Izdajnici iz našeg sokaka
IZDAJNIK MIRSAD KEBO, SRAMNI SVJEDOK FADIL HASANAGIĆ I BOSANSKI „MUDŽAHID“ NEDŽAD LATIĆ
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 30. Jan 2021. 16:01:54


Dragi moji,
Primio sam nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada od kojih je Uneskova nagrada za mir 2003. god. najprestižnija. U svom povijesnom ruksaku, Bosna nosi još dvije svjetske nagrade: Nobelovu nagradu Ive Andrića i Oskarovu nagradu Denisa Tanovića. Za jednu neveliku naciju kao što je bosanska to su veliki moralni, književni i umjetnički svjetski trofeji za one koji znaju šta to znači.

Primio sam i nekoliko domaćih priznanja, što onih koja su mi davana od srca dobrih ljudi, što onih koja su mi davana iz protokolarnih razloga dok sam obnašao časnu dužnost reisu-l-uleme u Bošnjaka. No, najveće domaće priznanje dobio sam ovih dana od Nedžada Latića, kojeg outsajderi doživljavaju kao svog insajdera bošnjačkih duhovnih, moralnih i političkih prilika i neprilika. Otvori link OVDJE

O Latićevoj hipoteci „Handžar“ bosanskih muslimana nemam ništa reći jer o tome ne mogu svjedočiti zato što sam se kasno rodio, ali o njegovoj hipoteci „El-Mudžahid“ imam što šta reći ne zato što me „insajder“ Nedžad prozvao, već zato što mi je odao priznanje, kojeg mi dosada ni(t)ko nije dao, a to je da sam bio „mogući“ konsultant Aliji Izetbegović, vrhovnom komandantu Armije Bosne i Hercegovine u vezi s odredom „El-Mudžahid“.

Ne znam da li se to preciznom Nedžadu Latiću omaklo, kojem se inače ne omiče ništa što nije precizno i tačno, ali ja se osjećam veoma počašćenim s ovim njegovim priznajem. Biti čak i „mogući“ konsultant jednom od najvećih vrhovnih komandanata Bosanske armije u povijesti Bosne i Bošnjaka/Bosanaca predstavlja najveću čast, koju svaki Bošnjak može samo poželjeti.

Hvala Nedžadu za to priznanje pogotovo zato što sam imao dojam da su on i njegov mu brat Džemaluddin bili glavniji i važniji za konsultacije s Alijom od svih nas, oko Alije. Utoliko mi je ovo priznanje od Nedžada važno i drago jer pokazuje njegovu ljudsku veličinu i novinarsku objektivnost, pogotovo sada kad se iznova pokreće pitanje oko odreda „El-Muidžahid“ i oko „reislamizacije“ muslimana u Bosni, posebno „reislamizacije“ Bosanske armije. O „reislamizaciji“ bit će šira priča u nekom od mojih budućih osvrata, ako Bog da.

Ovoj put, a povodom priznanja od Nedžada, imam potrebu da nešto kažem o pitanju odreda „El-Mudžahid“. Nemam namjeru polemizirati, već naprosto imam pravo i obavezu ukazati na nekoliko notornih činjenica, koje se previđaju dok nam se ovih dana serviraju priče o odredu „El-Mudžahid“, a povodom sramne presade bosanskom generalu Sakibu Mahmuljinu, kojeg je prijavio izdajnik Mirsad Kebo, a protiv njega sramno svjedočio Fadil Hasanagić.

1) Odred „El-Mudžahid“ se pojavio u Bosni kao rezultat agresije na nezavisnu i međunarodnu priznatu bosansku državu. Strani borci, „Mudžahidi“, uglavnom iz muslimanskog svijeta, ne bi se nikad pojavili u Bosni da Srbija i Crna Gora, a kasnije i Hrvatska, nisu izvršile agresiju na međunarodno priznatu nezavisnu Bosnu s ciljem njene podjele o čemu govore punopravne međunarodne presuda Haškog tribunala o „udruženom zločinačkom poduhvatu“. Bio je to poduhvat: „Gori od rata: genocid, eliminacionizam i tekući napad na čovječnost“ (Vidi: Daniel Jonah Goldhagen, „Worse Than War: Genocide, Eliminationism, and the Ongoing Assault on Humanity“.

