U LAŽIMA NI ĆOSIĆ MU NIJE RAVAN: Salih Selimović

Istražujući po internetu naiđoh na ovaj Selimovićev tekst:
„Današnji muslimani, koji su sa prostora bivše SFRJ, u većini slovenskog su porekla. To je u nauci nesporno, mada ima i onih koji bi ‚hteli‘, reč je o bosanskom i delu raških muslimana, da su bogumilskog porekla. Ne znaju ili neće da znaju da su bogumili samo jedna hrišćanska jeres, može se slobodno reći u pravoslavlju, a nikako neki poseban bogumilski narod. Ako je veliki deo bosanskih bogumila došao iz Raške, pa oni su mogli da budu samo Srbi. Bogumilstvom želi da se dokaže neka stara posebnost, ‚individualitet‘ iz kojeg se vremenom navodno konstituisala bošnjačka nacija. Pokušava da se dokaže da postoji neki istorijski ‚kontinuitet‘. Ako su srpska plemena bila dominantna u Raškoj, Zeti, Bosni, Travuniji, Zahumlju, Neretvi, Usori, Soli i stvorila srpske srednjovekovne države, što je u istorijskoj nauci nesporno, pa kojeg bi to onda mogli biti porekla domaći muslimani po dolasku Turaka Osmanlija, od kojih će primati islam?''

Bošnjak sam i na ove Selimovićeve nesuvislosti o bošnjačkoj povijesti moram reagirati kao onaj koji je duboko pronikao u našu bosansku povijest i koji je rasvijetlio našu prošlost koju su zatamnili što evropski, što povjesničari našeg okruženja, kojima nismo, kao autohtoni muslimanski narod Balkana odgovarali iz razloga što su Evropu povijesno interpolirali u kršćansku civilizacijsku epohu stvaranja. Dakle, razlog zamagljivanja življene povijesti muslimana Bosne, ali i Srbije, je taj što se civilizacija, koju su narodi ovih država, što pravoslavni što muslimani , živjeli na prostorima koji su danas obilježeni kao bosanski ili srpski, odvijala na sasma drugim, nekršćanskim, osnovama, a ne kako nam je predočeno, na Kršćanstvu. Na ovaj način, pravoslavni povjesničari nove Srbije, ali i oni drugi koji ih podržavaju na povijesnim nesuvislostima, uspijevaju, kod srpskog naroda, Srbiju uspostaviti kao državu formiranu na državotvornom pravoslavlju i to počevši od konca dvanaestog stoljeća ne izuzimajući ni Bosnu. Tako, za njih su autohtoni muslimani Srbije, kako oni koji i dalje žive na Sandžaku, tako i oni u Bosni, kao i oni koje su tokom devetnaestog stoljeća prognali u više islamskih zemalja, samo, prevjereni Srbi pravoslavci. Koji su, za njih, svoje islamsko vjerovanje prihvatili odbacujući pravoslavno, što samovoljno, što prinudno (''danak u krvi'').
Tu lažnu povijest, na povijesnim konstrukcijama, kroz Jugoslavije, studrajući tj. prihvatio i Selimović, jer drugačije i nije učen, i on svojim trudom i naučenom laži nastoji, na svu žalost, da tu istu učenu laž prezentuje javnosti putem javnih istupa i na taj način, misleći da je na tragu znanja i istine, narodu predočava povijesnu laž što kod jednih izaziva pozitivnu reakciju, jer ih veliča i utemeljuje, dok drugi narod, onaj iz koga je potekao, dezavujiše.

Selimovićev tekst je tvrdnja kojom na svoj način osporava Bošnjake muslimane kao autohtoni narod Bosne, a u Bosni je bio i Sandžak. Povezuje nas sa Srbima pravoslavcima i tvrdi da smo islamizirani uz samo njemu poznate dokumente.
Prihvatam tvrdnju da su muslimani sa prostora bivše SFRJ većinski slavenskog porijekla i slažem se da nisu nikakvog bogumilskog porijekla, ako Bogumile posmatramo kao neku etničku narodnu posebnost koja je, kao, nekada bila a danas je nema.
Šta mislim o naturenoj povijesnoj temi, Bogumilima, napisao sam rad , pa o Bogumilima neću ni pisati, ali samo dodajem da tvrdnja, koju je Selimović 'izučavajući' prihvatio, da su bogumili jedna hrišćanska jeres i to pravoslavna, je totalan povijesni promašaj, a iz razloga negacije Bošnjaka, kao autohtonog naroda Bosne od koje kakvih: Glušaca, Jovanovića, Ćirkovića, Ekmedžića, Skarića i inih pravoslavnih povjesničara.
Teško mi pada da Selimović za svoje tvrdnje, a kako se izjašnjavaš da je musliman, ali sa paravoslavnim korijenom, uzima lažne tvrdnje najvećih mrzitelja i negatora Bošnjaka muslimana i tako dezavujiše samo sebe.

Iz razloga što nam je povijest lažirana od tih vajnih kvazi historika, na jeziku sam ponekad, prema takvima, grub, jer me u duši bole sve te izmišljotine o nama. Njima-tim ugurbetima upućujem sve te teške riječi, jer su lažovi, a oni kojima su njihove tvrdnje reference u radu o povijesti, mislim na Bošnjake, želim da što prije svojim intelektom shvate da su zavedeni, da žale za izgubljenim vremenom provedenim izučavajući laži o samom sebi i na istim lažima uspostavljenom (ne)znanju.

