Pošto nije mogla spasiti ratnog zločina Ratka Mladića od konačne presude za genocid u Srebrenici, srpska politika je konačno poražena ne samo u Bosni, već i na međunarodnoj sceni.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Dobro je da je srpska pamet u mraku svojih gluposti. To najbolje objašnjava u kakvom je mračnom mentalnom sklopu „srpski svet“. Paradoks je, ali sve dok je srpska pamet u takvom samo-ponižavajućem i samo-poražavajućem mentalnom stanju, mi u Bosni imamo šansu da svijet sluša i razumije naše argumente o srpskom zločinu genocida. Onoga trenutka kad srpska pamet, srpska crkva i srpska politika dođu do zdrave pameti, što je malo vjerovatno da će ikad doći, bit će nam teško uvjeriti svijet da se u Bosni dogodio genocid i udruženi zločinački poduhvat. Naravno, teško je podnosit srpske gluposti, ali opet da nije tih gluposti teško bi nam bilo objasniti istinu i doći do kakve takve pravde.

Ovih dana Bosna je bila u fokusu domaće i svjetske medijske, političke i diplomatske javnosti povodom konačnog uklanjanja srpske inat crkve iz avlije Nane Fate Orlović u Konjević polju i konačne presude za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici srpskom ratnom zločincu Ratku Mladiću na „Haškom tribunalu“. Ova dva, može se reći, istovremena događaja nisu samo od povijesnog značaja za Bosnu, već su ti događaji i priznanje srpske politike o nemoći i konačnom porazu u Bosni.

Naime, Srpska crkva ne bi nikad pristala da se ukloni inat crkva iz avlije Nane Fata da je imala moć da se suprotstavi odluci Europskog suda za ljudska prava. Pošto nije imala snage, crkva je priznala poraz. Također, srpska politika nije nikad odustala od spašavanja ratnog zločinca Ratka Mladića tako što je lobirala za međunarodne studije, koji „ne mrze“ Srbe, od kojih im je sutkinja Prisca Matimba Nyambe iz Zambije bila najbolji ulov, koja je, na njihovu žalost, ostala usamljena i time, kao što je naša heroina Munira Subašić primijetila, osramotila ženski rod tako što je svojim okretanjem na stranu zla pokazala da žene ipak nisu bolje od muškaraca u mijenjanju svijeta na bolje. Pošto nije mogla spasiti ratnog zločina Ratka Mladića od konačne presude za genocid u Srebrenici, srpska politika je konačno poražena ne samo u Bosni, već i na međunarodnoj sceni.

UKLANAJE SRPSKE CRKVE IZ FATINE AVLIJE SVJETSKA VIJEST: Ugledni američki Washington Post je izvijestio svoje čitatelje da je Nana Fata dočekala da se nelegalno podignuta srpska crkva makne iz njezine avlije zahvaljujući presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je ocijenio da je svetost privatnog vlasništva iznad svetosti nasilno podignute crkve u tuđoj avliji. Nije sâm, ali nadobudni načelnik Banja Luke Draško Stanivuković (27) je bio najglasniji u brkanju pojmova oko svetosti jer je, očito, propustio osnovne lekcije iz morala i etike. Pa evo da ga malo moralno podučimo.

Draško, ljudski život je najviša svetost, svetiji od bilo kojeg hrama, posebno crkve koja se podiže uz inat u tuđoj avliji nakon genocida. A čovjek nema života bez vlastite zemlje, bez vlastite avlije. Zato otimati nekome zemlju, avliju, je isto što i ubijati mu život, najvišu svetinju. Crkva ili džamija prave se od kamena ili od betona, koji nema nikakvog značenja ako u crkvi ili džamiji nema Božanskog duha i ljudske duše. A srpska crkva koja je podignuta u Fatinoj avliji od kamena i betona imala je samo đavolski duh, koji je širio zlo u naokolo. Draško, taj đavolski duh je progovorio iz usta tvoje četničke drugarice Andrijane Tomić, službenice bosanske države, tako što je đavolski zaprijetila Nani Fati: „Protjerali smo i protjerat ćemo opet ako bude potrebalo“. Dakako, sudilo vam se za genocid i sudit će vam se opet ako bude potrebno.

Relevantni politički dužnosnici EU su pozdravili primjenu presude Europskog suda za ljudska prava da se inat srpska crkva mora ukloniti iz avlije Nane Fate.

