DR. MUSTAFA CERIĆ: Ne pišem ni ja ovo o akademiku Esadu Durakoviću personalno već kao o osobi koja nije samo bila, već i sada biva kao važana ličnost u našoj bosanskoj akademskoj i intelektualnoj javnosti. Za razliku od ostalih intelektualaca i akademika, akademik Esad Duraković se često javlja sa komentarima, kao što su komentari da vehabije treba protjerati iz Bosne jer ugrožavaju islamsku tradiciju Bošnjaka; da Arapima treba ograničiti dolazak u Bosnu jer kupuju/otimaju nam bosanski grunt; te da upotrebu atributa „bošnjaki“ za školu i akademiju nauka i umjetnosti treba zabraniti jer to „vodi ka fragmentaciji a ne afirmaciji bošnjačkoga društva“. Akademik Duraković nema dokaza za to što priča. A zašto bi ih imao? Naučniku koji ima veliki broj akademskih titula i članstava ne trebaju dokazi.

Odavno se nisam osjećao sretnijim kao ovih dana. Usrećila su me dva akademika Abdulah Sidran i Esad Duraković. Unekoliko im je pomogao i pjesnik u tuđini Nihad Krupić iz Vankuvera. O samoukom akademiku Sidranu nemam ništa novo reći. Ostavljam ga Emiru Kusturici da ga liječi u Beogradu. Neka zna da Sidran sada bolje vidi na oči, ali slabije konta na mozak. Nemam ništa reći ni o Krupiću osim da učim dovu Svevišnjem Allahu da se vrati u Bosansku Dubicu pa da ima i ono što želi i ono što hoće. I moji preci – Cerići su porijeklom otuda pa se, ako Bog da, tamo vidimo.

Inspiraciju sam, međutim, dobio od našeg mudrog i naočitog polimata i akademika Esada Durakovića. Teško je nabrojati naučne oblasti u kojima akademik Duraković nije makar malo stručnjak. Nije historičar, ali se razumije u etničku i nacionalnu historiju Bošnjaka; nije bošnjolog ni bosnolog, ali zna koje institucije u Bosni ne smiju imati atribut „bošnjački“, kao što su „Bošnjačka gimnazija“ i „Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti“ jer to „vodi ka fragmentaciji a ne afirmaciji bošnjačkoga društva“ (valjda, „bosanskoga društva, akademiče, op.); nije političar, ali zna šta treba da rade političari u Bosni, poput indijskog čajdžije, koji zna šta treba da radi indijski premijer, ali ne zna suvislo napraviti indijski čaj; nije hodža, ali zna šta hodže treba da rade; nije reisu-l-ulema, šteta, ali zna šta reisu-l-ulema u Bošnjaka treba a šta ne treba da radi – treba da očisti Bosnu od vehabija i ne treba da širi tlapnje; ne mrzi Arape, ali bi im zabranio investirati u Bosni jer kupuju bosanski grunt, a on, akademik, bosanski grunt ljubomorno čuva na sarajevskom minderu; on je naučnik, ali uživa u mahalskim i salonskim pričama.

Kao član bosanske ANUBIH, koja u sadašnjoj bosanskoj državi nema ni status „udruženja građana“, Esad Duraković je arabista-specijalista. Kao takav, upratio je da sam se u svojstvu reisu-l-uleme posefio na dženazi-namazu rahmetli Aliji u arapskom prijedlogu ʿalā umjesto ʼilā, pa mi evo drugi puta prijeti da će to iznijeti u javnost kao „nacionalni skandal najvišega reda i apsolutno šokantna blasfemija“.