Selimović ne odstupa od svoje tvrdnje da su Bošnjaci prevjereni Srbi pravoslavci te za tvrdnju, koja se kroz povijest protura kao povijesna istina, a to je da je S. Nemanja progonio Bogumile iz Srbije ima svoj stav pa u smislu da je veliki broj bosanskih Bogumila, u Bosnu, došao iz Raške, a kako su za njega Rašani-Srbi pravoslavci, onda su i ti raški prebjezi, u Bosnu, to isto, dakle Srbi, a što se uklapa u teoriju o Bošnjacima kao islamiziranim pravoslavnim Srbima, a ne kao autohtonom narodu zemlje Bosne. Inače, ova povijesna ujdurma o progonu Bogumila iz Raške u Bosnu je povijesna laž, koja se izvela iz lažne Domentijanove biografije o Svetom Savi, a sve iz razloga da su i u pravoslavnoj Srbiji pojavila ta heretička pošast, bogumili.
U daljem tekstu objasnit ću da S. Nemanjić , a ni sin mu Rastko nisu bili pravoslavne provenijencije te da je, dakle, i to, kao, Domentijanovo pisanje o njima, odakle su pokupili njihove biografije, laž.
A sada, ako i predpostavimo da je Bogumile S. Nemanja i progonio iz Raške, slijedi da Bogumili nisu bili u pravoslavlju. Ali, da bi se sve to uklopilo u Selimovićevu tvrdnju o Bošnjacima kao islamiziranim Srbima on bogumile definišeš kao pravoslavnu jeres.

Inače, povijesna nebuloza o progonu bogumila iz Raške od strane S. Nemanje napisana je nakon što se pojavila, od strane katolika, teorija o bosanskom narodu Bogumilima, (Rački 1867) pa onda izjednačavanjem Bogumila sa Patarenima i Katarima, i uz to još, za katolike, vjerskim hereticima, razvila se, i kod srpskih povjsničara pravoslavaca terija o tome kako su bogumili djelovali i u Srbiji, i sve to potkrijepljeno pisanjem crkvenog lica, koji pod pseudonimom Domentijan, piše lažnu biografiju o Rastku Nemanji.
Kako su katolici Evrope počevši od XIII. stoljeća, a da bi uspostavili katoličku vlast, iz Evrope fizički progonili i ubijali u Francuskoj; Katare i Alibigeneze. U Italiji, Švicarskoj i Južnoj Njemačkoj; Patarene. U Češkoj i Slovačkoj; Husite. U Mađarskoj; Kumane a što su bili sinonimi za narode ovih država monoteističke-nekršćanske provenijencije, koji su do tada u ovim državama, održavali vlast, a koji su imali duhovnu vezu sa narodima Balkana, Rački je bosanske muslimane, Bošnjake, povezao sa Patarenima, davši im naziv Bogumili. Kako su katolici iz evropskih država, kroz srednja mračna stoljeća, progonili katare i patarene, na to se nadovezaše i pravoslavni povjesničari Srbije i oni izmisliše progone bogumila iz Raške. A to se nije molo dešavati jer Srbija tada nije bila pravoslavna teokratia nego islamska, jer će za jedno stoljeće i nešto desetljeća Srbija postati država Osmanskog carstva, a sve iz razloa što je bila islamska teokratija.
Kada je Srbija nakon 1878. godine uspostavljena kao ncionalna država Srba, ali sada pravoslavaca, onda su i pravoslavni historičari Srbije, podržani od crkve, u cilju emancipacije srpskog pravoslavnog elementa, za njih, stoljetno državotvornog, počeli sva moguća povijesna dešavanja u Srbiji interpolirati kroz povijest pravoslavne Srbije. Tada počinje pisanje konstruisane povijesti srpskog pravoslavnog naroda inkorporirajući, u tu povijest, sve izmišljotine, počevši od toga da su na dijelove Srbije, Bosne i Crne Gore tokom sedmog stoljeća doseljeni pravoslavni Srbi. Da je Srbija u ranim srednjim stoljećima egzistirala kao pravoslavna država, jer je, kao, njenog kneza krunisao papa, a on to odbacio i prihvatio pravoslavlje. Da se na Kosovu odvijao boj između nadirućih Turaka i pravoslavnih Srba. Da su na vojna usavršavanja, kroz osmanski period, Turci odvodili pravoslavnu djecu. I sve te nebuloze koje sa življenom poviješću naroda Srbije nisu imale ama baš nikakve veze, postale su povijesne činjenice.
Radeći na tako konstruisanoj povijesti ti vajni povjesničari su sve uticajne vladare iz perioda avarske Srbije interpolirali u pravoslavne. Tako izmisliše i progonjenje Bogumila iz Srbije u Bosnu, pa to prihvatiše i neki Bošnjaci.
Ovaj opisani postupak progonjenja Bogumila od, kao, S. Nemanje je istovijetan sa postupcima tj. progonima nekršćana-heretika od strane katolika, koja su se, kao, dešavala u Evropi. I, dođe ga da je Srbija kroz ta rana srednja stoljeća, u periodu Nemanja, egzistirala kao kršćanska teokratija, te da su i oni, kao, izgonili i ubijali dvovjerne kršćane. A sve to je laž, kao što je i laž da su to radili i evropski katolici, nad svojim dvovjernim kršćanima. Radili jesu, ali ne na dvovjernim kršćanima nego nad monoteistima-muslimani.
Prvi pravoslavac koji piše o Bogumilima Balklana, koje ta lažna povijest opisuje kao narod Bosne, u knjizi ''Bogumili, Bosanska crkva i krstjani'' izdana u Zadru 1867. godine je dr. B. Petranović i on nigdje ne tvrdi da je bogumile Srbije S.Nemanja progonio, ali piše da su, po njemu i njegovom istraživanju Bogumili, u stvari, pravoslavci. Moram napomenuti da su kod Račkog Bogumili narod, a kod Selimovića pravoslavna jeres, tako da pišući ovaj rad, kada je u pitanju religija, onda bogimile pišem malim slovom, a kada je u pitanju narod pišem velikim slovom.

