MJESEC KAO TULIPAN IZ BAŠTE PJESNIKOVE MAJKE
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 17. Jul 2021. 17:07:30


Skopje, kasarna Maršal Tito, januar 1984. Bila je jedna od najhladnijih noći te oštre zime. Gluho doba, iza ponoći, ja na straži. Pod čizmama škripi suhi zaleđeni snijeg. A kad stanem, blažena potpuna tišina u kojoj, sam sa sobom i usnulim svijetom, slavim 19. rođendan. Na nebu, poput velike torte od bijelog marcipana, blista pun mjesec, baš kao one noći kada sam rođen. Nikada mi nije bilo dosta te priče moje majke o mjesecu koji me gleda i tek rođenog pozdravlja kroz bolničke prozore. Odjednom šum s neba. Dižem pogled još više i zastade mi dah, a srce zatreperi od ljepote. Obasjane mjesečinom odozgo i snježnom bjelinom odozdo, prelijeću me divlje guske, malo jato u obliku klina. Ostajem tako ukipljen sve dok im se obrisi ne utope u mjesečini i ledenoj izmaglici nad planinama, tamo negdje prema jugu.
Bio je to jedan od onih trenutaka kakve bi svako ljudsko biće trebalo osjetiti barem jednom u životu. Trenutak u kojem vaše srce postane središte čitavog svemira. Ili samog Boga. Habib Mandžić je u mom srcu ponovo probudio tu dragocjenu uspomenu svojom zbirkom stihova prepunom mjesečine. Trenutak poput onog u kojem pjesnik Habib uzvikne "Svijet, svijete, ne mogu te se dovoljno nagledati", ili "O topli vjetre žive ekstaze / o, topla suštino vječnosti / ja pripadame Tebi, ja pripadam Tebi!" Mjesec nije samo onaj koji njega sluša, kako kaže stih odabran za naslov ove zbirke. Mjesec je i njegov sugovornik, njegov vjerni pratitelj, njegov Vergilije, vodič i kroz pakao. Mjesec je njegova svjetiljka koja preobražava svijet u ono što svijet zaista jest, a vidljivo je samo čistom pjesnikovom oku i srcu, kakvo je Habibovo. Mjesec je tulipan iz bašte pjesnikove majke. Daleki zavičaj kao bol i utjeha.
Jedini svijet nad kojim sam ja stražario one zimske skopske noći bio je svijet u meni, svijet koji kroz mnoge stihove Habiba Mandžića donosi odjek svemira i vječnosti. Moja uniforma bila je mjesečina, a ja vojnik mjesečevog bratstva, Ujevićevog pobratimstva lica u svemiru. Jedno od tih lica je i Habibovo.
I onda još jedno malo čudo. Koračajući Habibovom pjesničkom baštom i avlijom, odjednom, u pjesmi "Predosjećaj", ponovo začuh onaj šum s neba, podižem pogled gdje mi pjesnik kaže i ovaj put pod jarkim suncem "Gledam jato divljih gusaka: / njihovi zorni krici zrak režu / kao zvuk čobanske frule / u kojoj se proljeće čuje." I prihvaćam pjesnikovo tumačenje svijeta i života: "briga, borba i malo ljubavi". Samo što ja to Habibovo "malo ljubavi" doživljavam i osjećam kao nešto što na koncu naktrili sve brige i borbe.
