OTADŽBINSKI GRGUT SA OZREN PLANINE
Autor: Ibro Suhopoljac Objavljeno: 29. Mar 2021. 00:03:55
Ali postoje i drugačiji: hrabri, časni, požrtvovani, čovjekoljubivi… ljudi sa stavovima i idealima, koji su na suprotnom kraju usudnog štapa. Ja bih ih nazvao i ljudima sa Uputom. Oni su malobrojni, autsajderi i uvijek izgledaju kao gosti u vremenu u kojem žive, ali ga redovito obilježavaju. Zbog njih ima smisla voljeti čovjeka, kao Božijeg namjesnika na Zemlji. U dodiru dvaju mikrokosmosa, onih prvih i drugih, koprene pod kojima se slave trivijalnosti a ignorišu životno važne stvari se kidaju, i mnogi od nas, bez tog zaklona, ostaju “goli”. Naša politika je odavno pod otvorenim nebom, novinarstvo u dobroj mjeri, društvene zajednice, ugledni prvaci… Mali ljudi su sjena velikih i tako se stvara kritična negativna masa, koje teče u ponor. Ja svojim izborom tečem od Izvora, ka Izvoru, pa ċu s namjerom danas o vuku sa janjećim krznom koji se podvukao pod kožu mnogih Bošnjaka. Ko voli, neka izvoli. A ko ne voli?! Pa …“zvezde granda” uvijek čekaju na takve talente. Priča ide ovako. Došao Draško Stanivuković, novoizabrani mladi gradonačelnik Banja Luke, u selo Joviće na domak Maglaja, koga naseljavaju pravoslavci. To selo je, skoro cijeli rat, bilo četničko uporište do oslobađanja planine Ozren, kada je ARBiH odradila odličan posao i razbila “Beograd i Moskvu”, koji su se, prema ratnom zločincu Karadžiću, tamo branili. Do tada je sa Ozrena hegemovo srpstvo bezdušno ubijalo život u herojskom gradu Maglaju. Dakle, došao zeleni Draško na još zeleniju planinu, da obiđe grob najmlađeg srpskog borca, što samo po sebi nije nikakav problem. Iz želje da srbuje kao “dete maško”, (kako bi Šešeljovi “južni Srbi sa govorna manata” opisali sitnojajca u napretku), Draško zaobilazi općinske strukture Maglaja kome to planinsko selo pripada, i još retorikom Karadžić - Dodika poruči prisutnima da je taj "mladi čovjek postao simbol požrtvovanosti i ljubavi prema otadžbini"!? Tako, dok si rekao Deretić, gradonačelnik Banja Luke - Draško Stanivuković, pretvori hiljadu kvadratnih metara seoskog blata, u srpsku otadžbinu! A priča kao priča, ode u eter i iskopa, prvo revolt gradonačelnika Maglaja koji mu jasno i glasno poruči “da nikakva druga otadžbina ne postoji u BiH osim nje same, i da je neće nikada ni biti”, te stotine drugih komentara internet ratnika i svjetine žedne krvi. Osvanuše uvrede načelniku, prostakluci, prijetnje Bošnjacima novim klanjem i šta još ne? Tako govore čovjekoljubi, bosnoljubi i ljudi sa stavom! Slika Draškovog nadrealizma je ostala nedovršena jer mladi gospodin nije elaborirao svoj nacionalni grgut o otadžbini, koja se, navodno, branila u maglajskom selu Jovići. Doduše, o Stanivukovićevoj otadžbini su maštali svi osuđeni u Hagu i zbog nje dobili epitet genocidni, a među njima i njegov idol – ratni zločinac Karadžić. Pa zašto onda ne bi mogao i Draško? A logika kaže ovo. Da je Stanivuković iole radio, ili da radi, za dobrobit srpskog naroda u BiH, a kamoli svih drugih, on bi prvo došao u Maglaj, pa bi se sa kolegom načelnikom Maglaja ili drugom bošnjačkom gospodom, popeo u Joviće na planinu, i održao prigodan govor. Bio bi to civilizacijski gest i insentiv bošnjačko – srpskim odnosima u tom regionu, te odličan primjer izgrađivanja povjerenja između, nekada, sukobljenih strana. Ovako, fiċfiriċ Draško stavi novi kamen spoticanja između Bošnjaka i povratnika pravoslavaca, koji su se, inače, vrlo uspješno integrirali u općinu Maglaj. Šteta, baš. Politika je zaista pasje maslo i masni pasjaluk! Nije ovo prvi iskorak u “radovanstvo” mladog Stanivukovića, koji je, vidi čuda, bio jako omiljen među Bošnjacima, koji su u njemu prepoznavali izgubljeni duh poštenog srpskog čovjeka. Do tada, pasi mirno Draško! Oj-ha srpstvo sa istim algoritmom mozga, će te pratiti i patiti zbog tebe, ako treba, a možda i poneki “nlo” Bošnjak u redu za samoklanje. Ostalo se zviždi jer je srpska melodija svima poznata još od vremena Radovana prvog. A jazuk baš, opet bi rekli. Za mladost. KRAJ |