Povijesno Srbija, iz tog perioda-dvanaesto i trinaesto stoljeće, kada je u njoj vladajuća porodica Nemanje, je u avarskom sistemu vlasti, a neosporno je da je Islam bio državotvorna vjera Avara, a ne neko paganstvo što je takođe laž. Tada, Pravoslavlja, kao vladajućeg, u Srbiji, nije bilo ni za naslutiti, pa ni Stefan Nemanja nije bio pravoslavni vladar, a niti njegov sin Rastko pravoslavni sveštenik. Tek za 400-500 godina, kada su se na tom dijelu Balkana namnožili i postali značajan demografski faktor, a uz veliko desetkovanje autohtonih Srba muslimana, pravoslavci Srbije uspjeli su uz pomoć pravoslavne Rusije i nekih krščanskih država Evrope po prvi put u Srbiji uspostaviti pravoslavno vladanje 1862. godine, kada Srbija postaje kneževina. Ovaj vladarski teokratski oblik trajao je vrlo kratko jer je već 1878. godine putem Berlinskog samita odlučeno da se na Balkanu, od starih državnih tvorevina u kojima su vladali muslimani, formiraju nacionalne države hrišćanskog naroda tih država. Kroz duži vremenski period, ali u manjem broju, ti isti pravoslavci, koji nakon 1878. godine uspostavljaju Srbiju kao državu Srba pravoslavaca, a predhodno po dogovoru Rusije i Porte iseljavaju muslimane, živjeli su u Srbiji i imali i određene enklave gdje su prema šerijetu mogli se organizovati u zajednice prema svojim crkvenim kanunima. Po milet sistemu življenja, u islamskoj državi, imali su veliki nivo demokratije gdje su međusobno praktikovali svoje kanune dok su na nivou države vlast imali muslimani, a oni su, od obaveza prema državi jedino plaćali điziju-vojni porez.
1878. godine gašenjem islamske teokratije u Srbiji, kada su Srbi pravoslavci postali državotvoran narod Srbije počeli su, prema ugledu na zemlje Zapadne Evrope, formirati nacionalne institucije, a naročitu pažnju su posvetili povijesti. Tada, u velikim razmjerama, počinje njihovo izmišljanje povijesti Srba, majorizujući povijest Srba pravoslavaca, a minimizirajući povijest Srba muslimana koji su i gradili Srbiju kao državnu posebnost. Sve što je tada bilo pismeno, a naročito crkvena lica, počinju pisati i izmišljati povijest Srba od Stefana bana i njegovih dana. U tome su imali podršku zapadnoevropskih povjesničara, koji su u početku Srbima pravoslavnim i pisali tu lažnu povijest, jer je povijest Evrope trebalo uklapati u uspostavljenu matricu: ''Evropa je kršćanstka'' pa time i povijest Srbije. Odatle i ona laž o papskom-katoličkom krunisanju srpskog knjaza Stefana II.
Da bi Srbi pravoslavci svoju povijest ispisivali kroz period osmanske Srbije, a to je period od polovine četrnaestog stoljeća, kada se avarska teokratska Srbija interpolira u Osmansku islamsku teokratiju, poslužit će im usposrtavljena lažna teorija o turskom osvajanju Balkana i islamizaciji balkanskih naroda.
A niti je bilo turskog osvajanja, a niti islamizacije.
Inače, Srbija, kao i sve države Balkana, od svog postojanja pa sve do 1878.godine građene su na Monoteizmu. Bile su teokratije i vlast se zasnivala na Božijim zakonima. Drugog oblika vladanja nije ni bilo, a niti je moglo biti.
Uočavaju se ove četiri monoteističke faze razvoja Srbije:
1.) Iliro-rimska faza.
Ovo je prva i vrlo značajna faza organizovanja evropskih država na učenju o vladanju državom od Aristotela-antički period. U ovoj fazi, koja započinje koncem četvrtog stoljeća stare Ere, Mesiju kao nešto veću oblast Balkana, u kojoj će u avarskom periodu izdiferencirati se Srbija, pohodio je Alexandar-Iskender Makedonski razrješujući Gordijev čvor, kada u Mesiji organizuje monoteističku vlast. Ova faza vladarskog Monoteizma trajati će do druge polovine četvrtog stoljeća nove Ere, kada se vrši nadgradnja ovog sistema do Arijanizma.
Iz razloga lakšeg organizovanja država Aristotel je formirao kraljevine, kao manje administrativne jedinice, a više kraljevina činilo je carstvo. Carevine su formirane po geografskom principu, tako da Mesija nije bila u istoj carevini sa Ilirikom (Bosnom, a niti Hrvatskom). Mesija je bila u sastavu vizantijskog carstva sa sjedištem u Konstantinopolju.
2.) Gotsko-arijanska faza. Ova faza počinje od konca četvrtog stoljeća pa do polovine sedmog stoljeća kada se u ovom dijelu Balkana vlada na Indžilu, Objavi koja je stizala Isa a.s. a po toj Objavi Arije je učinio Zakon po kome se vladalo. Iz tog razloga ova vladarska faza monoteizma se naziva Arijanizam.
U ovoj fazi organizovanja vlasti još nema banovina i dalje su na Balkanu veće državne oblasti. U istočnom dijelu Balkana Mesija, u kojoj će se kroz avarski period zaokružiti Srbija, a u srednjem dijelu Ilirikum iz kog će kroz avarski period proizići: Dalmacija, Bosna, Slavonija , Duklja, Arbanija i Hrvatska. I dalje su narodi u plemenskim zajednicama i nema izdiferenciranih naroda. Žitelji ne nose imena po državama nego po religiji. U ovoj fazi to su: goti, vizigoti, ostrogoti, arijani.

3.) Avarsko-islamska faza.
Monoteizam je usavršen do Islama- Božija Objava. Zakoni izvedeni iz Islama su demokratičniji od zakona po kojima se vladalo kroz Arijanizam.
Postojeće monoteističko vladanje Arijanizam treba uzdići na viši demokratski nivo.
