Sajam knjige u Skenderiji: Petak, 08. oktobr od 10:15 - 10:45
Promocija novog romana "IME i DUŠA", autora Enesa Topalovića, bit će održana na sajmu knjige u Skenderiji u petak, 08. oktobra od 10:15 - 10:45.
Roman će promovirati recezent Mehmed Đedović i urednica Muamera Planjac.
Svi ljubitelji pisane riječi su dobrodošli, posebno se očekuju prijatelji i poznanici autora romana.
|
Pisac Enes Topalović za sebe voli reći da je rođen 2003. godine, kada je izašao njegov prvi roman. Dakle, u svojoj četrdesetoj godini 😊
Inače, Enes je rođen 10.03.1963. godine u selu Bare, opština Goražde. Diplomirao je jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu i struku nadogradio djelimičnim studijem u Norveškoj.
Član je Društva pisaca BiH, Društva pisaca Norveške (Forfatterforening), Centra pisaca Norveške (Forfattersentrum), kao i Društva BiH pisaca i prevodilaca Skandinavije.
Dobitnik je nekoliko književnih nagrada i priznanja od kojih su najznačajnije: Književna nagrada Srebrenica (2006) za priču Mrtva trka, književna nagrada Zija Dizdarević (2006) za priču Smijeh u sebi, književna nagradaiICC Behar (USA) 2008. godine za priču Hafiz.
Njegov roman Na kraju svega je, od 106 prispjelih na natječaj VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2009. godine, izabran među pet najboljih rukopisa sa područja cijele bivše Jugoslavije. Trenutno živi i radi kao prosvjetni radnik u norveškom gradu Bergenu.
Posljednji roman «Sjeme u očima» je izabran među 5 najboljih djela za nagradu «Hasan Kaimija» 2021.
Objavljena književna djela:
• Let kroz snove, roman, Bosnia ars, Tuzla, 2003.
• Šapat predaka, zbirka pripovijedaka, Graforad, Zenica, 2004.
• Mrtva trka, zbirka pripovjedaka, Bosanska riječ, Tuzla, 2007.
• Govor iz bešike, zbirka pjesama, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2009.
• Bankingen fra graven (Kucanje iz kabura), izbor pripovjedaka, prevod na norveškom jeziku, Commentum forlag, Norway, 2011.
• AMANet MREŽA, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2011.
• Na kraju svega, roman, VBZ Zagreb, 2011.
• Preko granice, roman, TDK Šahinpašić Sarajevo, 2014
• Sjeme u očima, roman, Lijepa riječ Tuzla, 2020
• Ime i duša, roman, Planjax Tešanj, 2021
Zajednički književni radovi:
• Pod istim nebom, knjiga poezije, koautor, Dhira Verlag, Erlenbach ZH Schweiz, 2008.
• Priče, zbirka priča pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2010.
• Vrijeme pričom otključano, zbirka priča 29 pisaca bh. dijaspore, Brisel, Gratiartis, 2011. |
TREBA ČINITI DOBRO I KADA SE DOBRIM NE VRAĆA
Recenzija Mehmed Đedović: Roman „Ime i duša“, Planjax, Tešanj, 2021.
Topalović je sasvim autentičan književni glas u vrijeme kada sve liči jedno na drugo. Talentovan pisac kojeg je odnjegovala bosanska turbulentna stvarnost, a u finese književnog teksta se umiješala i Norveška stabilnost. Pisac čija rečenica nosi sve pred sobom, bogata, slojevita i duboka. Onaj koji njeguje duhovno i nadograđuje ga u tekstu jer je iskusio tananu prolaznost ljudskog postojanja. Autentičan pisac koji o Bosni piše daleko od Bosne. Onaj čije knjige vrijedi čitati jer Vam nije žao vremena utrošenog na takav tekst.
Poetski i prozni pisac u jednom peru, pa nikad ne znaš šta je šta jer u njegovoj prozi ima poezije a u poeziji priče i to se s mjerom dopunjava i nadograđuje.
Enes Topalović ima novu knjigu koja nosi naziv Ime i duša. Kao izdavač je potpisan tešanjski Planjax.
Topalovićeve knjige nisu tek običan razgovor. Njegova sjajna rečenica je neponovljiva i autentična, a misao kristalna da se može podvući i citirati kad god zatreba, jer ovaj autor zaista nije samo još jedan pisac, kao što bosanska mržnja ne liči ni na jednu drugu.