Ne znam šta ga je kočilo da tu „blasfemiju“ nije već iznio u javnost, ali znam da akademik Durakovića nije skroz upućen ni u finese arapskog jezika ni u tajne islamske doktrine. Jer, njegovo znanje arapskog jezika je na razini njegovog beogradskog učitelja Rade Božovića, koji može biti da poznaje morfologiju arapskog izraza (al-lafẓ), ali to ne mora značiti da poznaje i arapsku semantiku (al-mʿanā), a to je duh svakog jezika, duh koji je važniji od slova. Zato u islamskoj doktrini (al-ʿaqīdah) „namjera“ u srcu (al-niyyat fī al-qalb) ima prednost u odnosu na izrazom (al-lafẓ). To znanje o arapskoj semantici nije u dometu pameti akademika Durakovića. Uostalom, salavat (al-ṣalāh), što znači molitva, blagoslov, na Muhammeda, a.s., iskazuje s prijedlogom „alā“ a ne sa prijedlogom „ʼilā“.

Žao mi je što akademik Duraković nije imao uvid u te tanane detalje iz semantike arapskog jezika i islamske doktrine o prednosti duha nad slovom u arapskom jeziku dok je prevodio Kur'an na naš jezik. Nije jasno s kojeg jezika je akademik Duraković prevodio Kur'an Časni, ali je jasno da ga nije prevodio s arapskog. Jer da jeste, pročitao bi makar jedan tafsīr (tumačenje Kur'ana), gdje bi mogao naći objašnjenje kur'anskog ajeta br. 4 iz poglavlja Al-Aḥzāb. Naime, u tom ajetu se kaže: - Allah nije čovjeku dao dva srca u duši… A povod za ovaj ajet je slučaj, gdje se Muhammed, a.s., posefio, tj., omakla mu se pogrešna riječ u namazu, pa su munāfici, hipokriti u Medini, to uzeli kao razlog da ga optuže da ima dva srca, – jedno za njih, a drugo za svoje aṣḥābe, sljedbenike. Taj slučaj Al-Suiyūṭī u svom tafsīru „Al-durr al-manthūr“ (sv.11/str.720), ovako bilježi:

(صَلىَّ رَسُولُ اللهِ، صّلىَّ اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ، صَلاَةً فَسَهَا فِيهَا فَخَطَرَتْ مِنْهُ كَلِمَةٌ، فَسَمِعَهَا المــُنَافِقُونَ فَأَكْثَرُوا فَقَالوُا: "إِنَّ لُهُ قَلْبِيْنِ أَلَمْ تَسْمَعَوا إِلىَ قَوْلِهِ وَكَلاَمِهِ فيِ الصَّلاةِ، إِنَّ لَهُ قَلْبـًا مَعَكُمْ وَقَلْبـًا مَعَ أَصْحَابِهِ")

Allahov Poslanik, neka je salavat i selam na njega („ʿalā“), je klanjao jednom namaz gdje se posefio tako da mu se omakla jedna riječ. To su munāfici čuli pa su taj slučaj uveličali, govoreći: „On, Muhammed, ima dva srca. Zar niste čuli njegove riječi u namazu? On jedno srce ima za vas, a drugo za svoje aṣḥābe, sljedbenike. (Vidi, također, Imam al-Maturīdī, Tʼawīlāt ahl al-sunnah, Dar al-Mīzān, Istanbul, sv. 11/str. 298).

Ne mislim da je akademik Duraković munafik poput munāfika u Medini u vrijeme Muhammeda, a.s., ali mislim da mu nedostaje znanja i imāna u razumijevanju i prihvaćanju Kur'ana kao vječne Božje riječi, koja nije namijenjena da joj se dive pjesnici, već da ju čovječanstvo uzme kao svoju uputu za uspjeha na Ovome i spas na Drugome svijetu. Ozbiljna i mjerodavna kritika Dr. Jusufa Ramića na bosanski prijevod Kur'ana od akademika Durakovića pošteđuje me da bilo šta više kažem osim da izrazim žaljenje što je taj prijevod jedan od najlošijih prijevoda Kur'ana uopće. Zato ga niko i ne čita. Ja nisam naučnik kao akademik Duraković, ali jest dr. Ramić pa me njegova kritika zadovoljava.

