Književni osvrt na poeziju darovite pjesnikinje Selme Hujdurović iz Sarajeva
POEZIJA SA PROLJEĆEM NA RAMENU
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 29. Mar 2021. 16:03:29
Poezija sa proljećem na ramenu


Još pri prvom susretu sa poezijom pjesnikinje Selme Hujdurović, zakoracio sam u perivoje stihova prepunih proljeća, koji nisu samo pokušaj da se nametne pjesničkim umijećem, jer ona to uistinu nosi kao dar od Boga, već posebnost koju ima u svojoj izražajnosti zrele pjesnikinje, stalno vezana za prirodu kao pouzdan lajt motiv i kada pjeva o pojavama izvan nje.

Dvije objavljene zbirke poezije, “Bijeljinka” i “Putnik” nose u sebi sembersku ravnicu, bijeljinske sokake, i svaku pticu, cvijet, ali i sunce, koje u ravnici ima tajanstvene izlaske i zalaske. Pjesnikinja Selma ne robuje stihu, niti se nastoji uklopiti u nametnute forme koje su postavljene samo da zauzdaju pjesničku raspjevanost i tako ostave stihove zarobljene. Ona ih pušta kao male papirnate brodove u Savu, a pokreće ih emocijom i uvjerljivošću, da sigurno plove do dalekog mora čitalaca.

U pjesmi “Proljeće na ramenu” istinski spušta proljeće na rame ljubitelja poezije stihovima: “Kao kad šušti suha svila... K’o miris malina... što zorom pukne...behar se lijepi za usne...”, da bi već u pjesmi “Ergin” što na turskom znači odrastao, zreo, ne slučajno, pjesnikinja nas odvodi u neko prastaro vrijeme ali u cipelama sadašnjosti, da potpuno doživimo vremenski okvir u koji je smjestila svoju pjesmu. Na početku pjeva: ”Am Alten Markt 11, i danas sviraju valcer, sat na staroj njemačkoj crkvi, zvoni već sedmi put, Pitam se da li me čuješ? Ergin!” Zaustavljeni na staroj pijaci, rumeni poput septembra, svako nosi svoju stranicu istrgnutu iz dnevnika života. Iako nikad nisam prihvatio napisati književnu kritiku, poeziji Selme Hujdurović ne nalazim ni dovoljno epiteta koji bi bar subjektivno označili moj skromni sud. U pjesmi “Vlak” koju čitaocima ostavljam kao potvrdu, gdje sam se kao na ljuljački iz djetinjstva zanjihao na stihovima i potom pružio korak u djetinjstvo, potpuno uvjeren da odlazim u svijet koji se koliko jučer činio nestvarnim. Rođena u Bijeljini, danas živi i radi u Sarajevu, pjesnikinja Selma Hujdurović uskoro priprema i treću zbirku pod naslovom “Iskra” za što ću ustvrditi da će to biti uistinu plamen poezije. Biće to proljetno sunce za sva četiri godišnja doba, onako zastalo na ramenu da nas podsjeti da poezija, na sreću, nije prestala biti šapat duša.

V L A K
- Imate li voznu kartu
za put do djetinjstva?

Na peronu ukočenih osmijeha,
zagledana u prašnjave korake prolaznika,
činilo se da je prisutna putnica.
Tek kad-kad bi razmijenila poneku riječ,
bježeći od pogleda.
Udijelila bi blagi osmijeh i potom
prestala da miče usnama
dok bi je vukli za rukav kaputa
tražeći još, makar praznih pokreta.
A duši tijesno ispod kože -
samoj samcatoj, među ljudima.

Sve oči bijahu iste, kao tračnice pruge
promičući, nestajući u magli željeznice.
Prolazili su vlakovi,mahali neznani putnici
kartama do čuvenih destinacija
nudeći zalaske sunca i ništa više ...

Ali buka, na šalteru Univerzuma
postala je tako nečujna
nadglasana tišinom
samo jednog leptira.

Znao je da otvori duše cvjetova!
U rukama nosio sunce
i kofer prepun stihova.
Ubirao prve zvijezde
tek procvale, na krošnjama akšama.
Tad nije ni bilo drugog puta
sem sjaja, čijim je tragom
krenuo vlak do djetinjstva ...

27.3.2021.
Selma Hujdurović