AZIZ HUREM: Vozim se i razgledam lijevo i desno. Praznik je, svi praznuju. Sve, sva bosanska zemlja diše, prkosi i zrači nezavisnošću. Svugdje na svakoj zgradi državnog, društvenog i kulturnog značaja istaknute su zastave Republike Bosne. Praznik je generalno za sve bosanske narode i njene građane.

Godina je 2042. datuma Prvog marta. Dan nezavisnosti se obilježava u cijeloj Bosni. Stotinu godina ili sto i jedna je prošla od početka Drugog svjetskog rata i početka divljanja koljačkih hordi predvođenih Dražom, Đujićem, Đurišićem i ostalim. Odnosno, pedeset godina je minulo od prvih dana agresije te sulude i sumanute ludačke ideje i nakane na nedužne bosanske narode i građane, kada se vojska JNA preobrazila i pretvorila u četnike. Ovaj zadnji pogrom nad Bošnjacima a i ostalim nesrbima malo ko pamti. U medijima se malo šta govori o tim teškim vremenima, samo nekada uzgred spomenu ali i to sve rjeđe. Pamtimo samo mi stariji i razgovaramo o tome. Valjda hoće da kažu: sve je zabilježeno, snimljeno i zapisano, pa ko hoće i koga to zanima neka lista povijest. I da Bog da, da se nikada i nikom više ne ponovilo.
Ali, evo danas, napokon nakon toliko decenija i dokazivanja istine, zli duhovi su se stišali. Tvorci paklenih ideja i projekata su vjerojatno pokrepali a ako možda nisu, pocrkat će jednog dana – njihove snage su ispuhale a želje ostale jalove. One koji su htjeli Bosni doći glave niko više ne gleda i ne čuje. Nebeski narod doš‘o do pameti i debelo se kaje u šta je utrošio toliko vremena, novca, energije i prolio toliko tuđe krvi i uništio toliko nedužnih života. Moramo kazati da je i nad Srbima bilo terora koji nisu bili pokorni psih(opati)ijatru Radovanu.
*****
Nego hoću da vam nešto vedrije kažem nakon što je prošlo pola stoljeća od stradanja, patnji i genocida nad nesrbima. Putujem po sred Bosne autoputem Bihać – Sarajevo – Višegrad i punog srca motrim predproljećnu šaroliku idilu i divim se toj bosanskoj ljepotici koju je svaki sultan poželio i šćeo na svom dvoru ali ne kao sultaniju i kraljicu nego kao ropkinju i slugu. E neće moći – rekla je djeva Bosna i njena kraljica Katarina još davno.
Vozim se i razgledam lijevo i desno. Praznik je, svi praznuju. Sve, sva bosanska zemlja diše, prkosi i zrači nezavisnošću. Svugdje na svakoj zgradi državnog, društvenog i kulturnog značaja istaknute su zastave Republike Bosne. Praznik je generalno za sve bosanske narode i njene građane. Danas ne radi ni jedna firma ni trgovina osim dežurnih službi. Putujem autoputem Bihać – B. Petrovac – Jajce - Sarajevo – Višegrad, koji dalje vodi preko Priboja do Novog Pazara. Još malo pa će se moći i do Carigrada ako zatreba na brzinu trknut.
Preko Viteza i Busovače tamo gdje ima dosta Hrvata, nisam se čudio bosanskim zastavama. I u Kiseljaku, Kreševu i ostalim gradovima Hrvati su to mnogo godina prije Srba akceptirali i shvatili da im je jedina i prava i najvažnija domovina Bosna. Tek oko 2020. g. ili možda malo još prije su ukapirali da im je Bosna preča od Hrvatske, a Sarajevo važnije od Širokog Brijega i Zagreba. Ali, možda ne bi ni tada da se politika i političko rukovodstvo u Zagrebu nije iz temelja promijenilo i stavilo im jasno do znanja da je njihova država Bosna a Sarajevo gl grad. Inače su Hrvati – mora se priznati – malo mudriji, više savjesni i objektivno posmatraju stvari.
Preko Romanije, Han-Pijeska i Sokoca sam se malo i radosno začudio – na ponekim srpskim kućama i usputnim restoranima su se isto tako viorile naše državne zastave. Nema više ni traga o eresovim obilježjima. Niko više ne pominje entitete, eresove i federacije. Prije dvadesetak trideset godina se uvijek preko Romanije moglo sresti poneki bradonja sa šajkaćom na glavi ogrnut nekom starom smb-vojničkom odorom pa i šinjelom ako je hladnije - ostalom još iz prethodnih ratova iza zlikovačkih hordi. To su bili oni nezaježljivi četnici što su se dičili bradom, kokardom i krvavim rukama. Takvih evo vidim za veliko čudo više nema. Valjda su pokrepali. A ovi mlađi uhavizali da im je preče i pametnije raditi i živjeti u miru bez mržnje. Zašto mrziti nekoga, trošiti se i stvarati zagušljivu atmosferu.
Na radiju, TV i ostalim glasilima sam prethodnih dana slušao i čitao da će se praznovati na cijeloj teritoriji Republike Bosne i da će u svakoj općini bez izuzetka političke strukture uz prigodan program raznih KUD-ova obilježiti Dan Nezavisnosti Republike Bosne. Pa i vakat je – pedeset godina je prošlo od kako isukali sablje, vakat je već davno bio da zakopaju ratne sjekire, da se pokaju i traže oprost. A evo danas slušam na vijestima da od prvih susjeda i komšija tj. iz Zagreba, Beograda i Podgorice kao i ostalih prijateljskih zemalja stižu čestitke na adresu Predsjednika Republike Bosne i Predsjednika bosanske vlade i na adrese ostalih najbitnijih državnih čimbenika i faktora.