Ne pišem ni ja ovo o akademiku Esadu Durakoviću personalno već kao o osobi koja nije samo bila, već i sada biva kao važana ličnost u našoj bosanskoj akademskoj i intelektualnoj javnosti. Za razliku od ostalih intelektualaca i akademika, akademik Esad Duraković se često javlja sa komentarima, kao što su komentari da vehabije treba protjerati iz Bosne jer ugrožavaju islamsku tradiciju Bošnjaka; da Arapima treba ograničiti dolazak u Bosnu jer kupuju/otimaju nam bosanski grunt; te da upotrebu atributa „bošnjaki“ za školu i akademiju nauka i umjetnosti treba zabraniti jer to „vodi ka fragmentaciji a ne afirmaciji bošnjačkoga društva“. Akademik Duraković nema dokaza za to što priča. A zašto bi ih imao? Naučniku koji ima veliki broj akademskih titula i članstava ne trebaju dokazi. Njegova riječ je samo-dokaziva, kao što je i dijagnoza doktora samo-dokaziva. Pacijent nema potrebe da traži dokaze kako je doktor došao do dijagnoze.

Zato i ja, kao akademik Duraković, želim naglasiti da moj tekst nije polemika jer Durakovića personalno (ne)prihvaćam kao sagovornika u javnom prostoru zato što (ne)ima naviku da manipulira činjenicama i da ih krivotvori pa ih potom podastire javnosti kao tlapnja. Polemike su korisne, ali sa sasvim drukčijom vrstom ljudi. Drugim riječima – i to je poenta – obraćam se javnosti a ne njemu, zato što Duraković (ne)časno i (ne)dostojno intelektualnog dijaloga falsificira činjenice o meni i zlonamjerno me predstavlja, nastojeći da mi nanese štetu u našoj javnosti. Nije to njemu prvi put. Stoga, dakle, smatram nužnim radi javnosti osvrnuti se na akademske mudrosti, (ne)haotični i krajnje (ne)etičan tekst bivšeg profesora arabistike i orijentalistike, nositelja tog časnog zvanja kojem nikada niko u povijesti nije donio toliko dobroga kao on, akademik Duraković, uključujući i činjenicu da Bošnjaci/Bosanci ipak govore „ijekavski“ a ne „ekavski“ bosanski jezik osim onih, koji odu u Beograd na školovanje. Zna akademik Duraković na koga mislim.

Otvori link OVDJE.

Nakon ovoga moga teksta, bit će mi drago da nastavim „intelektualni“ i „akademski“ dijalog s uvaženim akademikom Durakovićem makar on to odbijao i to iz nekoliko razloga:

1) Strastveni dijalog makar što je ponekad nesuvisla polemika sujetnih ljudi među Bošnjacima/Bosancima nakon iskustva genocida nad njima, genocida koji je planetarno registriran i osuđen, o njihovom etničkom, nacionalnom i državnom biću je pitanje prvoga reda.

2) Bošnjaci/Bosanci se sada ne prepiru oko toga koja im je nacija bliža srcu – srpska ili hrvatska, niti oko toga koja im jezička varijanta bolje zvuči – hrvatska ili srpska, već vode dijalog ili polemiko oko toga koji im je koncept jasniji o njihovom etničkom biću – Bošnjak, o njihovom državno nacionalnom biću – Bosanac i o njihovom bosanskom jeziku, ka temeljnom jeziku na ovim prostorima.

3) Debata-dijalog-polemika intelektualaca i akademika o svojoj naciji, državi, jeziku i kulturi je znak zrelosti jedne nacije zato što svaka nacija mora proći taj debatni-dijaloški-polemički put da bi postala samosvjesna i samopouzdana u svoje etničko, nacionalno, državno i jezično biće.

4) Bošnjaci/Bosanci su sada u toj fazi nacionalnog, državnog i jezičnog sazrijevanja. Možda još uvijek nisu vješti u međusobnoj debati, dijalogu i polemici, ali „practice makes you perfect“, „praksa vas čini savršenim“.

