nije pošlo za rukom. Stratište je određeno – novopazarski Hadžet je mjesto strijeljanja mula Aćifa efendije i hiljada drugih sandžačkih pravaka, o čemu se do novijeg vremena skoro i nije smjelo govoriti.

Samo su ovo fragmenti koji podupiru kontiuinirano stradanje bošnjačkog naroda na prostoru Sandžaka i u njegovom okruženju, a što se tiče sandžačkog prvaka Rifata Burdžovića i njegove još uvijek nedovoljno istražene i kontroverzne sudbine, za koju je neodvojivo vezana i sama buduća sudbina regije Sandžaka, zaključit ću kratko, da se njegove namjere, tragovi i postojanje, na razno-razne načine sračunato ubijaju i danas.

Zbog same teme a i događaja koji se ne mogu i ne smiju zaboraviti, dužan sam podsjetiti na Barski pogrom nad kosovskim Albancima kada je tadašnja vojna i civilna poslijeratna jugoslovenska vlast u jednom danu i bez jasnog povoda i razloga, života lišila na hiljade mladih ljudi kosovsko-dreničkih regruta. Slučaj Štrbačke otmice Bošnjaka sam za sebe dovoljno govori, jer su oteti i svirepo ubijeni Bošnjaci bili žrtve samo zbog imena i vjere. Isto tako, deportacija Bošnjaka u vrijeme ratnih događanja na prostoru BiH nema drugu kfalifikaciju osim zločin nad zločinima, i to ne samo na strani onih koji su dozvolili i naredili taj stravični zločin, već i na strani onih koji sve ove godine prešutkuju zločin i izbjegavaju da najodgovornije izvedu pred lice pravde. Končano, u neratnom vremenu CG, raseljavanje pljevaljske Bukovice koju su pretežno naseljavali Bošnjaci i ubijanje nedužnih ljudi, ima sve karakteristike genocida, za koji do sada niko nije odgovarao.

Zaključit ću: bilo bi jezivo i strašno ako bi se u sudbini Bošnjačkog naroda kako kažu istorija ponavljala. Naprotiv, ako bi se držali one druge, tj. da je istorija učiteljica naroda, onda bi sve što se u jednom dugom vremenu događalo tome narodu, trebalo da je dovoljan nauk za traženje razumnog izlaza. Stoga, polazeći od činjenice da je čovjek kolektivno biće, da je sam nepostojeća i nebranjena kategorija, da samo združen i razumno organizovan, prirodno i sa dobrim vođama, ima izgleda za opstanak, traženja svoga puta i mjesta među drugima. Nažalost, bez toga istorija pamti potpune nestanke čak i velikih naroda, što je bez svake sumnje latentna opasnost kada je riječ o našem, bošnjačkom narodu.

---

Autor je advokat – izvršni dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---