2) Bosanske vlasti nisu nikad ni na koji način tražile vojnu pomoć stranih borca, „Mudžahida“, zato što je Bosna imala dovoljno svojih bosanskih boraca za borbu protiv srpsko-crnogorske i hrvatske agresije. Imala je Bosna dovoljno svojih sinova i kćeri, koje su bile spremne da se bore za svoju bosansku zemlju i državu, za svoju vjeru i naciju, za svoju slobodu i čast. Bosna je samo tražila da joj se ukine nepravedno nametnuto embargo na oružje; tražila je da joj se odvežu ruke kako bi se mogla sama braniti bez ičije milosti.

3) Dolazak stranih borca, „Mudžahida“ u Bosnu za vrijeme agresije na Bosnu (1992-1995) nije organizirala bosanska država, već su oni dolazili u Bosnu iz raznoraznih motiva i raznim putevima, koji nisu bili poznati bosanskim vlastima, ali su bili poznati vlastima u Europi, napose hrvatskim vlastima. Bosna je u to ratno vrijeme bila hermetički zatvorena, bila je najveći i najduži koncentracioni logor u historiji ratovanja, gdje nije mogla ni ptica preletjeti bez znanja Europe, posebno Hrvatske.

4) Istočne bosanske granice bile su pod okupacijom Srbije i Crne Gore. Jedini izlaz iz Bosne i ulaz u Bosnu bio je preko Hrvatske. Nijedna muslimanska zemlja ne graniči s Bosnom i zato nijedan borac, „Mudžahid“, nije mogao zrakom preletjeti Europu da bi se s neba spustio u Bosnu. Morali su strani borci „Mudžahidi“ putovati kopnenim putem ili zrakoplovom do Zagreba; morali su preći više granica europskih zemalja kako bi stigli u Bosnu.

5) Naravno, najvažnija prelazna granica bila im je Hrvatska, koja je morala znati tko joj i zašto ulazi u zemlju te kuda ta osoba ima namjeru da ode, odnosno gdje ide dalje, tj., da li ide i zašto u Bosnu, gdje se vodio krvavi rat. Na primjer, bosanski borci, koji su nakon dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu o predaji/izdaji Posavine, dolaze isto tako u Zagreb, ali im hrvatske vlasti zabranjuju odlazak u Bosnu da se tamo bore za svoju zemlju i državu. Na drugoj strani, strani borci „Mudžahidi“, koji su dolazili u Zagreb hrvatske vlasti im dopuštaju da nastave put za Bosnu kako bi se tamo borili za svoje ciljeve, koji nisu morali biti kompatibilni s bosanskim ciljevima.

6) Strani borci, „Mudžahidi“, možda, nisu ličili na „španske borce“ iz španskog građanskog rata 1936-1939. god., kojima se dižu spomenici, ali jesu ličili na sami sebe, od kojih su neki, zaista, bili pravi i iskreni borci za slobodu i čast Bosne i Bošnjaka/Bosanaca, ali je bilo i onih, koji nisu bili ni pravi ni iskreni borci za bosansku stvar. Oni su bili lažni „Mudžahidi“, koji su slani u Bosnu ne da spašavaju njenu slobodu i čast, već da kaljaju njen obraz, njenu slobodu i čast. Oni su slani da među Bošnjake unose nemir i razdor, da im tumače vjeru i moral, da iskoriste njihovu nevolju kako bi od njih napravili divljake, koji skidaju glave srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima. To nisu radili savjesni i odgovorni bosanski borci ni u najtežim situacijama, kao što to nisu radili ni pravi ni iskreni strani borci „Mudžahidi“, kojima je bila na srcu čast i sloboda bosanskih muslimana.

7) No, oni strani borci, „Mudžahidi“, koji su poslani da razbijaju duhovno tkivo bosanskih muslimana na način da im govorili kako nisu pravi vjernici dok im oni ne kažu da to jesu, koji su udarali na duhovnu i moralnu vertikalu Islamske zajednice, koji su omalovažavali političko vodstvo bosanske države, koji su ignorirali vojnu komandu Bosanske armije, imali su, zapravo, zadatak da, moralnu, pravnu i vojnu pobjedu Bošnjaka/Bosanaca od stoljetnog značaja, pretvore u njihov poraz i sramotu.