5) Nisu Bošnjaci/Bosanci jedina nacija, koja je ostavljena u klopci nacionalne, državne i jezične neizvjesnosti nakon pada osmanskog carstva. Svi mali narodi, koji su bili u sastavu osmanskog careva, imali su problem prilagođavanja novonastalim nacionalnim državama u kojima su se zatekli, a koje nisu imale obzira prema njihovim nacionalnim, državnim i jezičnim pravima i potrebama, od kojih je pravo na zemlju bilo najugroženije. Zato kad akademik Ferid Muhić inzistira na etničkom bošnjaštvu, on to čini upravo zato da Bošnjacima uvijek bude na umu da im njihovo etničko porijeklo, tj., bošnjaštvo, osigurava svijest o njihovom pravu na tlo pod nogama, na bosansku zemlju i državu, kojoj nema opstanka ni napretka bez Bošnjaka, kao takvih. Bosanstvo ne može biti zamjena za bošnjaštvo, kao što ni bošnjaštvo u značenju Aristotelove materije (ύλη) ne može postojati bez Aristotelove forme (μορφή). To je, naprosto, jedna cjelina, koja se ne može ni dijeliti niti se njeni dijelovi mogu odstranjivati jer dijelovi neminovne cjeline su ništavni.

6) Dijalektika, tj., debata-dijalog-polemika je jedna od ključnih kur'anskih kategorija, bez koje bi zemlja propali: - Da Allah ne čini da ljudi dokazuju svoje argumente u međusobnom suočavanju, zemlja bi se pokvarila, propala bi … (Kur'an, 2: 251).

Eto, zato sam ovih dana sretan jer bošnjački/bosanski akademici, među koje ubrajam akademika Ferida Muhića, Esada Durakovića, Abdulaha Sidrana i Nihada Krupića, suočavaju se sami sa sobom, polemiziraju ne o tome koja im je nacionalna opcija „bolja“, odnosno „gora“ (hrvatska ili srpska), već o tome šta znači biti Bošnjak, a šta Bosanac, šta znači imati tlo pod nogama, a šta znači ne imati ga; šta znači bosanska država Bošnjacima „svim i svuda“, šta znači odgovornost bošnjačkih/bosanskih akademika i intelektualaca u artikulaciji bošnjačkog/bosanskog bića i državnog prava?

Zato, ne brini, akademiče Duraković, nije me tvoja prijetnja prepala ni obeshrabrila da nastavim polemizirati s tvojim „akademskim“ idejama, dobrim i lošim, čak i u tvojoj odsutnosti i to samo s jednim niyyetom, namjerom, a to je da mojim Bošnjacima/Bosancima „svima i suda“ bude jasno „ko su i šta su“.

I samo još jedno da svi znaju: - Ništa i niko me ne može ni uvrijediti ni poniziti na mom časnom putu vjere i morala za dobrobit mojih Bošnjaka/Bosanaca i mog islamskog Ummeta. Titule vam drugi daju i oduzimaju, a ono Božansko i ljudsko što živi u vama je dar Bužiji, kojeg vam ne može niko oduzeti osim ako to vi ne prodate šejtanu.

Uz poštovanje mojih Bošnjaka/Bosanaca, koji mi ovih dana poručuju da nemam potrebu da se izlažem u polemici zato što to nije moj nivo, njima želim kazati ne radim ovo zbog sebe, već zbog Bošnjaka/Bosanaca, koji me vjerno prate i vjeruju da zajedno možemo uraditi za naše potomke, kojima ne smijemo ostavljati dugove, koje će morati otplaćivati svojom genocidnom krvlju.

Allahu Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da prepoznamo istinu i drugima je objašnjavamo! Amin!

Allahu Sveznajući, pouči nas da volimo našu vjeru i kulturu, naš rod i poroda, našu naciju i državu, pouči nas da vodimo koristan i poučan dijalog međusobom! Amin!

Allahu Milostivi, omili nam jedinstvu u naciji i državi! Amin!