A sada je red da kažem i glavni razlog svog nostalgičnog povratka u onu skopsku stražarsku noć, što će ujedno i objasniti odakle uopće ja, hrvatski novinar, u ovoj Habibovoj australskoj pjesničkoj priči. Nije razlog ni pun mjesec, ni jato divljih gusaka. Razlog je taj što smo Habib i ja u isto vrijeme, i u istoj četi, služili vojni rok u Skopju. Mogao bih reći kako sam tada i tamo upoznao Habiba Mandžića. Ali, riječnik našeg jezika nažalost ne raspoznaje različite razine upoznavanja. Ono tada bilo je površno susretanje. Tek danas znam stvari koje su i tada bile zajedničke Habibu, bivšem đaku medrese, i meni, tada tek svršenom gimnazijalcu katoličkog sjemeništa. Upamtio sam, ali i ubrzo, priznajem, zaboravio lik šutljivog i u svim izrazima tihog čovjeka, pomalo tugaljivog i ozbiljnog lica, mnogo ozbiljnijeg nego što smo bili mi "balavci" tek navršene punoljetnosti.
Danas mogu samo zamišljati koliko se, na primjer, njemu, tada već profesoru, moral činiti budalastim moje pristajanje i zdušno sudjelovanje u amaterskim kulturno-umjetničkim komunističko-vojnim igrokazima. Upamtio sam ga kao čovjeka koji se držao po strani, vjerojatno s mukom čekajući da što brže prođe ta uludo izgubljena godina života.
I ja sam čitao znakove od kojih me je ponekad prolazila jeza, znakove koji su najavljivali kako će sve to skupa završiti, znakove koji su tadašnju državu-majku prokazivali kao maćehu nimalo sklonu našim narodima i domovinama. Habibovi predosjećaji, a zasigurno i njegova saznanja morali su biti mnogo dublji i pronicljiviji od mojih, već i zbog razlike u godinama i njegovog bogatijeg životnog iskustva. Na koncu, koliko sam zapravo površno tada "upoznao" Habiba, dovoljno govori i to što sam upamtio samo da je iz Bosne. Pretpostavljam da tada još nisam bio ni čuo za Srebrenicu. O, da je barem tako i ostalo dovijeka i da je barem Srebrenica ostala svijetu skriveno i nepoznato ime mirnog mjesta poznatog samo u tom kraju rođenim ljudima.
Jer, da sam te 1983. i 1984. u Skopju doista upoznao Habiba, sjetio bih ga se i raspitivao o njemu onih strašnih julskih dana 1995., dok sam nadomak samog pakla, kao prevoditelj Associated Pressa, u Tuzli dočekivao i ispitivao srebreničke žene, djecu i starce o zlu koje ih je iz domova izgnalo, o zločinu kojem tih dana još nismo ni znali svu strahotu, razmjere i paklensku dubinu.
Svijet je u međuvremenu, kad već nije u ljudskosti, napredovao barem u tehnologiji koja je omogućila i posljednje čudo u ovoj mojoj priči o Habibu i njegovoj pjesničkoj zbirci. To čudo bila je poruka koja mi je prije nekih godinu dana stigla od Habiba Mandžića iz daleke Australije preko jedne od društvenih mreža, također "opjevanih" u ovoj zbirci. Već u nekoliko prvih razmijenjenih poruka, mnogo više i snažnije nego one čitave vojničke godine, počinje moje upoznavanje druga iz prošlosti. Na moju tugu i žalost, odmah na početku tog upoznavanja stoji doživljeno i preživljeno zlo koje je Habiba ostavilo kao golo samotno stablo polomljenih i odsječenih grana, strašan broj članova njegove obitelji ubijenih u genocidnom zločinu u Srebrenici.
Tako i na samom početku Habibove zbirke, kroz koju ga napokon upoznajem i spoznajem kao pjesnika, prijatelja i brata, stoji pjesma "Vječna naša Srebrenica – vječno sjećanje na 11. juli" sa stihom "Sve što još postoji – otvorena rana!".
