I zahvalio mu se.

Bilo je to marta 2016. godine. Studentski okrenuti bitnom organizirali smo promociju knjige "Imam". Isnam je bio jedan od onih ispred, promotor knjige svoga prijatelja i saradnika, Džemala Salihspahića. Vodio sam program. Međutim, ta najava njegovog izlaganja, čitanje biografije i zahvala njemu već je blijedo sjećanje. Par minuta nakon promocije knjige, ispred Fakulteta, bile su moj najbliži susret sa Isnamom. Neposredan. Običan sa strane. Neobičan za me. Veli mi tad, bi mu drago kad je čuo da se zovem Hasan. Svi su me promotori znali. Svi moji učitelji. On, eto, uhvatio ime usput. Zbog rijetkosti imena. Još jedan impuls da nikada ne poželim niti jedno drugo.

Par mjeseci prije toga na Facebooku mu je kursor nehotice preletio u moj inboks, pa me učtivo, kako to stariji, pristojni i pismeni ljudi i rade, zamolio da ne zamjerim. Ha! Par godina prije toga, u školskom listu svoje medrese uredio sam prikaz njegove knjige "Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke: roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni". Bio je to moj prvi objavljeni prikaz u novinama. Kakav-takav, ali prvi.

Zašto pravim ovaj rikverc?

Poznam dovoljan broj ljudi čiji omaž rahmetli Isnamu može biti daleko bogatiji, ljepši i primjereniji. To su njegovi prijatelji i saradnici. Isnam se u dobroj mjeri etablirao u krugovima koji su mi i samom bliži po slijedu namjernih okolnosti. Tako da, u tom smjeru gledajući, nijedna od tri stvari koje spomenuh i nije nešto aman.

Najvrjednija stvar u ovoj retrospektivi naslonjenoj mnogo lično jeste neposrednost i sjećanje. Jedna uz drugu. Iako, i jedna i druga mogu funkcionisati zasebno, zajedno su neprevaziđena blagodat. Jednom drugom vrsnom bošnjačkom i muslimanskom peru kazao sam riječ-dvije o nužnosti neposrednog odnosa između ostvarenih književnika i onih koji tome teže (da ne govorim o silasku pisca među svoj narod). Bilo je to moje opravdavanje intenzivnog druženja sa njim. Tako se, valjda, stvara plodan književno-umjetnički ambijent kulture naroda i zemlje. Suvišno je i govoriti kako veliki je to uzlet za mala krila.

O Isnamu su već posvjedočila njegova djela kojima je raskrilio veselje, bol, tugu i nadu jednog naroda. O tome se ima tek reći. Usudit ću se vjerovati da je garant trajanju njegovog imena baš taj njegov hod bliže svome narodu. Znam da je veliki usud to misliti. Naivno? E, pa bit ću naivan i vjerovati da nećemo pokopati ono što ne umire - djelo. A znamo to. Ko na silu, je l' de?

I, kao što rekoh da ima ih - bolji omaž će napisati, i bolju kritiku će dati učmalosti odnosa prema svemu književnom i književnicima, živim i mrtvim, u ovoj zemlji. I na Isnamovom primjeru. Evo, ja se gurkam da poguram tek malo. Za Isnama. Za sjećanje. Za korake. Za narod.

Tin Ujević davno se osvrnuo na trajanje pisca i djela mu kada je govorio o još jednom sirotanu našeg književnog neba, Musi Ćazimu Ćatiću: "Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihova djela, ili makar samo simpatična evokacija nekog tko ih pamti".

Na zajednici je da vrati dug Isnamu za njegovo nesebično davanje najvećeg bogatstva kojeg pisac i može imati. On je dao sebe. Zna se po knjigama. Zna se po pričama onih koji su bili u njegovoj neposrednoj blizini. A znat će i ovaj narod i rod po sjećanju, po čitanju i pisanju. Po svome trajanju.

Isname, u knjizi "Sablja šejha Hasana Kaimije" zapisao si: "Toliko su, valjda, u civilnom odijelu nevažni oni koji značaj imaju zahvaliti samo uniformi."

Po haljama te znam koliko sjećanje traži. To hlapi. Opredjeljujem se da te cijenim po djelu, iako brkove - jedan ih je već i spominjao - ne mogu smetnuti. To si ti.

Nadam se da ćemo ispod neke džennetske crvene jabuke nastaviti ono načeto ispred kuće znanja koja je, eto, bila i tvoja. Na tvoj način.

Rahmet ti duši, naš Isname, već treću godinu.

(Hasan Hasić/Preporod.info)