Avari, narod Dagestana, prave model vlasti na Islamu. Poučeni Alexandrovim iskustvom, polovinom sedmog stoljeća nakon što je objavljen Islam, kreću u Evropu i uspostavljaju islamsku vlast. Povijest je pokazala, a ne onako kako nas uče, da ovaj prelaz sa Arijanizma na Avarizam nije bio nimalo nasilan. Bila je to samo evolutivna nadgradnja jednog vjerskog monoteističkog vladanja u savremeniji oblik istog. U Evropi ovaj vladarski sistem trajat će do trinaestog stoljeća sve dok ga katolici nisu počeli fizički rušili. To je taj mračni period Evropske povijesti.
Kroz avarski period na Balkanu se formiraju banovine kao veće plemenske zajednice jednog naroda-države, koje dobijaju i svoje nazive, a po njima će se zvati i narodi koji ih čine. Tada i Bosna dobija svoje ime i ne po rijeci Bosni kako mnogi kažu nego po narodu Besima. Takođe, u Mesiji se formira zajednica Srpskog naroda-Srbija.
Banovine nastale u avarskom sitemu vlasti su i dalje u staroj Alexandrovoj šemi organizovanja. Bosna i Hrvatska nisu u zajednici sa Srbijom mada su narodi ovih banovina iste monoteističke provenijencije, ali i elementi šireg narodnog pojma determinisani zajedničkim slavenskim jezikom. Bosna i Hrvatska su u jednoj široj zajednici evropskih banovina u kojoj je i Mađarska u Rimskom carstvu.
4.) Otomansko-islamska faza.
Ona počinje polovinom četrnaestog stoljeća i trajat će sve do 1878. godine.
To je novo udruživanje islamskih teokratija Srednje i Jugoistočne Evrope. Katolici evrope razbili su staru Aristoteloalexandrovu organizovanost evropskih država te su mnoge avarske države Evrope postale katoličke. Uslijedilo je novo udruživanje islamskih teokratija po savremenijem islamskom zakonu uređenom od strane turske porodice Osmanovići, a za razliku od onog kog su primjenjivali Avari, a ne kako nas lažu da je Turska osvajala ove države.
Države Srednje i Istočne Evrope koje katolici nisu poklopili i dalje su islamske teokratije i one se udružuju u Otomansko carstvo i tako uspijevaju opstajati; Hrvatska i Mađarska do 1699. A Bosna, Srbija i Crna Gora do 1878. godine.
Dakle, tek kroz osmansku organizovanost država Balkana Bosna, Hrvatska i Srbija postaju države istog carstva, a do tada nisu bile.

5.) I na kraju od 1878. godine Srbija je građena kao nacionalna država Srba pravoslavaca, da bi nakon Balkanskih ratova Srbija bila proširena dijelom Sandžaka i Kosova kada propagandisti, većinom crkvena vjerska lica, u čemu se isticao N. Velimirović , zagovaraju etničku i vjersku isključivost da je onaj ko je narodno Srbin vjerski pravoslavac. Na ovaj način stari Srbi muslimani koji su stoljećima gradili Srbiju nestaju kao njeni graditelji i autohtoni narod Srbije, i kao da nisu nikada ni postojali poistovjećujući ih narodno sa Turcima, a počesto, ove naše histordžije, i sa Bošnjacima. Ova identičnost naroda i vjere, kroz Juoslavije uzela je maha da bi kasnije, kako je vrijeme odmicalo, to poprimilo opći karakter tako da su i Bošnjaci pod pojmom Srbin prihvatali da je on religijski pravoslavac. Sva ta lažna povijest na kojoj Srbi temelje svoju postojanost utemeljena je u periodu od 1878. pa kroz Jugoslavije, tako da je to danas zvanična povijet koja se kroz škole pomno izučava kako u Srbiji tako i u Bosni.
Lahko se da analizirati da se na ove faze razvoja Srbije, kroz dva zadnja milenija i nešto više, oslanjaju svi mogući arheološki, etički, kulturni, ali i istinski povijesno pisani tragovi pronađeni u Srbiji.
Prihvatam Selimovićevu tvrdnju da je Srpski narod kroz povijest bio podijeljen, ali od vajkada po duhovnoj- vjerskoj osnovi, a ne kako Selimović ističe da se to tek uočava nakon islamiacije.
Jedni su još od perioda Alčexandra-Iskendera Velikog, a moguće i prije, kao svoju duhovnost prihvatili Monoteizam i kasnije kroz avarsku i osmasku fazu Srbije ispoljavali Islam i uvijek uspostavljali vlast. Oni su i dali onaj civilizacijski obol Staroj Srbiji. U kasnijim vremenima bilo je to mahom gradsko stanovništvo Srbije, jer su bili starosjedioci i bili začetnici stvaranja gradova, ali bilo ih je i na selima gdje su se bavili ratarstvom, stočarstvom i ostalim granama poljoprivrede. I nakon svih onih dešavanja-ustanaka u Srbiji od 1804. do 1878. godine kada je Srbija postala pravoslavna oni su napustili Srbiju odlazeći u islamske države. Najviše ih je u Turskoj, ali velika većina doselila je u Bosnu.
A druga grupa srpskog naroda, koji će za sebe, kada su 1878. godine u Srbiji uspostavili vlast, uzeti ekskluzivitet da su oni autohtoni Srbi oni koji su i gradili Srbiju, a nisu. Istina je, bili su u pravoslavlju, ali uvijek u manjini i nikada do 1804. nisu imali ni minimum državne vlast.
Selimović tvrdi da su pravoslavci Srbije i Bosne, dolaskom Turske, mijenjali svoju duhovnost i prihvatali Islam. To su povijesne izmišljotine srpskih povjesničara, a povod za te tvrdnje našli su radeći na starim kadijskim dokumentima ili popisima stanovništva s početka organizovanja Srbije u Osmanskom carstvu, kada muslimani Srbije nisu nosili orijentalna nego narodna slavenska imena. I danas kod nekih familija uočavamo patronime-prezimena još iz tog perioda. To su stare muslimanske porodice iz perioda prije nego su Srbija i Bosna postale države Osmanskog carstva.