FENOMEN NEVENA TROMP: Unatoč pakosnoj tvrdnji Nevene Tromp i njezinog joj prijatelja Geoffrey Nicea da Bosna, kao žrtva agresije Srbije i Hrvatske te genocida i udruženih zločinačkih poduhvata, nije više nikome interesantna, Bosna je itekako ovih dana bila u fokusu svjetske medijske, političke i diplomatske javnosti od predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joe Bidena, državnog sekretara Entona Blinkena do Vijeća sigurnosti UN-a, koje je tim povodom održalo sjednicu, gdje su države članice demonstrirale jedinstvo u davanju pozitivne ocjene o radu Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT). Vijeće sigurnosti je zaključilo da je konačna presuda za genocid Ratku Mladiću - korak u procesu pomirenja.

Inače, Nevena Tromp je samozvana istražiteljica koja je radila u Haagu. Ona je danima maltretirala bosansku javnost sa svojim nebuloznim predikcijama o tri scenarija. Jedan je u njezinoj glavi bio da se potvrdi sve što je već utvrđeno u nepravomoćnoj presudi. Drugi je bio kompromis na haškoj sudbenoj pijaci pa šta se kome zalomi – žrtvama ustupak za genocid a dželatima ustupak da ih se ne progoni. I, treći scenarij u glavi Tromp bio je da se Mladić oslobodi. Začudo, Tromp se nije sjetila četvrtog scenarija, a to je da Mladić u međuvremenu umre.

Blago se nama u Bosni sa ovakvom ekspertnom istražiteljicom, kojoj neki sarajevski mediji daju prostor da nas gnjavi. Slična Trompovoj je samo još jedna druga naša samozvana istražiteljica i analitičarka Ivana Marić, koja je onomad izjavila da sud u Hagu ništa nije promijenio, ničije mišljenje… ove bi 2,5 milijarde, koliko je uloženo u Haški sud, kaže Marić, bile bolje iskorištene da smo ulagali u obrazovanje... Ivana Marić, inače, zna sve o svemu i svakomu osim o samoj sebi jer joj Frojdova psihoanaliza nije dostupna kako bi iz svog super ega mogla analizirati svoj ego, koji nije mogao iz pakosti prešutjeti negaciju sudskih pravosnažnih presuda Haškog tribunala“, gdje su Bošnjaci, kao izmišljena nacija, dobili kakvu takvu satisfakciju nakon genocida i udruženog zločinačkog poduhvata protiv njihove vjere, nacije i države.

NEGATORI I SAMONEGATORI GENOCIDA: Nije razumljiva, ali je očekivana negacija srpskog genocida u Beogradu i Banjoj Luci. Na to smo već navikli i zato nas srpska negacija genocida ne iznenađuje. Iznenađenje bi bilo da je srpska akademska, crkvena i politička pamet došla sebi. Ali, s druge strane, dobro je da je srpska pamet u mraku svojih gluposti. To najbolje objašnjava u kakvom je mračnom mentalnom sklopu „srpski svet“. Paradoks je, ali sve dok je srpska pamet u takvom samo-ponižavajućem i samo-poražavajućem mentalnom stanju, mi u Bosni imamo šansu da svijet sluša i razumije naše argumente o srpskom zločinu genocida. Onoga trenutka kad srpska pamet, srpska crkva i srpska politika dođu do zdrave pameti, što je malo vjerovatno da će ikad doći, bit će nam teško uvjeriti svijet da se u Bosni dogodio genocid i udruženi zločinački poduhvat. Naravno, teško je podnosit srpske gluposti, ali opet da nije tih gluposti teško bi nam bilo objasniti istinu i doći do kakve takve pravde.

Dakle, ne iznenađuju nas srpski negatori genocida, već nas iznenađuju neki bošnjački samo-negatori. Nevjerojatno je koliko su neki analitičari i političari u Bošnjaka kratke pameti pa od drveća ne vide šumu. Ko je ikad pomislio da je „Haški tribunal“ savršen, bez greške? Nikad niko. Ali, ko je prije 25 godina vjerovao da će srpski politički i vojni vrh biti privedeni pravdi na jednom civilnom međunarodnom sudu bez presedana? Niko to nije vjerovao, ali su žrtve logora i genocida to priželjkivale.