8) O tim stranim borcima, „Mudžahidima“, ne priča se zato što su zaštićeni od tajnih europskih službi, koje su ih slale u Bosnu sa zadatkom da svojim okrutnim ratnim postupcima obesmisle istinsku i slobodarsku borbu bosanskih sinova i kćeri, koje treba prikazati divljim i necivilizacijskim ili, u najmanju ruku, treba ih izjednačiti sa „udruženim zločinačkim poduhvatom“ bosanskih susjeda. Na taj način i genocid nad Bošnjacima/Bosancima lakše je pravdati, makar koliko da ga se relativizira do neprepoznatljivosti a time i očisti prljava savjesti Europe.

9) Osobno sam ponosan na činjenicu da je Alija Izetbegović, vrhovni komandant Bosanske armije i šef bosanske države u ratu prepoznao razliku između istinskih i lažnih stranih boraca, „Mudžahida“, pa je u „mogućoj“ konsultaciji sa mnom (N. Latić), poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da se čuva i sačuva moralni i vojni integritet Bosanske armije, koja u svom sistemu komandovanja i odbrane od agresije na Bosnu i genocida nad Bošnjacima/Bosancima nije imala doktrinu ratnog zločina, kao što je to imala srpska vojska po priznanju Ratka Mladića, koji je govorio da to što srpska politika zahtjeva od srpske vojske ne može se postići „bez genocida“.

10) Sve mu, Aliji, mogu oprostiti osim toga što nije omogućio da se od Bošnjaka/Bosanaca naprave divljaci, koji su kao takvi nekompatibilni sa Europom i zato je bilo legitimno da ih se eliminira genocidom. Među onima koji su se iskreno i hrabro suprotstavili divljanju lažnih stranih boraca, „Mudžahida“, u Zenici, bio je bosanski general Sakib Mahmuljin zajedno sa nedavno preminulim Muhaddisom Mahmutom Karalićem, neka mu se Allah smiluje. Zbog toga se generalu Mahmuljinu sudilo na antibosanskom sudu i presudilo na deset godina zatvora.

11) Čudiš se, prijatelju? Pa zar je to moguće? Zar nije obrnuto? Moguće je itekako, prijatelju, zato što je vrhovni komandant Armije Bosne i Hercegovine bio Alija Izetbegović, koji nije dozvoljavao da se lažni strani borci, „Mudžahidi“ po Bosni razmašu. Nažalost, neki od njih su ipak uspjeli da udare na čast bosanske borbe za slobodu. Ali, nisu uspjeli koliko su njihovi vlasnici i mentori od njih tražili. Krivac za njihov neuspjeh je general Mahmuljin i, kako rekoh, zbog toga mu se sudilo i presudilo na deset godina zatvora. Da je kojim slučajem plan lažnih stranih boraca „Mudžahida“, uspio da od Bošnjaka/Bosanaca naprave divljaka, koji haraju po Europi, general Mahmuljin bi bio odlikovan ordenom sa zlatnim vijencem. Ovako, zato što se borio protiv lažnih boraca, „Mudžahida“, u srednjoj Bosni, general Mahmuljin je kažnjen jer nije dopustio da se od Bošnjaka/Bosanaca naprave divljaci za konačni odstrel – genocid. Jer, tamo gdje su bili pravi i istinski borci, domaći i strani, nije bilo genocida. Da ih je bilo u Srebrenici, ne bi bilo genocida nad Bošnjacima/Bosancima, najvećeg od Drugog svjetskog rata.