Ode priča u Foču, zađe u godine u kojima se pamet smicala češće nego pješak na debelom ledu i razabra pa otvori vrata kuće Jovana Škrabe, jer jedino priča se može vratiti, da podsjeti i opomene, da u kamen ukuca. Ode i dalje, pa odatle šapatom dozva ljude i događaje.
Sedmoro djece u zemlju ukopao Jovan i njegova žena.
Semka i njen Halil svjedoče nevolji, a iz nevolje iskače efendija Daut Balić, jer priča priča neobično i pamti ono što valja ostati upamćeno.
Enes nam priča o ljudskoj muci i tegobi. On umije i zna osvijetliti skrivene ćoškove ljudske duše. Njegovi likovi su karakterni i on na papir prenosi živog čovjeka, a ne ravnu crtu, a to je osobina iznimnih pisaca.
Kao i miksanje, sukobljavanje, stavljanje dobra i zla rame uz rame.
Staru i poznatu priču pisac nam priča tako da je ona nova i aktuelna, uvijek prisutna i živa.
Od malih događaja drugom nevidljivih ovaj autor pravi teatar i sve ih uvezuje u glavnu priču koja teče prirodno i neusiljeno.
Sve se naštimalo da bi se rodio mali Mujo u kući Jovanovoj i kao što ništa na svijetu nije slučajno tako je i ovo daleko od toga.
Veze Topalović priču sitnim vezom pa ona diše i teče, grana se i klizi. Uspijeva sa malo likova ispričati temu koja u Bosni nikad nije bila jednostavna. Čitalac vidi život ljudi u fočanskim selima, miriše zemlja, muču krave, cakli se znoj na izboranim čelima... a vrijeme...
…Vrijeme nije marilo ni za čije daske, ovce i koze, bile ili ne bile sve na broju i na svom mjestu, ono je kotrljalo mjesec, zemlju, sunce, godine i sudbine po svome.
Ali nije lahko biti Mujo tamo gdje bi morao biti Jole, u školi, u vojsci, u životu.
Onda se nad idilično selo Paunci nadvije oblak rata koji će razbiti u sitne komadiće i ono što ne puca lahko i donijeti nesreću.
Topalović ima doboko iskustvo pisanja o ratu. Osjeti se miris baruta, dim štipa oči, čuje se naricanje rafala, jezivi vrisak iz rečenice koja zove u pomoć, a nema ko da se odazove tom pozivu. Efektno, sažeto, ekspolozivno.
On ne navija i ne štedi jer pisac to ne radi.
Raspe se vrijeme i ljudi ko prekinut tespih, tako da to više nikakva pamet ne sastavi.
Pisac je i ratnoj priči dodao još jednu dimenziju, ali neka ostane nešto i za čitalačko otkrivanje jer, ima se šta, i pročitati i otkriti...
Ono što je tih krvavih godina posijano u Foči još raste i buja. Na našu nesreću ovdje se ništa ne završava konačno, da ne bi sutra moglo dobiti neki novi nastavak. S toga i ova Enesova knjiga, roman o imenima i dušama, o sudbinama i našim tragičnim stradanjima ne može imati svoj kraj.
Ali se mirne duše može konstatovati da je pisac ispisao snažnu i upečatljivu knjigu vrijednu čitanja, a nas će pero, haman do smrti voditi u ratove i nesreće, a njih u Bosni ne nedostaje.
Septembra, 2021.godine
ROMAN “IME I DUŠA” JE ISTINSKA PROMJENA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Recenzija: Said Šteta, književnik i novinar
“Ratovi su ljudima velika kušnja, ispit duševnosti, nužno zlo, koje čisti od njega. Taj krvavi haos i dozove mnoge, iz njega proklija ljubav i harmonija, među upućenim dušama, i onim razumom obdarenim. Često u smrtno prijetećim situacijama čovjek spozna svoje istinsko ja i ako se pomiri sa njim i zavoli ga, zavolio je i sve oko sebe, a to je velika promjena svijeta.”