Međutim, kako razviše teoriju da ime osobe određuje i njenu pripadnost religiji , tako mnoge muslimanske vladarske ličnost iz avarskoislamskog perioda Srbije inkorporiraše u pravoslavne. Po toj lažnoj teoriji koju prihvatiše i Bošnjaci, jer su školovani na toj osnovi, mnoge bošnjačke muslimanske vladarske ličnosti i oni svrstaše u kršćane, jer je i za njih ime određivalo i vjersku pripadnost.
Međutim, svi tako učeni, trebalo bi da znaju da su muslimani Balkana, kroz avarski period, do svog ujedinjenja u Osmansko carstvo nosili narodna, a ne orijentalna imena. Nisu bili Arapi pa da nose orjentalna imena, nego Slaveni, ali muslimani, te su nosili narodna imena. Tako da su imena: Lazar, Marko, Predrag, Ivan, Jelena, Olivera i ostala bila imena i muslimana.
Pravoslavni narod Srbije, ali i ostalih dijelova Balkana, rušenjem Osmanskog carstva i odlukama Berlinskog samita, a na osnovu, prije svega, brojnosti pravoslavne populacije stanovništva, kada u državama Balkana sebi obezbjeđuju državnost, govori u prilog činjenici da nije bilo nikakve islamizacije pravoslavnog stanovništva Balkana, jer da je bilo islamizacije u Srbiji nebi bili tako brojni da početkom XIX. stoljeća progoneći Srbe muslimane preuzmu vladanje od Srba muslimana.
Prihvatanje Islama, ili kako vole da kažu prelazak na Islam, može biti jedino pojedinačno i sekundarnog karaktera. To ne može biti masovna pojava osim kod prisile, a u Srbiji, kroz srednja stoljeća, kada su vladali muslimani, nije bilo prisile, jer to Islam ne dozvoljava. Tim činom-prisilom bi se kršio Božiji zakon i ta floskula prisilnog islamiziranja je odpadala. A da je bilo nenasilne, a brojne islamizacije, onda niti jedan pravoslavac nebi bio u Srbiji, jer Srbija je temeljena na Islamu, a 1878. godine, u Srbiji, pravoslavci uspostavljaju vlast i sve iz razloga svoje brojnosti.
Onu staru Srbiju-Mesiju i sve one druge pokrajine u kojima su bili dominantni Srbi ,kao narod, nisu gradili Srbi pravoslavci, nego Srbi muslimani, jer pravoslavlja tada nije bilo u tim relacijama da su mogli na Pravoslavlju graditi državu. Ovdje ću citirati jednu fantastičnu izjavu M.Crnjanskog, koji je bio učesnik prvog Svjetskog rata a napisanu u jednom od njegovih eseja o prošlosti Srbije. On veli: ''Gladan i krvav je narod moj, a sjajna njegova prošlost je laž.''

Već sam napomenuo da je povijest Balkana i država na Balkanu, nakon što je ukinuta islamska teokratija, naglavačke okrenuta i sve ono što su monoteisti, sljedbenici moćne civilizacije, stvarali to će ovi tumbe okrenuti. U našem okruženju to je došlo naročito do izražaja, kada su ovi današnji Srbi pravoslavcu, u Srbiji, staroj kolijevci Monoteizma uspostavili vlast na Pravoslavlju.
Beograd je bio jedan od najvećih muslimanskih gradova u Srednjoj Evropi. Sredinom sedamnaesto stoljeća Imao je preko 270 objekata islamske provenijencije, tako piše Evlija, a među njima i na desetine monumentalnih džamija, onih prije nego je Srbija ušla u Islamski komonvelt-Osmansko carstvo. Nisu te džamije pravili Srbi pravoslavci, nego Srbi muslimani. Po broju džamija da se zaključiti da je Beograd temeljen na autohtonom narodu-Srbima muslimanima. I nije Beograd islamski od osmanskog perioda nego od VII. stoljeća kada je Beograd bio glavni grad avarske Srbije. Na Istambulskoj utvrdi sjeverna kapija nosi naziv Beogradska kapija, a to je iz razloga što je orjentirana prema Beogradu. Kako su, istoj, naziv dali žitelji Istambula, koji su muslimani, onda ni kapija ne bi imala taj naziv da u Beogradu, tada, nisu živjeli muslimani. U Istambulu je i jedan cio kvart sa Srbima muslimanima onim koji su se 1862. godine, po dogovoru Rusije i Porte, morali iseliti iz Smederevskog pašaluka kako bi Srbija postala po prvi put pravoslavna.
Interesantno, radeći na povijesnom uvezivanju današnje Srbije, koja je, iz razloga progona srpskih autohtonih muslimana nakon 1804-1880. godine, danas, sa većinskim pravoslavnim življem, sa Srbijom iz predosmanskog perioda, kada je Srbija uspostavljana kao zemlja na Monoteizmu, srbijanski pravoslavni povjsničari su sve značajne državne ličnost, iz rane, a islamske provenijencije, a narodno kao Srbima sa narodnim, a ne orijentalnim imenima, većinski popravoslavili.
Za njih Nemanje, Brankovići, Hrebljanovići, Mrnjavčevići postadoše velmože iz pravoslavlja, a svi, kao značajne muslimanske ličnosti Srbije predvodili muslimane Srbije u vojnim operacijama zajedno sa Turcima, a to se nije moglo dešavati da su njihove vojske bile sastavljene od pravoslavnog življa.