Biti Bošnjak, musliman iz Srebrenice znači dovijeka nositi pred sobom zastavu bola, gubitka i sjećanja. Ali, sudbina Habiba Mandžića nije da bude živa žrtva, premda on i kao pjesnik ostaje vjeran dužnosti podsjećanja svijeta na zločin i njegove žrtve, na zlo koje nam se prečesto, ma koliko se zaklinjali u suprotno, uvijek iznova događa. Habib Mandžić pjesnik upoznaje nas s čovjekom koji nije ostao golo, samotno i suho stablo. Njegovi korijeni su preduboko, grleći mrtve. Njegova vjera je presnažna da bi bila slomljena, baš kao i njegova životna radost, radoznalost i povrh svega ljubav. Ona strahota i groza posvjedočena na početku zbirke izbija i kasnije na tom stablu pjesama poput bolnih čvorova. Utoliko je više vrijedna divljenja krošnja sa svim tim granama misli i emocija, krošnja koja lista i cvate u tisuću cvjetova, počevši od onih kojima se neprestano vraća, u vrtu roditeljskog doma, njegovanih rukama njegove majke.
Zadivljujuće je bogat pjesnički registar Habiba Mandžića, nevjerojatno širok raspon zvukova i boja kojima se koristi. O, kako bi bilo pogrešno predati to pjesničko stablo škarama nekog strogog baštovana koji bi možda neke grane i grančice podrezao ili odrezao kao suvišne. Svaki će čitatelj u zbirci naći nešto što ga osobito dira, u čemu se s pjesnikom poistovjećuje. Ali, ljepota je osobito u njezinoj cjelini: od djetinje naivnih sjećanja, jer sjećanja djeteta drugačija i ne mogu biti, preko jednostavnih izričaja o svakodnevici, ali i komentara straha koji danas koči čitav svijet, pa sve do zanosnih himni prirodi u kojoj mirišu sva godišnja doba, sjaji se Drina kao "sunčev fitilj" i uzdižu se planine, podjednako one Habibova rodnog kraja, kao i one njegovog novog kontinenta. Jer, da citiram samo jednu od lucidnih Habibovih misli koje će me nastaviti pratiti u životu, "na planini je uvijek velik dan".
Zbirka "Kada pjevam, mjesec me sluša" je bosanska, bošnjačka i patriotska. I iseljenički nostalgična. Istodobno ona je intimistička, ljubavna, svjetovna i duhovna. A povrh svega je i svjetska, univerzalna. Zbirku otvara bolno sjećanje na Srebrenicu i zavjet nad ubijenima, ali je zatvara zanosni španjolski triptih ("Sevilja", "Kordoba", "Granada") sa žalom nad živima koji Granadom, metaforom čitavog svijeta, hodaju slijepi. I Habibovi pjesnički korijeni i nadahnuća su duboki, pa tako ispisuje u stihovima izričitu posvetu Frederiku Garsiji Lorki, ali isto tako i velikanima uma i duha zlatne iberske islamske epohe.
Naposljetku, poezija ove zbirke je i kozmički nadvremenska u stihovima koji, svjedočim to snagom osobnog čitateljskog doživljaja i ushita, dosežu mistične ekstaze i spoznaje, podsjećajući na vrhunce sufijske duhovnosti i poezije - njene poetike, estetike i etike koje Habib Mandžić slijedi mišlju, stihovima i životom. Ili, da ga usporedim s nečim što mi je još bliže i poznatije: Habib me na trenutke podsjeća i na kršćansku mistiku svetog Franje koji Suncu, Mjesecu i zvijezdama pjeva kao svojoj braći i sestrama. U svakom slučaju, te dvije mistike su točka u kojoj se naše vjeru susreću i podudaraju, kao i njihova etika koja nalaže, čak i nad ponorima najveće boli i zla koje ju je nanijelo, ići dalje prema radosti života, otkrivanju ljepote svijeta i životu u ravnoteži s čitavim božanski nadahnutim i stvorenim kozmosom.
Upoznavši napokon i na ovaj način Habiba Mandžića, kroz njegove pjesme, moj život i moj svijet su bogatiji, ljepši i veći. Njemu na tome zahvaljujem, a isti blagoslov želim i svakom čitatelju ove zbirke.

Autor: Branimir Pofuk