12) To mi je bio cilj, dragi moji, da Bošnjaci/Bosanci shvate da je naša bosanska borba za čast i slobodu bila višeslojna sa mnogo zagonetki i zamki, koje se kriju ispod površine, koja nam se predstavlja kao istina, a ona je, u stvari, notorna laž i prevara. Jedna od tih zagonetki i zamki su strani borci, „Mudžahidi“, uglavnom iz muslimanskih zemalja, mada je bilo i drugih, koji sve više postaju alibi na račun časne borbe bosanskih sinova i kćeri ne samo za vinovnike „udruženog zločinačkog poduhvata“, već, što je najporaznije, i za naivnike i lahkomislenike u Bošnjaka/Bosanaca, koji vjeruju više Bugarelijevoj priči o „reislamizaciji“ Bosanske armije nego svojim tekstovima u nekadašnjem slavnom, borbenom, mudžahidskom, revolucionarnom i probosanskom „Ljiljanu“.

13) Od svih tih nekadašnjih pravih i istinskih domaćih boraca, „mudžahida“, najviše me razočarava Nedžad Latić, koji je, priznajem, i meni nekoć bio inspiracija u borbi za čast i slobodu Bosne i Bošnjaka/Bosanaca.

14) Molim Svevišnjeg Allah da Nedžad Latić još dugo poživi u fizičkom i mentalnom zdravlju pa da mu se posreći da još jednom promijeni svoju ideologiju. Znam ga kao borca i člana SDA u prvim redovima od prvoga dana; znam ga kao zakletog „Ljiljanovca“, koji je obilazio rovove i hrabrio bosanske borce; znam ga kao bosanskog „mudžahida“, kojem strani borci „Mudžahidi“ nisu bili skroz mrski iako ih nije nikad plaho mirisao; znam ga kao antikomunistu, koji je napisao podebelu knjigu o komunističkim torturama nad hodžama, posebno nad njegovim babom i bratom; znam ga kao vatrenog Panbošnjaka, koji je napisao nekoliko antoloških tekstova o panbošnjaštvu, diveći se muftiji sandžačkom Muameru Zukorliću; znam ga kao malj, koji udara na moralnu savjest Bošnjaka/Bosanaca da se probude iz sna.

15) Ovaj sadašnji Nedžad nije ni nalik na onog nekadašnjeg kojeg sam poznavao. Ne znam šta se s njim zbiva, ali se nadam da će imati vremena da se promijeni u korist onog starog Nedžada dok nas sviju Svevišnji Allah preko Svog meleka Azraila ne pozove na susret s Njim i na ispit pred Njim, gdje ćemo i on i ja morati ispričati pravu i istinsku priču o domaćim i stranim „mudžahidinima“. Tu neće biti moguće ništa ni sakriti ni slagati.

16) No, u međuvremenu, dok smo još na Dunjaluku, želim poručiti Bošnjacima/Bosancima svima i svuda da budu ponosni na bosanskog generala Sakiba Mahmuljina, koji ih je spasio od lažnih stranih boraca, „Mudžahida“, te da uvijek imaju na umu da je njegova žrtva, „kurban“, taj koji će nas prenijeti preko mosta iznad ponora, mosta koji je tanji od dlake a oštriji od sablje tamo do Dženneta, ako Bog da.

17) Bošnjaci/Bosanci moji, svi i svuda, nemoj da vas ikad iko navede da ikad pomislite da imate ikakvu hipoteku, ni „handžarsku“, ni „mudžahidsku“. Vi nikad niste imali ni u svojoj vjeri, ni u svojoj naciji, ni u svojoj kulturu, ni u svom jeziku – niste imali sistemsku namjeru za fašizama, ratni zločin, genocid, eliminacionizam i napad na čovječnost!

18) Vi ste nevini u odnosu na sve to. Prema tome nemate ni pravo ni obavezu da se bilo kome ispričavate, niti da pognute glave hodate vašom Bosnom, Europom i svijetom.

19) Bošnjaci/Bosanci, hodajte uzdignute glave! Budite ponosni na prave i istinske bosanske borce „mudžahide“, kao i na prave i istinske strane borce „Mudžahiude“, koji su nam pritekli u pomoć kad nam je najviše trebalo, kao i na sve strane borce i prijatelje u Europi i svijetu, koji su razumjeli da mi nismo ni divljaci ni heretici, već Dobri Bošnjani, „Bono Homini“, koji žele svim ljudima dobre volje mir i sreću!

20) Allahu Milostivi, omili mir i sreću svim ljudima dobre volje! Amin!