Nakon 1878. godine kada su pravoslavni Srbi zagospodarili Srbijom, počinje uklanjanje tj. rušenje ili prepravljanje u svoje pravoslavne, svih sakralnih objekata muslimana kako bi im trag zatrli i kao da nikada u Srbiji nisu živjeli, a niti je gradili. Tada, po ugledu na evropske orijentaliste, u Srbiji, počinje negiranje evropskih muslimana, a među njima: Bošnjaka, Hrvata i Srba kao autohtonih muslimana, svrstavajući ih u prevjerene ili one koji su došli sa Turcima ''osvojiteljima''.
Jednu od najuticajnijih vladarskih monoteističkih porodiorodica iz perioda: XII. XIII. i XIV. stoljeća, kada je Srbija egzistirala na avarskom sistemu održavanja vlasti, Nemanje, ovi novopečeni vladajući pravoslavci Srbije su popravoslavili i neke od njih svrstali u progonitelje bogumila, a sve prema naručenom pisanju. U tu svrhu napisana je i biografija Rastka Nemanje, kao svetog Save.
U tim njihovim pisanjima o povijesti može se naći i to da je Kulin banova sestra bila udata za Nemanjinog brata Miroslava, ali da je i Kulinova žena bila, iz porodice Nemanja. Kako Kulina katolički povijesni izvori tretiraju kao nekršćanina, patarena-bogumila, od kuda onda tvrdnja da S. Nemanja izgoni bogumile u Bosnu kada u Bosni vlada njegov zet.
Sve su to izmišljotine novovladajućih pravoslavnih Srba Srbije da bi sve ono što je bilo islamske provenijencije i što je činilo staru Srbiju inkorporirali u trenutno stanje Srbije iz koje su protjerali muslimane i Srbija postala pravoslavna država.
Koncem devetnaestog stoljeća Srbi pravoslavci po prvi put uspostavljaju vlast u Srbiji, a za nacionalnu emancipaciju treba im i povijest i onda se ne libe da sve one druge koji su gradili Srbiju, a nisu bili pravoslavci, svojataju kao svoje, a za to im dobro dođe osmanski period Srbije, kada je Srbija bila jedna od država u Osmanskom carstvu, da razviju teoriju o Turskom osvajanju i islamizaciji.
Selimović i svi oni koji svoje stavove o povijesti Srbije zasnivaju na lažnim tvrdnjama a sve u cilju plasiranja pravoslavnog viđenja povijesti nema šta sve neće izmisliti i povijesno konstruisati, a da bi se uklopilo u nacionalnu historiju i da bi jedan veoma mlad državotvorni narod, kao što su Srbi pravoslavci, u državi Srbiji, ali i okolnim državama, imao svoje povijesno utemeljenje, a koga doista nije bilo.

Kulina što se tiče: Kulin je bio musliman i vrlo popularna bošnjačka povijesna ličnost. Period u kome on vlada je period kada katolici Francuske ruše avarskoislamsku vlast u Langdoku, kada silom ubijanjem i progonom muslimana- katara uspostavljaju katoličko vladanje. I dalje je u Evropi avarskoislamska vlast, ali će katolici za slijedeća četiri stoljeća u koncentričnim krugovima rušiti u evropskim državama avarsko vladanja i sve do onih država koje će se udružiti u Otomansko carstvo.
Kulin i dalje vlada u avarskom modelu vladavine, jer za njega i njegovu ženu i još mnoge mještane, zahumski knez, drugi Stefanov brat Vukan, barem tako nas kroz povijest obavještavaju, izvještava papu da su u herezu potpali Kulin, njegova obitelj i veliki broj njemu privrženih ljudi.
Mada je i ovaj, kao, dokument falsifikat iz katoličke povijesne kuhinje, a koji je trebao da dokaže da je Bosna bila kršćanska-katolička prije nego je, kao, Kulin ban prigrlio herezu, a odbacio katoličanstvo.
Naša bošnjačka porodica-Kulenovići dobila je prezime po Kulinu, ali njeno porijeklo seže još dalje u našu povijest. Kada je Austrougarska 1878.godine okupirala Bosnu donešen je Zakon o zabrani posjedovanja, kako vatrenog, tako i hladnog oružja. U Jajcu su tada austrougarske vlasti Muhamedu Kulenoviću oduzeli trofejnu sablju na kojoj je bilo ispisano-ugravirano vrijeme kovanja ''MV''. Dakle, sablja je iz 1050. godine i bila je uspomena na Muhamedove pretke. Molio ih je da mu je ne oduzmu, ali milosti nije bilo. Dakle, i Kulin ban je samo potomak starih Kulenovića čiji je predak 1050. godine opasivao sablju. Gdje se danas nalaizi dotična sablja neznam. Kako austrougari vole starine predpostavljam da je i danas u posjeduje neka od tada uglednih austrougarskih porodica. Inače, sablja je više istočnjačko oružje, i kao simbol pravde, dok je mač više evropsko oružje.
Kod Selimovića nalazim i vrlo interesantne podatke koje je iznio radeći na ispitivanju porijekla sandžačkih muslimana. On polazi sa tvrdnjom da su sandžački muslimani prevjereni pravoslavni Srbi i u te svrhe, a kao dokaz, iznosi ovaj podatak. Intervijuišući stare muslimanske ženske osobe-nane, osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz okoline Mileševa, dobija podatak da su one za 27. januar pravile pitu masenicu-maslanicu, za svoje ukućane koji su na taj dan, u periodu dok je Sandžak bio u islamskom komonveltu, išli do Mileševa posjećujući Rastkovo turbe. Na njegov upit zašto to čine muslimani?, kada je to vezano za pravoslavnu svetkovinu. Malo zatečene, neznaju dati suštinski odgovor tj. pravi razlog posjete i odgovaraju, u smislu, to su isto radili, od vajkad, i njihovi stari, pa i oni to sada čine. I ODGOVOR JE BIO PRAVI!
Starice, Selimovićevu intervenciju o pravoslavnoj manifestaciji ne reaguju, ali daju do znanja da je to od vajkad njihova tradicija.