Nadalje, ko je mogao vjerovati prije 25 godina da će krhka bosanska država s ranjenim i umornim bosanskim ljudima nakon rata biti u stanju da prikupi toliku dokumentaciju uz pomoć iskrenih prijatelja u svijetu te da će uvjeriti Međunarodni sud u Haagu da donese tri pravosnažne presude o tome da je Srbija bila agresor na Bosnu i pet pravosnažnih presuda o tome da je Hrvatska bila agresor na Bosnu, također? Ali, to su bosanski vrijedni ljudi od kojih ovdje izdvajam Vasviju Vidović, kao prvog oficira za vezu sa „Haškim tribunalom“ i Amira Ahmića, za kojeg je teško naći pravu riječ, koja bi objasnila njegovu zaslugu ne samo za konačnu presudu Mladiću za genocid, već i za sve donesene presude u korist bosanske istine i pravde. Svaka bi nacija bila ponosna što ima takvog oficira, koji je ne samo srcem već i znanjem branio njenu čast i slobodu. Ako ništa drugu, nacija mu treba odati javno priznanje, posebno sada kad je, nakon svih mogućih opstrukcija od strane negatora genocida iz Beograda i Moskve, donesena konačna pravosnažna presuda o doživotnoj robiji protiv Ratka Mladića za genocid.

Razumijem frustracije nekih Bošnjaka zbog neuspjelog pokušaja revizije tužbe protiv Srbije. Ali, pitanje te revizije nije bilo pitanje pojedinca, već je to bilo pitanje cijele nacije. To pitanje je bilo na dnevnom redu i prije nego je Bakir Izetbegović okupio ugledne akademske i političke glave u Vijećnici u namjeri da se to pitanje pokrene. Van svake pameti je optuživati Bakira da se prethodno dogovorio sa Vučićem da to bude samo predstava za bosansku javnosti. Bakir ima grešaka, ali pripisivati mu tu vrstu izdaje je, zaista, suludo i zlonamjerno. U ostalom, revizija optužbe protiv Srbije nije i niti će ikad zastarjeti pa, stoga, oni koji tvrde da znaju šta je trebalo a šta nije trebalo uraditi u vezi s tom revizijom, neka zagrnu rukave pa to što tvrde urade što prije. Ja znam da je tekst revizije tužbe protiv Srbije za genocid u Bosni bio toliko uvjerljiv s dokazanim dokumentima da za Međunarodni sud pravde nije bilo oportuno da dopusti da ti dokazi pređu prag suda jer bi ih ti dokazi osramotili. Lažna je priča da Sakib Softić nije bio legalni i legitimni agent bosanske države.

Žao mi je, ali ne mogu prešutjeti minimiziranje, koje graniči sa samo-negacijom Elmedina Konakoviću, koji je ocijenio da je konačna presuda za genocid Ratku Mladiću samo „djelomična pravda“.

Otvori link ovdje.

A onda tu odmah dolazi i priča o neuspjelom pokušaju revizije tužbe protiv Srbije. Razumijem potrebu za političkim obračunom, posebno s onima s kojima je neko dijelio duže vrijeme i dobro i zlo, ali ne razumijem da se nema osjećaj mjere i granice u samo-negaciji. Jer, kakva je razlika između izjave negatora genocida, koji kažu: Jest, u Srebrenici se dogodio strašni zločin, ali to nije genocid i izjave samo-negatora, koji kažu: Jest, Mladić je konačno presuđen za genocid, ali to je djelomična pravda? Nije nikakva razlika jer obje izjave i negatora i samo-negatora minimiziraju postignuto u procesu dokazivanja istine i pravde. Lahko je pričati o istini i pravdi u Sarajevu s namjerom da se s nekim politički obračunava. Teško je istinu dokazati i pravdu ostvariti u Haagu, gdje nema lahkog obračuna s političkim rivalima, već se ima sukob s krvoločnim monstrumima.

Negatori genocida će nastaviti svoju priču, ali samo-negatore u Bošnjaka molim da nas poštede svojih frustracija i oslobode nas minimiziranja i samo-negiranja najvećeg uspjeha bosanske pameti i politike u dokazivanju istine i ostvarivanju pravde u svijetu, koji nije previše zaljubljen ni u istinu ni u pravdu.

Neka Svevišnji Allah nagradi sve koji su na bilo koji način pridonijeli u dokazivanju istine i pravde o agresiji na bosansku državu i genocidu nad bošnjačkim narodom Amin!