Dok se vozim tom savremenom autocestom opremljenoj zadnjim tehničkim hitovima, osvijetljenoj nešto poput Magistrala Sunca u Italiji, na momente mi se učini da sam negdje u Švicarskoj i da vozim kroz alpske tunele i preko visokih vijadukta koji spajaju brda i preskaču doline i kotline. Ali me bosanska brda omah opomenu da ne zaboravim gdje sam.

Skrenuh malo u vezirski Travnik na ručak i da obavim neki kratak posao. I ta mi je bosanska čaršija djelovala nova i preporođena, nisam se mogao snaći. Stari dio grada je ostao ne taknut i živi svojim stilom kao od pamtivijeka. Sve je skoro onako kako je bilo i prije pola vijeka samo Ivine kuće više nema – kažu odnijeli je u Beograd – on je ko biva više piso za njih a protiv Bosne. A ja velim „nisu trebali“ ali mi odmah pade na pamet kako je otrovnim perom pisao po Drinskoj ćupriji pa i Travničkoj Hronici i ostalim romanima i hronikama za hatur režima i za svoj lični Istog trena zaboravim Ivu. Okrenem se na drugu stranu – vezirski grad blista u ustakljenim kulama koje haman da stignu Vlašić. Ne bih vam znao kazat jesu li to banke, osiguravajuće kompanije, ili filijale nekih velikih evropskih tvrtki. Krenem dalje Lašvom nizvodno prema Docu. Brda se malo razmakoše a Travnik se okitio evropskim fabrikama u pleh okovane sa bezbroj prozora. Dalje se nadovezuju hale mliječne industrije jedinstvenog i najboljeg i najkvalitetnijeg vlašićkog sira i mlijeka. Kažu da ne mogu proizvest sira i kajmaka kol‘ko ovi iz svijeta traže i kol‘ko mogu pojest, i ne pitaju za cijenu. A Plavu i Šumeć vodu su ufatili na izvoru i u flašama je sada liferuju po cijelom svijetu- pa im ovi iz Evrope javljaju da nikad nisu pili bolju.
Tako, kako je Travnik procvjet‘o, tako se taj upliv zapadnih kompanija osjeti i vidi skroz niz Lašvu do Kaonika a odatle dalje uz Bosnu sve do Saraj‘va. Sva su ta privredna čuda eksplodirala od kako su s vlasti otišli dotrajali i izlizani političari koji u utakmici koju su igrali trideset četrdeset godina – nisu htjeli nikom loptu da dodaju. Nego su oni kako uzmu loptu vodili je od gola do gola. A tako isto i oni iz suprotnog tima. Samo su zabadava zamarali i igraće i gledaoce.

