IMA LI U BOSNI JOŠ ZDRAVE JAPIJE?
Autor: Aziz Hurem
Objavljeno: 12. Feb 2021. 22:02:59
AZIZ HUREM: Kada izlazite iz te banke niz široke stepenice u oči vas bode reklamna tabla kafane SAN – smještena u podrumu suprotne zgrade. Kazivali su mi da su se u toj mehani okupljali samo ili uglavnom samo muzičari. Ali samo muzičari sa tri prsta, između ostalih Jovica i Ratko Petković, iako o ovoj dvojici ne znam ništa – ali bit će na kraju da je tu u toj akademiji u podrumu bilo zmijsko gnijezdo a muzikanti su bili samo pravan.
“Po jutru se dan poznaje, voć ka po stablu i korijenu a zreo insan po djetinjstvu“, – kaže narod.
Inženjeri, majstori i tehničari znaju od čega se šta može praviti i graditi, ali učitelji, pedagozi, psiholozi, i učenjaci ostalih akademskih disciplina koje se bave pitanjima čovjeka i ljudskih vrijednosti i duhovnog segmenta čovjeka od bešike do motike bi trebali znati od koga se šta može graditi, formirati, organizirati, koga staviti na čelo i kome se šta može povjeriti. Odnosno trebali bi da znaju od kakvih ljudi se može praviti država, gdje koga postaviti a na koju opet službu i funkciju ne bi smjeo doći taj neko posmatrani, upitni i kritični slučaj / čovjek.
Jedanput sam već negdje pisao od kakve loze i korijena su otpali svi veliki i presuđeni ratni zločinci, kakvi su bili u djetinjstvu i kakvi su im bili preci – Od Hitlera čiji otac se prevjerio i promijenio prezime do Karadžića i nečasnih seksualnih radnji (incest) njegovog strica i djeda a ko zna možda je takvih stričeva, ujaka i djedova u njegovom rodu i saplemenicima još bilo.

Moje preduzeće u Sarajevu u kojem sam radio do ’90-te godine je svoje finasije završavalo sa Jugobankom. Jugobanka je bila beogradska banka a šef finansija u mom preduzeću Srbin, – dakle sve jasno k‘o dan. Banka se nalazila u Malom parku preko puta zgrade Predsjedništva BiH između ulice Maršala Tita i ulice Danijela Ozme u kojoj je bila smještena Radio TV. Kada izlazite iz te banke niz široke stepenice u oči vas bode reklamna tabla kafane SAN – smještena u podrumu suprotne zgrade. Kazivali su mi da su se u toj mehani okupljali samo ili uglavnom samo muzičari. Ali samo muzičari sa tri prsta, između ostalih Jovica i Ratko Petković, iako o ovoj dvojici ne znam ništa – ali bit će na kraju da je tu u toj akademiji u podrumu bilo zmijsko gnijezdo a muzikanti su bili samo pravan.
Mnogo godina kasnije saznat ću da je u blizini ove kafane/SAN-akademije stanovao i Radovan Karadžić koji je vjerojatno bio član te akademije u podrumu i kojoj je u nazivu na kraju falilo slovo “U“. Naravno Karadžićevi saplemenici nisu to zaboravili nego su ime baš svjesno i ciljano odabrali kao nek se zna i nek se ne zna i neka uzme kako kome odgovara.

Kada je mačak Avde Sidrana – Hektor se zvao, čini mi se, – odlutao pa ga Avdo tražio, a i Avdo je stanovao negdje u tom kvartu – te u svakojutarnjoj potrazi pitala ga jedna kona: bogati komšija šta to ti tražiš dva-tri jutra?