Međutim, opsjednut svojom teorijom o islamizaciji Srba pravoslavaca on posjete muslimana Rastkovom turbetu karakterišeš kao posjetu Savinom grobu i to uklapa u pravoslavne okvire, jer kao, muslimani znaju da su nekada bili pravoslavci, te na taj način održavaju tradiciju i zato odlaze na Savin grob, a ne pita se zašto tamo uče Kur'anske sure i ne krste se.
Inače, tradicija muslimana Balkana da posjećuju mezare znamenitih muslimana je još iz avarskog perioda. Posjete mezarima su radili na dan njegovog ukopa, jer je na taj dan završio svoj život na ovom svijetu i sve što je radio ostalo je iza njega, a kako je bio znamenita ličnost, muslimani su na taj dan veličali Allaha dž.h. a zahvaljujući njemu koji je bio Allahov dž.h. miljenik jer je čitav svoj život svojim djelima posvetio Allahu dž.h.
I posjete muslimana iz okolice Mileševa Rastkovom turbetu bile su na dan njeovog preselenja, a ne na dan rođenja a što je vezano za islamsku, a ne pravoslavnu tradiciju.
Da se vratim na starice koje su pravile pite maslenice za svoje ukućane koji su zijaretili Rastkovo turbe. Ova vrsta jela pravila se iz razloga što je to januar, a kako je vrlo kalorična hrana, lahko se pakovala i bila je podesna za nošenje. Muslimani okoline Mileševa nosili su je kao obrok za 27. januar kada su zijaretili Rastkov mezar i tamo učili mevlud. Posjete muslimana Rastkovom turbetu dešavale su se svake godine uzastopno 7 stoljeća tj. od 1237, jer Rastko je preselio 27. I. 1236. God., pa sve do 1912. godine, dakle prije nego je Srbija okupirala Sandžak.
Osvajanjem Sandžaka Srbi u Mileševu zatiču tekiju i turbe, a kako su već razvili teoriju o Nemanjama kao pravoslavnim velmožama i Rastku kao začetniku srpske pravoslavne crkve i još ga posvetili kao sveca krenuli su u akciju kako bi potvrdili svoju laž a to je da je Rastko bio patrijarh. Rušenjem tekije pravi se manastir, kada i posjete muslimana ovom turbetu prestaju. Rušenje turbeta i prepravljanje u manastir je podpadalo u planski osmišljeno eliminisanje bilo kakvih tragova Islama u Srbiji od strane pravoslavne crkve.
U periodu prije nego je Srbija, kao avarska država, ušla u sastav hilafeta-osmanskog carstva, zasigurno, u Srbiji nije bilo pravoslavne vlasti, a niti tako učenih pravoslavaca. Sve stare srpske porodice počevši od Nemanja pa Hrebljanovića, Mrnjavčevića, Brankovići, Pavlovića i drugih nisu bile pravoslavne provenijencije i to iz razloga što su bile vladajuće a vladanja nije bilo na Pravoslavlju. To je suština povijesti Srbije.
Kako je 1878.godine došlo do raspada Hilafeta- islamske teokratije, i kako velike teritorije Balkana, koje su još od ranije dok su bile u Osmanskom carstvu bile zaokružene kao države, ostaju bez islamske vlasti, kršćanski narodi Balkana počinju se otimati za te teritorije i u njma uspostavljati svoju vlast. Osnov za uspostavu vlasti morao je biti narod, a kao arugment za dobijanje vlasti, za Evropljane, taj narod je morao imati i povijesnu utemeljenost. Kako je već ranije u Evropi prihvaćena teorija o razvoju evropske civiliacije na Kršćanstvu, kršćanska Evropa je prihvatala povijesne argumente novo nastalih balkanskih nacija-pravoslavnih naroda i tada nastaju najveće moguće povijesne konstrukcije i izmišljanja a sve kako bi isti poklopili što više muslimanske teritorije. Kako su Bosna i Albanija i Sjeverna Makedonija i dalje nakon rastakanja Osmanske države ostale sa brojnijim muslimanima one nisu podpale pod kršćansku vlast domicilnog kršćanskog naroda tih država. Tada, u nastojanju da poklope što više teritorija, a na izmišljenoj povijesti dolazi i do međusobnih konflikta između Bugara i Srba, između Grka i Bugara itd. i sve oko teritorija. Takođe, porešno je i pravoslavne Grke poistovjećivati sa antičkim Grcima. Antički Grci bili su monoteisti i vrlo napredna civilizacija, a današnji Grci su kao i današnji Srbi pa i Bugari, a ako hoćete i Hrvati.
Takođe, nakon rastakanja Osmanskog carstva i oko Bosne su se lomila koplja, oko toga čija je Bosna povijesno. Jal je katolička-Hrvatska, jal pravoslavna-Srpska. Tada su nastali svi oni falsifikati o Bosni i njenom autohtotonom narodu Bošnjacima koji su je i gradili i vazda bili većinski monoteisti i na Monoteizmu i uspostavljali vrhovnu vlast u Bosni. Razvijena je teorija o Bosanskoj crkvi, krstjanima i bogumilima, pa onda o Turskom osvajanju i islamizaciji, a sve iz razloga da se eliminiše islam kao faza razvoja bosanske civilizacije.
Zahvaljujući odlukama Berlinskog kongresa, a iz činjenice da je u to vrijeme i dalje najbrojniji muslimanski živalj u Bosni-Bošnjaci, odlučeno je da Bosna postane austrougarska kolonija-protektorat. Mada i period našeg življenja u Bosni pod Austrouarskom nije satkan na demokratskim osnovama i mada nam je tada i izmišljana naša povijest ipak smo opstali do dana današnjeg u svojoj domovini, jer da su nas poklopili katolici, novi Hrvati, ili pak pravoslavci, novi Srbi, nigdje nas nebi bilo osim kao pokršteni u svojj Bosni ili negdje u islamskom svijetu kao muhadžiri interpolirajući se u narod tih država..