*****
Od kada je Bosna evo postala članica Evropske Unije i Nato saveza, postala je istovremeno siguran teren za ulaganje i investicije. Naši građani Bosanci su svoj kapital, svoje umijeće i znanje sticano godinama po svijetu prenijeli evo sada u Bosnu. U dogovoru sa velikim kompanijama su naši ljudi uspjeli da uliju povjerenje tim velikim bossovima a ovi su im dali odriješene ruke, sertifikate, garancije i ugovore da otvore industrijske pogone širom Bosne. Oprema i sva tehnologija je prenesena i prepisana sa Zapada. Kazuju mi ljudi da u tim bosansko-njemačkim, bosansko-švedskim i ostalim firmama vlada red, rad i disciplina. Redovno traže nove radnike za nove pogone. Primanja su malo manja nego u Njemačkoj i Švedskoj ali je sve tačno, pošteno i na vrijeme. Na platnim listama ne fali nam ni pfening i ni dan socijalnog ili zdravstvenog penzijskog osiguranja. Sve je prijavljeno od prvog sahata. Godišnji odmori i sva druga prava su nam ne okrnjena – hvale se radnici.
Svugdje u javnom prostoru se osjeti razlika u odnosu na stanje od prije dvadest trideset godina. Prvenstveno čistoća. Nigdje više na ulicama u gradovima nema otpadaka. Korpe za otpadke su poredane skoro svakih pedeset ili stotinu metara – zavisno od frekvencije prolaznika. Riječna korita su uređena a rijeke čiste i bistre k‘o suza.

Kažem jednom mom prijatelju dok smo pili kahvu: zaboravio sam auto zaključat. Veli on meni – ne brini, neće se ništa desiti. Lopovima su već odavno stali ukraj. Vlast je uklonila i one najsitnije kradljivce, a oni krupni su već odavno u bajbukani. Tužilaštvo i čitav pravosudni aparat je zamijenjen. Masa starih političara od Laktaša do Radobolje je pohapšena i osuđena na višegodišnje robije. Nismo mi ni znali šta su sve radili i čime su se bavili a mi za njih glasali i navijali. Ama nema općine u čitavoj Bosni da neko iz vrha nije u zatvoru za korupciju i kriminal – kazuje meni taj moj ahbab i nastavlja : Prije nekoliko dana sam bio na Kosovu, milina brate. Voziš se kao da si u Njemačkoj. Auto put skroz do Prištine.

A viza, pitam ja njega, ne daju bez …….

Pa nema to više. Bosna i Srbija su priznale Kosovo, sad slobodno putuje gdje ko i kada želi. Od kako su ukinuli Republiku Srpsku i kantone u Federaciji sve je onako kako najbolje biti može. Da je ona stara politička garnitura u Bosni i Srbiji ostala, još uvijek se to ne bi desilo. Sad više nemamo ni podijeljenih škola, ni različitih školskih i nastavnih programa, svi govore istim i različitim bosanskim jezicima ali se bolje razumiju nego prije. Priznali su genocid i oni u Beogradu i oni u Banjaluci za isti dan – k‘o da su se dogovorili -, sad svake godine neko od njih dolazi u Srebrenicu. Nema više tih napetosti i trvenja. Čak nema ni četničkih simbola i grafita sa prijetečim porukama – ako se negdje desi to policija, sud i zakon odmah i oštro sankcioniše- veli on meni.
Konačno pedeset godina nakon agresije; Bosna i Sarajevo je dobilo mjesto koje je imalo prije više od stotinu i pedeset godina. Tada još krajem devetnaestog vijeka je u Sarajevu vozio tramvaj – prvi u Evropi, kada je na Koševu bila najsavremenija bolnica u tadašnjoj carevini, kada je među prvim dobilo električno osvjetljenje, a vodovod još svakako davno davno prije nego bilo ko na starom kontinentu.

Kazivao bi taj moj ahbab još dosta i dugo – ali rekoh neka ostane nešto i za drugi put. A do tada ja ću još Bosne proći i sam se uvjeriti.

DRAGA BOSNO NAŠA MATI SRETAN TI DAN NEZAVISNOSTI , DA NAM VJEČITO ŽIVIŠ, I SA SVIM SVOJIM NARODIMA I GRAĐANIMA BUDEŠ SVOJA NA SVOM I DABOGDA NOGE POLOMIO KO TE IZ PAKOSTI GAZIO. Al‘ opet narodnim jezikom poručujemo: „BUJRUM SVAKOM AL‘ VERESIJE NIKOM“ = ZA ONE KOJI NE VOLE BOSNU NJIMA BUJRUMA NEMA.