Kaže Avdo - mačak mi zgulio zglave i negdje zbris’o.
E moli Boga da ga ne bude naš’o Saša i njegova raja - bolje je da ga je auto pregazio. Oni ti tako ufate mačku pa je svežu nekakvim užadima i kablovima za noge za glavu,... i onako živu svaki vuče na svoju stranu – ja od te mačije cike, piske, dreke i vriske po svu noć ne mogu oka sklopit. – I, zatvori komšinica pendžer i namače zavjesu.
Utom u drugoj ulici tog istog jutra susretne Avdo psihijatra Radovana.
Šta to tražiš Avdo?
Doktore, tražim moga mačka, ima nekoliko dana, pa mi ga je tako žao a bio je tako pametan, haman k’o insan, samo što ne govori. Nego pitaj svog Sašu, da on ili oni njegovi pajdaši ne znaju štagod, možda su ga vidjeli.
Utom se Radovan odvali smijat, i kroz smijeh veli pitat ću, pitat ću... i ode.
A meni se srce steglo, nije mi jasno što se smije. Sve je to bilo na početku ‘92, ja tražio mačka, a Radovan tražio tenkove za agresiju, – kazivao je Avdo poslije.

*****

Zar može bit „čovjek“ da se smije tuđoj nevolji, pogotovo kad je smrt u pitanju pa makar to bila i smrt životinje. Može. Eto vidite da može. Takvi koji se smiju životinjskoj smrti mogu se smijat i smrti i smrtnim mukama čovjeka. I takvih je bilo stotinama i hiljadama od ‘92 do ‚95 – koji su se cerekali dok su drugi u mukama umirali. Ništa čudno nije što je Radovanov sin Saša tako mučio, tamanio i iživljavao se nad bespoćnim životinjama – i još u tome uživ‘o – kako kaže sa pendžera Avdina komšinica. Nije Saša daleko otiš’o od ćaće Radovana. Da mu je palo šaka isto to bi činio i sa zarobljenicima u agresiji. Tu je to – kao kad su za turskog vakta u vezirskom Travniku pitali jednog bega: koji ti je konzul draži, francuski il‘ austrijski?, - a ovaj mu odgovori: obadva su jednaka, jedno šarov a drugo garov – ono pas a ovo mu brat. E tako je sa Radovanom i njegovim Sašom.
Upravo zbog takvog držanja i permanentnog istrajavanja da durmitorske manire i ruralni stil života prenese u velegrad na ljude koji vijekovima žive u civiliziranoj sredini i takvog garda koji je imao taj bolesni psihijatar naspram drugih i drugačijih nije bio prihvaćen u Sarajevu od strane gradske elite i nije bio omiljen čak ni među Srbima. Pa zar se onda treba čuditi što mu je najbliži politički saradnik bio Momčilo za kojeg – opet niko drugi nego njihova Biljana Plavšić – kaže da mu je faca daleko od civilizovane. Dakle svi oni govore i rekli su dovoljno sami za sebe kada su se našli u Hagu i počeli krivice prebacivat jedni na druge.

Moguće je da narod ne zna ko je kakav pa izabere pogriješnog. Ali da se u užim političkim, stranačkim, stručnim, pa i naučnim krugovima ne zna ko je sklon prevarama i pronevjerama, da se ne zna ko je tankog obraza i karaktera to je teško vjerovati. Pa na koncu i kada izaberu i postave te hulje na odgovorne i visoke pozicije zašto tolerišu njihove skandale i pljačke, i to još godinama.
Još uvijek je velikoj većini Bosanaca čudo kako je na čelo VSTV izabran onaj čelo koji je cijeli pravosudni sistem BiH držao u pat-poziciji. Prije svega njegova fizionomija ne odgovara toj poziciji jer zvanje i znanje je uvijek u skladu sa izgledom i vanjskom slikom – to dvoje ide u paketu i jedno je odraz drugog. A tek kad progovori i najobičnijem laiku bude jasno da niti je sposoban niti stručan a povrh svega još i sklon podmazivanju i potkivanju. Pa se onda pitamo kako su svi u njegovoj neposrednoj blizini tolerisali da on cijelu instituciju pravde i istine drži pod ručnom kočnicom.