Pravoslavci, iz ove skorašnje pravoslavne Srbije, Rastka su otuđili iz muslimanskog korpusa, a kako je bio značajna srpska islamska ličnost-bio je šeih i vodio srpski muslimanski narod kroz teška vremena, jer je živio u periodu kada francuski katolici predvođeni Inoćentijem III. na najbrutalniji način ruše islamsku katarsku vlast u Landoku, a što je bio razlo da on organizuje muslimane ove oblasti u vojne redove.
Ne osporavajući njegove intelektualne i druge karakterristike svojstvene velikim alimima, nego naproti veličajući i inkorporirajući ga u pravoslavne okvire, posvojiše ga kao pravoslavnog prosvetitelja i posvetiše ga kao sveca. Normalno u te svrhe poršiše i turbe i tekiju.
Da zapamtimo, u Mileševu je bila tekija u kojoj je bilo Rastkovo turbe, koje su muslimani, sve do zauzimanja Sandžaka od strane pravoslavne Srbije, zijaretili i učeći mevlud, veličajući Allaha dž.h. odavali mu počast, jer je bio istaknuta muslimanska ličnost. Možda i ona osoba koju katolici Francuske početkom trinaestog stoljeća imenuju kao katarskog papu koji živi tamo negdje na granici Bosne i Bugarske, a u koga u se francuski katari-muslimani uzdali da bi im mogao pomoći u odbrani od naleta katolika. Tada su u Evropu dolazili i Tatari muslimani pokušavajući suzbiti evropske katolike u njihovim nakanama rušenja evropskih islamskih avarskih teokratija. Možda su za kraće periode i uspjevali, ali kroz 4 slijedeća stoljeća počevši od početka trinaestog katolici su u koncentričnim krugovima rušili jednu po jednu islamsku državu Evrope, da bi početkom osamnaestog stoljeća skoro sva Evropa postala kršćanska. Falsifikujući povijest Balkana, naturanjem povijesne laži da su Turci osvajali balkanske države i Mađarsku, ovom lažnom teorijom i Balkan uvode u kršćanske okvire. A sve je povijesno bilo drugačije. Evropa je građena na Monoteizmu, a stari Srbi, o kojima danas povjesničari Srbije pišu kao narodu sa velikim uticajem na razvoj civilizacije, nisu bili pravoslavne provenijencije nego monoteisti.
Kada su pravoslavni popovi, Srbije, izmjenili povijest o Rastku i kada su ga perom inkorporirali u pravoslavne, a potom osvajanjem Sandžaka morali su razvalili njeovu tekiju i turbe kako bi njihova priča o Rastku kao ''Svetom Savi'' bila ubjedljivija. Tada napraviše i priču o tome da su njegove kosti muslimani, pod komandom Sinan paše Pećanca, koncem šesnaestog stoljeća. prenijeli na Vračar i tamo zapalili. I sve je to rađeno kako bi turbe prestali posjećivati muslimani, a što im je i uspjelo, jer njihova priča o Rastku kao svetom Savi bila bi opvrgnuta time što bi muslimani i dalje posjećivali njegov mezar. I onda konstrukcija; da je turbe razvalio Sinan-paša i kosti prenio i zapalio na Vračaru. A pitam se zašto bi ih Sinan i nosio na Vračar, kada ih je mogao zapaliti tu negdje na njivi u potoku, na nekoj zabiti u blizin da se toliko ne zahmeti i nosi na Vračar? Jer ako je to radio, kako nam prenose, zbog sujevjerja muslimana, onda uopće nije važno gdje će ih zapaliti. Ispitaj kada se po prvi put u literaturi Rastko povezuje sa Svetim Savom, pa mi napiši?

Kao što su Rastka kao šejha preveli u svece isto su pokušali uraditi i sa našim hercegom Kosačom proglasivši ga ''hercegom od svetog Save'' a sve da bi i Hercega uklopili u pravoslavne okvire. A naš Herceg šejh, kao i Rastko, živjeli u istom periodu i ostavili značajan trag u organizovanju muslimana. Herceov sin je bio veliki vezir u Osnaskom carstvu. Hercegova Tekija i turbe je u Blagaju. I dan danas muslimani Bosne, u zadnju subotu maja, što odgovara danu njeovog preselenja 22. Maj 1466.godine, zijarete Herceovo turbe, jer je Herceg bio značajna vladarska ličnost muslimana Bosne. Tako bi i dan danas Bošnjaci muslimani radili i sa Rastkovim turbetom, ali osvajanjem Sandžaka od strane pravoslavaca Srbije te raznim opisanim mahinacijama to ukinuše. I što je najgore i Bošnjaci ubijeđeni da kada se radi o Rastku da se radi o Svetom Savi, jer su tako učeni.
Da potsjetim da su i sa Lazarom Hrebljanovićem isto uradili, inkorporirajući ga u pravoslavne. Lazarevi svi potomci od Vukana preko Stephana i Olivere koja je rađala osmanske prinčeve svi islamske provencije i jedino Lazar, njihov otac, to nije jer su ga mitom o Kosovu boju inkorporirali u pravoslavne. O Kosovskom boju ima moj rad na ''Bošnjaci.net''. Lazara su inkorporirali u mit zbog imena, ali i što je Lazar bio ban Srbije i tako uvezali novu pravoslavnu Srbiju, koju su nakon 1862. odine, po prvi put, uspostavili kao pravoslavnu, sa Lazarevom avarskoislamskom Srbijom. I sada tvrde da je Srbija, ona avarska sa Lazarom kao banom , prije nego je ušla u sastav Hilafeta-Osmansko carstvo, bila pravoslavna. Nadam se da će jednom i kod njih istina pobijediti laž, a sve do tada treba raditi na istini.