ADVOKAT VELIJA MURIĆ: Ubijanja pljevaljskih Bošnjaka su krivično-pravno svedena na klasična ubistva a ne na genocidni naum, što su ona uistinu i bila. Ubijanja i raseljavanja čitavog kraja kao uništavanje naroda na tom prostoru, po definiciji nisu ništa drugo nego genocid. Ako se sve to dešavalo na prostoru koji nije bio zahvaćen ratom, bila je i ostala vaša institucionalna obaveza da ta događanja istražite i da krivce ili pak one koji su dozvolili da se ona nesmetano događaju, izvedete pred lice pravde. Isto tako, u slučaju deportacije Bošnjaka sa Crnogorskog primorja, ali nesumnjivo i smisleno lošim optuženjem, došlo se do nerazumno pravno poražavajućeg efekta.

Polazeći od Strategije za istraživanje ratnih zločina, koju ste „promotivno“ u svojstvu vrhovnog državnog tužioca donijeli i sebi dali zadatak da je nadzirete i sprovodite, za proteklih šest godina, ispostavlja se kao i da je nije bilo. Navedena strategija možda leži tamo u nekoj davnašnjoj ladici, neotvorena, neaktualizirana, možda trajno zaboravljena. Za svo vrijeme vašeg tužiteljstvovanja pa sada i u v.d. statusu, osvjedočeno nije se krenulo ni od samog početka ili bolje kazano, u smislu djelotvornosti i nesumnjive obaveze, bar da javnost zna, ništa se nije dogodilo.

Nije istražen slučaj pljevaljske Bukovice i etničko raseljavanje muslimana – Bošnjaka, nije istražen slučaj deportacije i državno slanje preko osamdeset Bošnjaka u sigurnu smrt, otmica putnika iz voza sa stanice Štrpci, te konačno zločini nad dvadeset i dva albanska civila na prostoru Rožaja. Razumije se, nije da u tim slučajevima nisu vođeni neki postupci ali složit ćemo se, skoro uvijek, kako se to ogoljeno ispostavilo, ti postupci su imali nerazumno loše epiloge. Ubijanja pljevaljskih Bošnjaka su krivično-pravno svedena na klasična ubistva a ne na genocidni naum, što su ona uistinu i bila. Ubijanja i raseljavanja čitavog kraja kao uništavanje naroda na tom prostoru, po definiciji nisu ništa drugo nego genocid. Ako se sve to dešavalo na prostoru koji nije bio zahvaćen ratom, bila je i ostala vaša institucionalna obaveza da ta događanja istražite i da krivce ili pak one koji su dozvolili da se ona nesmetano događaju, izvedete pred lice pravde. Isto tako, u slučaju deportacije Bošnjaka sa Crnogorskog primorja, ali nesumnjivo i smisleno lošim optuženjem, došlo se do nerazumno pravno poražavajućeg efekta. Umjesto očekivane pravde, zatvaranjem slučaja, praktično je izbjegnuto istraživanje naručioca ili pak državne strategije, koja je bila vladino-policijski osnov za satiranje nedužnih ljudi, ali samo po mjeri nacije, imena i vjere. Isto tako, u slučaju otmice putnika iz voza sa stanice Štrpci, tokom bjelopoljskog sudskog procesa i aktuelnih procesa u Beogradu i Sarajevu, koji su po vokaciji najviše ruganje pravdi, ipak došlo se do nesumnjivog saznanja da je taj zločin izveden i planski kreiran u kabinetima tadašnjeg državnog, vojnog i policijskog establišmenta. Očigledno i kod takvog saznanja, koje prate nedvosmisleni argumenti i dokazi, dalje se nije otišlo. Konačno, slučaj ratnog zločina Kaluđerski laz, za odgovornog komandanta tadašnje vojne jedinice ostao je na nivou izvjesnog incidenta ali i pored likvidacije isključivo protjeranih albanskih civila sa Kosova, kao obračun sa UČK pripadnicima. Za pomenutu Strategiju istraživanja zločina i vas, gospodine Stankoviću, ispostavilo se donošenjem oslobađajuće presude u odnosu na „nasumično“ optužene, slučaj je zatvoren. A šta se desilo sa vojnim tužilačko-istražnim organima koji su leševe ubijenih civila dozvolili da se u cilju zataškavanja zločina deportuju iz CG na Kosovo, gdje su sahranjeni u improvizovanoj grupnoj grobnici, tužilaštvo nikada nije dalo bilo kakve odgovore.

U nastojanju da se ipak tužilaštvo odluči na djelotvorno istraživanje pomenutih zločina, što bi dovelo i do tužilačko-sudskog suočavanja sa nedavnom nam prošlošću, putem krivične prijave iz 2005. a potom i nove krivične prijave iz 2015. g. nastojali smo da tužilaštvo navedemo da konačno krene u ostvarivanje svog ustavom određenog zadatka. O tome smo neposredno razgovarali i od vas dobijali uvjerenja da će se nešto ipak desiti. Bilo je i tužilačko-javnih najava koje su oštećenim porodicama, a i nama kao njihovom pravnom zastupniku, ulivale nade da će se ova Crna Gora, umjesto oaze (što ona uistinu i jeste) u kojoj zločinci mogu nesmetano i bez krivično-pravnih posljedica da se kreću, konačno pretvori u pravnu državu, u državu koja preko tužilačko-sudskih vlasti može građanima pružiti punu garanciju ustavnih prava i garanciju čovjeku ma ko on bio. Na žalost, pouzdanje u sve to, vremenom svedeno je na nerazumno nisku ljestvicu, čak šta više i do mjere državno – tužilačke neodgovornosti.

Zbog svega toga, ovim obraćanjem insistiram da se na temu ratnih zločina, a u vezi sa njima i aktivnosti tužilaštva i sudova, bilo to preko elektronskih ili pisanih medija, ali svakako neposredno, povede javna rasprava u kojoj sam spreman da u ime žrtava vršenih zločina neposredno učestvujem. Na to posebno insistiram jer građani Crne Gore i okruženja još uvijek iščekuju odgovore na brojna otvorena pitanja, koje je dužno prvenstveno dati to tužilaštvo ili pak u osnovi država Crna Gora. Zato vas molim da me pozovete ili pak prihvatite javnu raspravu u kojoj bi se neskriveno iznijeli argumenti o tome što se ustvari događa na planu istraživanja ratnih zločina, kako prevazići postojeće stanje, ako ništa drugo ono makar radi odgovora na konstantne primjedbe koje Crnoj Gori dolaze sa relevantnih međunarodnih adresa.

Dostavljeno: Tužilaštvu, elektronskim i pisanim medijima.

Velija Murić, izvr. dir. CKZP

Rožaje, 09. 05. 2021.