Kad je postalo jasno da se pravda dijeli po pricipu : ja tebi ti meni , onda je nestalo istine, obraza, straha, morala poštenja, bojažljivosti,… Pljačka, korupcija i prevara se uvukla u sve pore života. Nekada zvana društvena imovina i državna preduzeća postala je vlasništvo privrednih i političkih moćnika uz jednu dobru večeru za simboličnu i smiješnu sumu od nekoliko maraka - dok su se ispod stola proturale tašne sa milionskom težinom.

Društvenu imovinu su čejrečili i oni prije ovih današnjih – do duše ne ovako sumanuto kao ovi danas - i njima se nije puno ni zamijeralo, nisu se bojali Boga naroda pogotovo, nije bilo demokratije, bili su nedodirljivi – ali ipak su „imali“ neku mjeru.

Ovi danas hem se kunu Bogom, hem idu u crkve i džamije i to još u prvi saff, te su u najboljim i najbližim odnosima sa vrhovnim vjerskim poglavarima koji ih blagosiljaju – tako da čovjeku koji to sve posmatra ništa nije jasno.

*****

Ali da bude apsurd još veći: svi se mi nadamo pa čak i vjerujemo u ozdravljenje nacije i bh-društva, nadamo se da će jednog dana doći bolji, pošteniji, čestitiji i da će povesti zemlju Bosnu putem uspona i prosperiteta. Odakle ti novi ljudi treba da dođu? Iz Evrope i Amerike sigurno neće. Znači opet ih moramo tražiti u Bosni. Ali? U Bosni su oni pozavršavali velike i visoke škole u rekordnom roku na bosanskim privatnim Sorbonama i Harwardima od Širokog Brijega do Kiseljaka, Travnika i Doboja. I to se već tako radi i traje petnaestak godina. I sutra ako ne već danas trebamo a možda i moramo – jer nemamo kome drugom – tim i takvim predati državu u ruke, izabrati i postaviti ich na najviše političke funkcije, u principu predati im državni pečat i ključ od državnog trezora i očekivati da sve bude tačno i pošteno.
Čemu treba da se nadamo od tih novih stručnjaka, pravnika, ljekara, ekonomista, … čije diplome teže nekoliko hiljada ili u vrh glave desetak hiljada maraka. Pa ti novi stručnjaci ako su kupili ono što se nikada i nigdje nije moglo kupiti – vjeruju i vjerovat će da se i sve ostalo može kupiti, samo je problem obezbijediti dovoljno novca. A novac, bar danas nije problem, ako ga nema u privatnim džepovima, u državnim sigurno ima – uzmi Šemso koliko ti drago.
Dakle, sistem obrazovanja koji je neko svjesno razorio , nam je uništio generacije i generacije. Imamo li mi uopće zdrave japije za gradnju države – misli se na sva tri naroda i na one ostale? Trebat će vječnost da se to zaliječi i popravi ako je to uopće moguće popraviti.
Teoretski može. Praktično nisam siguran. Sa jednom zdravom generacijom trebalo bi krenuti još iz najranijeg djetinjstva ili čak iz dječijeg vrtića. Ali možda bi i pedagoge i odgajatelje i učitelje i nastavnike trebalo najprije ili prevaspitati ili izabrati po najstrožijim kriterijima. Te kada izvedu jednu ili dvije generacije tih mladih kadrova nezaraženih današnjim virusima – onda ih pitati za preporuke i mišljenje kada se ovi kadrovici kandiduju za negdje i za nešto. No opet se javlja pitanje i sumnja: hoće li preporuke biti objektivne i ne pristrasne.
Samo, ima i ona ne pisana: ne postoje mjere, pravila, sistem, kontrole i sve straže i sudovi i kazne koji će spriječiti lopva da ne krade, koji će od ne poštenog napraviti poštenog čovjeka, koji će od kurve napraviti čednu ženu. Kao što ne postoji tako široka i velika sloboda i demokratija u kojoj će savjestan i pošten insan posegnuti za tuđim i ne dozvoljenim.
Dakle ako je korijen i stablo zdravo i temeljito – plodovi će sigurno biti dobri, međutim ako u korijenu ima nešto bolesno uzalud je s polja intervenisati i prskati.