Na početku romana “IME i DUŠA” autora Enesa Topalovića, nalazim ove rečenice od kojih sam dobio kofeinsku budnost do zadnje stranice. Ostavljen bez daha u procijepu pročitanog, baš kao dječak kojeg su gurnuli na dno mutne vode u zaljevu jezera iz djetinjstva, gdje je u mutnoj vodi gledao "onaj svijet" pa napokon izronio blijed i ugledao Sunce, kao potvrdu da još je ovdje, nalazim ljubav koju živim kao spoznaju nakon doživljenog zla. Osjećanjem čitaoca, bez intencije izdizanja iznad napisanog jer to bilo nepravedno, ostajem u razmišljanju o rukopisu kako bih još jednom prošao put iz predvečerja rata u selu Paunci pored Foče, do mraka kojeg rat ostavio u očima onih koje je odnijela hladna Drina, ali i onih rasutih po svijetu. Mrak zlobe, mržnje koja se ponavlja kao ideološka mustra po kojoj se zlo veze svakih pedesetak godina na opisanom prostoru ali i šire, u ovom rukopisu ponovo ugledah slike zapisa “Moj put u Foču” satkanih od istinitih svjedočenja Adil bega Zulfikarpašića u Drugom svjetskom ratu. Genetski inžinjering kao produkt jedne ideologije koji za pokusne kuniće uzima ljude, namećući im izvještačeni identitet koji ima ograničen rok trajanja, ostavlja razvaline u vremenu iz kojeg će nešto kasnije nicati korov zla. Ovdje se ne referiram na strane ma kako ih definisali, jer su one manje bitne, što je i autor tako vješto naglasio, nego na čovjeka kao univerzuma, racionalno biće koje zapada u animalnost življenja, osjetno i sam nesretan ali se uporno hrani tuđom nesrećom. U tom vrtlogu krvavih ugriza pomućenih mržnjom, inficirani razum biva nagon koji natjera oštre čeljusti da zagrizu i vlastito meso. Sudbina Azre Semkine i Muje Staninog, dvije ruže procvale na tuđem stablu, nastavljaju oprašivanje u vjetru koji neće iznjedriti plod, već samo trnje iz kojeg su i sami ugledali sunce.
Tako u malom čovjeku, autor slika i potvrđuje da
“Vrijeme je i režiser zbivanja. A svjetlost njihov svjedok,” pa nastavlja uramljivati stvarnost kao pouku.
“Na naslonu drvene klupe na kojoj su sjedili nožem blago urezana imena – Azra i Mujo. Neki dobronamjernik tušem preko „i“ nacrtao veliki krst. Razapeo njihove snove. Kao i sve duše i njihove su živjele u dva svijeta - u stvarnosti i snovima. (Dok se svijet ne promijeni.) Historija opet pali svoje lomače.”
I kada se na trenutak posumnja da bi roman mogao biti još jedna priča iz sudnice vremena u kojem je ciljano ubijen glavni svjedok, pa se učini jednostranom što je nedovoljno za valjanu osudu, autor se otkriva poput plavog leptira koji obilježava sakrivene grobnice u svom čarobnom letu, onako ljudski, pomalo u očaju, ali sa iskrenim traganjem za odgovorom. On glasno pita:
”Ima li konac ili mreža kojima se krpe poderane duše?” Napokon nalazi odgovor i poručuje: “Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća..." Pjesmom na kraju, budi nas iz višedecenijske ideološke opijenosti u stvarnost kao obavezu i branu od mogućeg ponavljanja zla svima i svakom, izostavljajući samoisticanje i samo svoju bol, već bol koja se prenosi kao dječije bolesti da ih razdvoji baš u trenutku kada trebaju igru i biti djeca, jer taj trenutak nema ponovljenosti.
“Sjeti se Barbara,
predaka i potomstva, ljubavi i zuluma, radosti i tuge, mira i ratova, skini uniforme zločinačke sa naše nerođene djece, sjeti se svega, da nam budućnost ne bude obezglavljena, i da nas opet plavi leptiri nad masovnim grobnicama ne bude molitvama,“
Zaključujem, da je roman “IME i DUŠA” istinska promjena u bosanskohercegovačkoj književnosti, potrebna svima. Ne sjećam se da sam pročitao kraći roman od ovog “Mijene” ali i dužu poruku, koja svoj eho ostavlja nakon sklopljenih korica da uči, opominje i nadahnjuje potrebom za dobrotom kao sveopćem mehlemu za nagomilane rane na dušama, što hode zelenom Bosnom, krševitom Hercegovinom ili hladnom Norveškom, sasvim svejedno.
Gorica, 20.maj 2021.